Istraživanje Menstruacija i menopauza na poslu donosi prvi sustavni uvid u to kako simptomi i tabui utječu na svakodnevni profesionalni život žena u Hrvatskoj
Nedavno smo za Graziju ekskluzivno razgovarali s Lisom Mosconi, liječnicom koja pripada u 1 posto najistaknutijih znanstvenica na svijetu, a u središtu je njezina rada upravo menopauza. Tijekom razgovora objasnila nam je da se stoljećima menopauza prikazivala kao razdoblje propadanja – kraj plodnosti, poželjnosti i važnosti – i da “nismo razvili kulturološki jezik koji bi taj prijelaz opisivao s dostojanstvom i znatiželjom.” Jedan od razloga zašto nismo upravo je taj što ne postoji dovoljna svijest o ovim temama, čak ni kod samih liječnika.
U Hrvatskoj je situacija slična, no prepoznavši upravo manjak istraživanja koja daju podatke o simptomima u svakodnevnom radnom životu, Anamarija Tkalčec, program menadžerica iz CESI-ja i Petra Salarić, osnivačica konzultantske tvrtke pstaboo odlučile su to promijeniti.

Premalo se u društvu govori o menopauzi i menstruaciji bez iskrivljavanja, senzacionalizma ili trivijalizacije. Žene nerijetko ni ne razmišljaju o tome kakvu bi podršku trebale dobiti sukladno ovim periodima života i normalnim pojavama – posebice u kontekstu radnog mjesta u doba turbokapitalizma kad je produktivnost ultimativna osobna vrijednost.
Istraživanje “Menstruacija i menopauza na poslu” pruža uvid u izazove s kojima se žene sa simptomima menstruacije i (peri)menopauze susreću u svakodnevnom profesionalnom okruženju. Cilj je bio dobiti iskustva žena, ali i ispitati prakse poslodavaca u Hrvatskoj.
Prenosimo samo neka od svjedočanstava navedenih u istraživanju:
“Imali smo striktno određeno vrijeme za pauzu, otišla sam na wc jer je bila “alarmantna” situacija, a nisam tih nekoliko minuta bilježila pod “pauzu”. Nadređeni su me opomenuli.”
“Procurila sam na stolicu i morala kući pa se vratila, nadređenom se to nije svidjelo. Procurila sam i otišla kući umjesto ostanka na domjenku. Mnogi su prigovorili. Među njima i žene. Nadređeni ne dopušta uloške u wc u i moramo ih potiho dijeliti jer je to tabu tema. “
“Kad sam rekla da mi je teško dobila sam odgovor: onda nisi za ovaj posao… (možemo imati loš i težak dan, koji god bio uzrok)”
Anamariju i Petru spojila je želja za radom na promjenama koje poboljšavaju život žena, kažu nam. Anamarija u CESI-ju obrađuje teme rodne ravnopravnosti u svijetu rada, dok se Petra aktivno bavi tabuiziranim temama, pa je i njezin diplomski rad bio upravo na temu menstruacije.
“Znale smo da postoji problem, ali nismo imale brojke. Sada ih imamo – i više nema opravdanja za ignoriranje.“
„Nekako se samo po sebi nametnulo da možemo ostvariti suradnju kroz temu utjecaja tabua menstruacije na radni život žena, no odlučile smo dodati i temu menopauze i tako obuhvatiti cijeli reproduktivni ciklus i zdravlje žena unutar područja rada, a u svrhu dobrobiti žena na radnom mjestu“, govore.
Objasnile su nam da su, upravo potaknute osobnim iskustvima, ali i šutnjom u radnim sredinama, odlučile pridonijeti razbijanju tabua i to podacima, glasovima žena i prijedlozima: „Znale smo da postoji problem, ali nismo imale brojke. Sada ih imamo – i više nema opravdanja za ignoriranje.“
Specifično za temu jest to što podaci prije ovog istraživanja nisu postojali, što je gotovo nevjerojatno. „Žene pola svog života provedu na radnom mjestu u svim fazama života, noseći se sa simptomima menstruacije i menopauze koji imaju utjecaj na radnu sposobnost, koncentraciju, odnose na poslu i mentalno zdravlje“, objašnjavaju. Da je tema tabu, pokazuju i glasovi samih žena jer je njih čak 76,7 posto navelo da smatraju menstruaciju i menopauzu tabuom. On u kontekstu radnog mjesta poprima novu dimenziju – u prostoru u kojem se očekuje da smo produktivni bez obzira na fizičku stvarnost. Poslodavci ne kroje prakse i ne prilagođavaju rad ženama jer nisu osviješteni, zbog kontinuirane šutnje i internaliziranog tabua, pa je ovo istraživanje tek početak.
„U području rada i dalje je izražen patrijarhat kroz načine rukovođenja i rada, a da bismo radili promjene, potrebni su nam stvarni podaci koje možemo koristiti u zagovaračkim aktivnostima i utjecati na promjene“, dodale su Anamarija i Petra.
Čak 67,2 posto žena radilo je i kad se nisu osjećale sposobnima za rad tijekom menstruacija, a 39 posto priznalo je da skrivaju simptome menopauze zbog straha od negativne reakcije nadređenih ili kolega
Tijekom provedbe upitnika primijetile su da, osim stvarnih promjena, žene trebaju i otvoreni razgovor i destigmatizaciju: „Isto tako, kroz komentare u upitniku može se vidjeti da postoji određeni strah i nelagoda progovarati o vlastitom iskustvu i tegobama s kojima se susreću.“
Unatoč činjenici da svaka od nas proživljava ove normalne faze života, sklone smo internalizaciji menstruacije i menopauze kao nečega o čemu moramo šutjeti, s čim ne želimo stavljati „one druge“ u nelagodnu poziciju.
„U našem društvu te su teme najčešće praćene tišinom i izbjegavanjem. Kroz povijest su religijske i kulturne norme dodatno pridonosile stigmatizaciji ženskog tijela — menstruacija se često povezivala s ‘nečistoćom’, a žene su u tim razdobljima bile podvrgnute raznim restrikcijama. Istodobno, patrijarhalni sustav koji slavi mladost i plodnost dovodi do toga da se žene u menopauzi promatraju kao manje vrijedne jer više ne ispunjavaju reproduktivnu funkciju koja im je društveno nametnuta. Zbog svega toga, mnoge žene osjećaju sram i nelagodu te često ne poznaju dovoljno vlastito tijelo ni reproduktivno zdravlje. Ta internalizacija tabua i tišina oko ženskih fizioloških procesa prenosi se s generacije na generaciju, čime se održava krug neznanja i stigme umjesto otvorenog razgovora i edukacije.“
Tijekom istraživanja najviše ih je iznenadio postotak negativnog utjecaja tabua – najveći utjecaj ima na njihovo mentalno zdravlje (73,1 posto) i samopouzdanje (67,2 posto). Ono što je ohrabrujuće jest „što žene jasno znaju što im treba – od fleksibilnog rada do dostupnih menstrualnih proizvoda – i žele da se te teme napokon uvrste u radne politike.“
Utjecaj ovih stanja stvaran je i najčešće se, kod menstruacije, očituje kroz poteškoće s koncentracijom, osjetan pad energije i umor, manju produktivnost, fizičku nelagodu ili bol koja otežava obavljanje zadataka, probleme s emocionalnim izražavanjem, a 35 posto žena prijavilo je da su barem ponekad izostale s posla zbog jakih simptoma. Njih kak 67,2 posto radilo je i kad se nisu osjećale sposobnima za rad.
“Žene nemaju pravo na fleksibilnost, slobodne dane ni prilagodbe, a poslodavci nisu obavezni ništa poduzeti”
Za perimenopauzu čak je 84,5 posto ispitanica izjavilo da simptomi menopauze negativno utječu na radnu učinkovitost, ponajviše zbog valunga i prekomjernog znojenja koji otežavaju koncentraciju i javne nastupe, problema sa spavanjem i kroničnim umorom, problema s „brain fogom“ i povećane tjeskobe. Na samom radnom mjestu njih je čak 39 posto priznalo da skrivaju simptome jer se boje negativne reakcije nadređenih ili kolega.
Sustav podrške nepostojeći je jer, kako nam kažu Petra i Anamarija, „ne postoji specifičan zakon ili radni propis u Hrvatskoj koji eksplicitno prepoznaje potrebe žena vezane uz menstruaciju ili menopauzu i nameće obveze prilagodbi.“
Postoje primjeri dobre prakse u drugim zemljama koje su nam spomenule, poput Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem postoji nacionalni menstrualno-menopauzalni standard i nacionalni odbor za menopauzu; Španjolske, u kojoj je plaćen menstrualni dopust za teške simptome; ili Švedske i Irske, u kojima postoje specijalizirane klinike i vodiči za period-proofing radnih mjesta. Istaknule su da postoje brojne preporuke na više razina – primjerice, na razini države ističu „zakonodavni okvir za priznavanje menstrualnog i menopauzalnog zdravlja kao radnog i javnozdravstvenog pitanja; plaćeni dopust kod težih simptoma; dostupnost menstrualnim potrepštinama u javnim ustanovama“, dok je za same poslodavce preporuka uvesti „interne politike koje priznaju menstruaciju i menopauzu; fleksibilne uvjete (rad od kuće, fleksibilno vrijeme), dostupne proizvode, mogućnost odmora i prilagodbe radnog mjesta; edukaciju zaposlenika, posebice menadžera i HR-a.“
Ističu i da se problem ne može riješiti isključivo unutar radnog mjesta, već su potrebne šire promjene u društvu, a prije svega u obrazovnom sustavu: on je „prvi veliki izazov. Nedostatak sveobuhvatne seksualne edukacije, koja uključuje i teme menstrualnog i reproduktivnog zdravlja, ostavlja generacije mladih žena s nedovoljno znanja o vlastitom tijelu. Ako ih se uči da šute i ‘trpe’, jasno je zašto će kasnije na radnom mjestu osjećati sram ili nelagodu govoriti o svojim potrebama.“
U zdravstvenom okviru (peri)menopauza je, kažu Anamarija i Petra, „gotovo nevidljiva u zdravstvenim politikama – nema protokola, nema specijaliziranih službi, a mnoge žene nailaze na banalizaciju simptoma. S druge strane, menstrualni bolovi se često ne shvaćaju ozbiljno, iako su za neke žene iscrpljujući. Potrebna je stručna, empatična i dostupna podrška.“
Ključno je da razgovor o menstruaciji i menopauzi maknemo iz narativa potpuno osobne stvari ili kratkotrajne empatije. Čak i uz pozitivne promjene, poput sve više sadržaja koji govore o ovim fazama života, društveno odgovornih kampanja, aktivizma na društvenim mrežama i javnih osoba koje govore o svojim iskustvima, ono najvažnije jest da tema bude predmet javne politike.
„Žene nemaju pravo na fleksibilnost, slobodne dane ni prilagodbe, a poslodavci nisu obavezni ništa poduzeti“, ističu i napominju da i dalje živimo u društvu u kojem je žensko tijelo izvor problema.
Financijska nesigurnost i stigma utječu na našu otvorenost i traženje prilagodbi, pa tako mnoge žene „skrivaju simptome (39%) iz straha da će biti percipirane kao manje sposobne, a mjere se rijetko koriste otvoreno. To logično pogađa žene s većim rizikom od financijske nesigurnosti (npr. strah od izostanaka/gubitka posla). Stoga je jačanje mehanizama poput plaćenih dopusta, fleksibilnosti i zaštite od diskriminacije ključno kako bi se smanjilo ‘tiho trpljenje’ i potaknulo traženje podrške.“
U konačnici, čini nam se važno objasniti da bilo kakve prilagodbe za žene u vidu menstruacije i menopauze ne bi trebale proizlaziti iz ideje da smo nemoćne. Upravo suprotno – tražimo ono bazično, sustav koji priznaje stvarnost ženskog tijela, a ovo bi istraživanje moglo biti prvi korak.
Foto: Pexels, Karla Čurin