Serije kao što su “The Last of Us”, “White Lotus”, “Severance” ili “Adolescence” daju naslutiti da smo u jeku razdoblja prestižne televizije i high-end produkcije. Ipak, istina je da su ovi naslovi primjeri tek šačice visokokvalitetnih serija koje pristižu jer većina drugih pripada fenomenu second-screen watchinga
Jedan je od razloga zašto su se posljednjih deset godina vodile polemike između toga treba li film imati kinopremijeru ili streaming premijeru upravo činjenica da nam je sve poznatiji jedan te isti scenarij. Kad streamamo, TV je tek jedan od ekrana koje koristimo. Streamanje ne traži kompletan fokus i investiranje u priču kao što traži kino jer – nadohvat ruke su nam društvene mreže kojima kratko proscrollamo, WhatsApp poruka na koju usputno odgovorimo ili kratki poziv za koji upravo imamo vremena. Streamanje postaje sinonim za second-screen watching, odnosno praksu konzumiranja više sadržaja u kojem veliki ekran TV-a i priča koja bi trebala biti primarna zapravo postaju sekundarni.
Navika je to koja ide ruku pod ruku sa sve manjim rasponom naše pažnje koja je u potpunosti fragmentirana, pa sama činjenica da idemo gledati film u trajanju od tri sata u kinima ostavlja dojam osvajanja Mt. Everesta. Od te prakse nema smisla bježati – prepoznao je to, primjerice, Paramount, koji je prije nešto više od godinu dana objavio film “Mean Girls” u kratkim isječcima na TikToku. Štoviše, uzbudljivo je svjedočiti marketinškim prilagodbama streaming servisa i svjetskih studija. Nedavno smo u Graziji u članku obrađivali fenomen kratkog sadržaja i njegove prednosti ili mane, među kojima je “zlatna koka” upravo brušenje kreativnosti koje doseže nove razine. Činjenica da nešto traje 30 sekundi ne znači da nije kvalitetno, štoviše, u tom formatu blista umijeće izrade atraktivnog sadržaja.
No što kad second-screen watching postaje standard, a ne usputna pojava? Zajahao je tu praksu (očekivano) Netflix, koji se, zapravo, umjesto sadržajem, od svih drugih streaming servisa razlikuje preciznim baratanjem analitikama o ponašanju korisnika. Kako piše The Conversation, u njihovom se repertoaru najbolje vidi odmak od klasičnih pravila storytellinga: “Zlatno pravilo pisanja scenarija show, don’t tell miče se postrance i mijenja za show, and tell (and tell again).” Pritom second-screen nije samo fenomen nego i praksa stvaranja sadržaja. Veliki streameri i distributeri počinju tražiti lako probavljive serije ili filmove koji ne samo da ne traže investiranje vremena u priču nego su i dizajnirani s casual gledateljem na umu. The Guardian pokazuje to na primjeru filma “Irish Wish” s Lindsay Lohan.
“Proveli smo dan zajedno”, govori Lohan svom fiktivnom ljubavniku Jamesu. “Priznajem, bio je to divan dan s dramatičnim prizorima i romantičnom kišom, ali to ti ne daje za pravo da propitkuješ moje životne odluke. Sutra se udajem za Paula Kennedyja.” “U redu”, govori on. “To će biti posljednji put da me vidiš jer nakon ovog posla odlazim u Boliviju u kojoj ću fotografirati ugroženoga guštera.” Idealan je ovo primjer kako dijalog više nije tu da nam nešto ilustrira, nego da nam doslovce ponovi i jasno izgovori radnju i što se događa dok spontano scrollamo mobitelom. I tako ništa ne propustimo.
Na tragu je to sapunica, no motivacija za njima bila je drukčija. Stvoriti što više contenta s prodajnim potencijalom u kratko vrijeme, a pritom njegovati kontinuitet u gledanju koji, pak, pomaže u prodaji oglasnog prostora na televiziji.
Profit je, dakako, u srži ove pojave – jer kad nije? No fenomen second-screen watchinga samo dodatno ističe pritisak koji autori sadržaja osjećaju jer njihov posao više nije stvoriti priču, nego stvoriti priču na temelju analitike. Do sada je to bio posao marketinga, a sada je, izgleda, aktivno i posao samih kreatora.
Foto: IMDb
