Kad sam nedavno nabasala na tekst australske spisateljice Stacey Hicks pod nazivom “Smrt prespavanaca”, moram priznati da je moja reakcija bila malo “looneytuneska” – razrogačenih očiju i ustiju izustila sam tihi: “Zašto?”
Kako je to moguće, zašto bi itko išao za time da se uništi izvor nezaboravnih sjećanja druženja s malim frendaćima i okosnica sretnog djetinjstva? Jesu li prespavanci zbilja lažna dogma koju je potrebno nanovo detaljno preispitati ili nas je i tu pretjerano razmišljanje odvelu kvragu? Strah od oružja, bullying, seksualno napastovanje, pušenje/droge/alkohol neki su od razloga koje najčešće navode američke i australske mame kako je spomenuta ideja zabrane prespavanaca upravo krenula odande.
Da se razumijemo, svugdje postoje roditelji koji brane djeci prespavance, ali ovdje gotovo da se radi o pokretu. Navodno da nije problem samo u ovim očitim opasnostima, problem je i puno “blaže naravi” – djeca su nam postala malo razmažena, naviknuta na rutinu, na srednju tvrdoću madraca, na potpuno zamračene sobe, na difuzore kraj kreveta iz kojih isparava ravensara. A toga kod susjeda ili babe i dide nema i to je potencijalan problem za nedostatak kvalitetnog sna, a nitko ne želi natrag čangrizavo i umorno dijete koje onda cijeli dan treba tetošiti.
Svugdje postoje roditelji koji brane djeci prespavance, ali ovdje gotovo da se radi o pokretu
Uza sve to, hajde da se dotaknemo i malo težih potencijalnih opasnosti. Dok danas gledam na to da su najveći problemi naših prespavanca predstavljali smijuljenje do ponoći, smetanja susjedima sviranjem pjesmice “Bratec Martin” na klavijaturama i pretvaranjem da smo badass rokerice te stavljanje dvije umjesto jedne kockice leda u sok od naranče “na slaganje”, danas je lista potencijalnih problematičnih ponašanja podugačka. U prvome redu, internet.
Manje je bitno sredstvo, je li to mobitel, tablet, računalo ili čak TV, problem je svakakav sadržaj, a on je djeci zbilja dostupan u svakom trenutku. Od pornosadržaja do sadržaja koji poziva na nasilje (bilo prema sebi, bilo prema drugima), internet je danas opasno mjesto. Dok ga mi relativno možemo kontrolirati i ograničavati u vlastitom domu (ili barem tako naivno mislimo), u tuđim domovima nemamo tu kontrolu i ne možemo biti sigurni da je kod nekog drugog zabranjen neki sadržaj samo zato što ga mi branimo. Granice dozvoljenog uistinu su fleksibilne i različite koliko god da smo možda uvjereni kako imamo sličan mindset kao nečiji roditelj.
Nadalje, dok je bullying oduvijek postojao, danas se više očituje u žudnji za pripadnošću među vršnjake. Iz čiste potrebe da se nekome svide, djeca su spremna pristati na određene postupke na koje inače nikad ne bi pristala.
Zabranjujemo prespavance, a dopuštamo TikTok – gdje je tu logika
Ponukana svime što sam istražila, odlučila sam provesti mali vox populi među mamama djece u dobi 3-10 godina. Moram priznati da je kod nas još uvijek prisutan ležerniji pristup dječjem druženju i većina mama bila je za prespavance. “Apsolutno da. Učenje samostalnosti, iskustvo tuđih navika, povezivanje s prijateljem/rodbinom te učvršćivanje povjerenja između vlastitog djeteta i roditelja”, smatra Bojana, koja ima kćer od sedam godina. Isto razmišlja i Meri: “Imam osjećaj da je bila tako sretna što sam joj dozvolila da prespava kod prijateljice jer sam joj dala priliku da mi pokaže kako je samostalna”, no napominje da ima svakakvih roditelja te da se jedna mama “uvrijedila jer joj je kćer nakon prespavanca kod nas rekla da naša posteljina bolje miriše i zato joj je zabranila da ubuduće dolazi prespavati kod nas.” Nije se šalila.
Psihologinja Ana kao majka dviju djevojčica od sedam i deset godina smatra: “Nisam odmah za prespavance dok su jako mali jer im je važna blizina roditelja i rutina. Nakon godinu i pol do dvije može kod rodbine, a u kasnijoj vrtićkoj dobi može i kod prijatelja, gdje dobiju dojam kako druge obitelji funkcioniraju, gledaju dinamiku tuđih odnosa te shvaćaju da odnosi kod kuće nisu jedini i ispravni zato što vrlo često to i nisu, samo ih djeca nemaju s čime usporediti. Osim toga, zbližavaju se, stvaraju uspomene, uče kako biti gost i kako ugostiti.” Na pitanje boji li se seksualnih i ostalih napada na djecu, odgovara: “Trudim se puštati na spavanje kod roditelja koje zbilja dobro poznajem. No sad, otkako je starija kćer napunila deset godina, bitno mi je da znam i ima li prijateljica kod koje spava starijeg brata/braću. Trudim se upoznati i ostale članove obitelji jer je danas zbilja svašta moguće.”
Možemo djecu štititi, učiti i pripremati – ali ne možemo biti pod svakim tuđim krovom. Zato ih moramo naučiti da se pod svakim krovom znaju zaštititi sami
Antonia i Maja, majke dječaka, uz smijeh su izjavile: “Dajemo djecu na prespavanac svima koji ih žele”, a Maja se nadovezala kako je suprug taj koji je nepovjerljiviji, ali to vuče iz vlastitog djetinjstva gdje je njemu i braći majka branila prespavance iz malo neobičog razloga – bojala se da kuća u koju idu nije dovoljno čista ili da ti roditelji neće inzistirati na tome da se njezina djeca istuširaju i operu zube prije odlaska u krevet. To joj je jednostavno bilo jako važno. Jedino je Ivana, majka dječaka od sedam godina, navela: “Nemam ništa protiv da druga djeca dolaze sinu na prespavanac, ali ja njega nemam namjeru puštati da prespava kod prijatelja. Nema nekog posebnog razloga, ali želim se osjećati sigurno, a tako se ne bih osjećala ako on ne bi spavao u svom krevetu. Školske ekskurzije su drugo, znam da ih tamo paze nastavnici. Uostalom, kad krenu ekskurzije, oni će već biti veći. Zasad nemam namjeru puštati ga na prespavance.”
Roditelji progovaraju
Očito u našem društvu još vlada neki mir u glavi i najveća bojazan je zapravo bojazan od sadržaja na internetu, dok straha od seksualnih predatora gotovo da i nema. Uglavnom je većina roditelja uvjerena da znaju procijeniti kome mogu slati dijete na spavanje, a kome ne. No ne smijemo ostaviti po strani činjenicu da mi, za razliku od naših roditelja koji se možda nisu toliko opterećivali i dvoumili u odlukama, imamo i vrijeme i alate da prepoznamo kad je zbilja vrijeme za puštanje djece na prespavance i, što je još važnije, da naučimo djecu prepoznati potencijalne opasne situacije i kako da se u njima snađu. U prvom redu, važno je da mi procijenimo kad je naše dijete zbilja spremno prespavati kod nekog. Ovdje ne ubrajamo situacije gdje nemamo drugog izbora nego dijete ostaviti kod nekog na spavanju jer, recimo, majka ide rađati drugo dijete, a otac je pratnja ili slični slučajevi. Govorimo o čistom rekreativnom prespavanju kod prijatelja. Koja je to dob najprikladnija, to je dosta individualno.
Nikad neću zaboraviti kad smo prvorođenca u dobi od tri i pol godine za probu ostavili kod prijatelja par vrata od nas jer su njih dvojica toliko molili da im dozvolimo prespavanac. U stvarnosti nas je oko 22:35 dočekao mrki pogled, ruksak na leđima, plišana panda pod rukom i riječi: “Petrova mama ne češka leđa prije spavanja”, prije nego što je izjurio iz stana kad je tata došao po njega. Manje od godinu dana kasnije, prvi prespavanac uspješno je odrađen, čak i bez češkanja.) Druga stvar, možda i važnija – moramo osvjestiti dijete o njegovom tijelu i pravu da o njemu odlučuje, objasniti mu da ne smije dozvoliti ništa što mu se ne sviđa i naglastiti da može nazvati roditelje u bilo kojem trenutku ako se ne osjeća ugodno u tuđem domu. Kad se moja prijateljica odselila u jednu nam susjednu državu, nije imala pojma da je tamo uobičajeno spavati u pidžami bez donjeg rublja. Srećom, kćer je uvijek podučavala da ne radi ništa protiv svoje volje te je tako mala na školskom izletu jedina glasno dala do znanja da ona nema namjeru skinuti donje rublje i da ga ostavlja ispod pidžame. Naravno da je to bilo sasvim u redu i prihvaćeno, ali moram priznati da ovaj dio gdje dvadesetak djece pred polazak u krevet čuje: “Skinite donje rublje i obucite pidžame” zvuči kao početak najgoreg horor filma koji mogu zamisliti. Ali eto, sto ljudi, sto ćudi, sto država, sto pidžama-običaja.
Kad je dijete uistinu spremno
Treće, ništa manje bitno – čak i da je dijete spremno i da svi ostali šalju svoju djecu na prespavance, ako vama vaš unutarnji glas govori da to ne želite ili da još nije vrijeme za to, poslušajte ga. Roditeljski instinkt često je u pravu, ako ne i uvijek. Iako se prespavanaca u djetinjstvu rado sjećam, nije da ih je baš bilo toliko puno. I imala sam, srećom, sretno djetinjstvo prepuno igre i prijateljstava. Ali imala ga je i moja prijateljica koja je tek na prvi prespavanac otišla u drugom razredu srednje škole. I moj brat koji nikad nije išao na prespavanac (cure pred kraj srednje škole ne računamo.) Današnji svijet zbilja je pun opasnosti i sva ta loša događanja izazivaju anksioznost kod nas te je stoga normalno biti zbunjen i ne znati kako odlučiti. Nema univerzalne formule ni rješenja. OK je usporiti s takvim odlukama i reći “ne” djetetovom prespavancu bez obzira na to što drugi roditelji misle da je to čudno. OK je i reći “da” prespavancu ako je dijete samostalno i sigurno u to jer to je jedan od načina kako prevladati svoje iracionalne strahove. Pa čak i strah od boljeg omekšivača.
Foto: Pexels
