Slike Jasmine Kosanović vode vas u svijet koji nam je istovremeno blizak i neizmjerno dalek. Neka je to druga stvarnost, najčešće uronjena u plavu boju, a koja nam je ipak toliko poznata još iz svijeta nostalgične dječje igre. Obraća se odraslima, ali na način toliko nježan da je nemoguće ne probuditi u nama onaj istinski dječji optimizam ili znatiželju

Niz godina impresioniraju nas njezine lutke koje izrađuje u svom ateljeu u centru Zagreba, ali odavno je pomaknula granice svog stvaralaštva. Čitali smo u međuvremenu njezine autorske slikovnice poput Noć na zemlji i Odraz u kiši, ali i druge koje je radila u suradnji s autorima.

Nedavno je u Arheološkom muzeju otvorila svoju najnoviju izložbu Krhka vječnost, koja povezuje antičko staklo i njezin unutarnji svijet. Povod za razgovor bila je izložba koja je otvorena do 9. studenog, ali s Jasminom, koja se u današnjici koja veliča grubost ne boji izložiti ranjivost, dotaknuli smo se brojnih tema.

Imamo puno tema za proći, no počnimo od povoda razgovora – izložbe. Kako je do nje uopće došlo? Kako se spojio svijet antičkih posuda i tvoj svijet?

U osnovnoj školi sam, do otprilike četvrtog ili petog razreda, sa svojom prijateljicom iz osnovne škole skoro svaki dan poslije škole odlazila u Arheološki muzej.

To je bilo toliko učestalo da nas je na kraju čuvar već puštao. U jednom periodu mi je taj Arheološki bio dom. Dolazile smo zbog mumije koja nas je fascinirala, kao i cijeli taj muzej. Još je tada počelo istraživanje i to je razlog zašto je meni ovaj muzej toliko bitan – kao dio mog djetinjstva i života.

“Iako naša tijela jesu krhka, u nama su sve te emocije, sve priče, sve poruke koje spremamo kao poruke u boci. Važno ih je poslati, treba ih izreći. Tu sam našla poveznicu.”

Zašto antičko staklo? Kad sam prvi put bila u Zadru u Muzeju antičkog stakla, na jednom se mjestu nalazila jedna urna. Ona je ogromna, gigantska, a toliko krhka. Fasciniralo me da je do nas došlo još iz onog doba nešto tako nježno, a tako netaknuto. Bilo mi je fascinantno. To je urna, nečije vječno prebivalište i nečiji kraj, nečije kosti. Podsjetilo me na poruke u boci i prirodne asocijacije koje imamo na njih. Otvorilo mi se novo pitanje – što mi šaljemo u tijelima, jesu li naša tijela krhka, a mi mislimo da su vječna. No iako jesu krhka, u nama su sve te emocije, sve priče, sve poruke koje spremamo kao poruke u boci. Važno ih je poslati, treba ih izreći. Tu sam našla poveznicu.


Nove slike su izuzetno sanjive i nježne. Kao nekakva mitska bića iz antike. Tko su za tebe ti likovi?

(smijeh) To su mi već neki rekli. Netko mi je rekao da je jedna slika sirena i autoportret. Netko mi je rekao: „Pa ti zapravo slikaš sebe u svojim radovima.“ Pa da, ja ne mogu pričati o tebi, ja mogu pričati o svijetu koji je u meni i izložiti ga van. Mislim da su na ovim slikama neke univerzalne stvari. Izvana možemo izgledati ovako ili onako, ali ono što vidim je da se ljudi boje izreći emociju, da se boje izreći što žele. O tome se priča na izložbi – o tim emocijama. Hajmo izgovoriti stvari, stvarno si ih međusobno reći. Na nježan način. Danas je sve jako grubo, a ja bih nježnost.

Kad pomislimo na tebe i tvoje radove, prvo što mi na pamet pada jest plava boja. Ona duboko plava. Zašto plava, zašto joj naginješ?

To! Uspjela sam! (smijeh). Jednom mi je jedna žena rekla: „Vi ste čista vatra.“ Moguće je da, zato što imam tu energiju koju imam, trebam tu plavu. Da me smiri. U plavoj se izgubim, a plava opet nije crna kao noć. Meni paše, vežem je uz more po noći i nebo, a oni se također često stapaju. Na ovim slikama zapravo dolazi baš do toga – likovi uranjaju u more ili u nebo. Bila sam jednom na moru, gledali smo u zvijezde, taj mi je dan bio jako težak, bilo je doba korone.

Evo, koliko će ti ljudi iskreno reći da im je teško? Svi će reći da su super. To je ono kad se bojimo izložiti. Uglavnom, gledala sam u to nebo i uhvatio me strah – što će se dogoditi sa svima nama. To isto nebo je uvijek tu, i kad sam dobre volje. Onda vidim na tom istom nebu tisuću briljanata, kao da su nadohvat ruke, sve to mogu pograbiti, sve može biti moje i mogu pretvoriti u još veće blago. Znači, stvari iz nas idu. Zvijezde su zvijezde, nebo je nebo, plava je plava. Ali u jednom trenutku će nam biti strašna i poklopiti nas, a u drugom će nam otvoriti tisuću mogućnosti koje nas čekaju.

Kad govoriš o ranjivosti i izlaganju, kako se osjećaš komforno toliko izlagati?

To me baš pitao privatno jedan novinar – kako se usudim izložiti. Jer po Fejsu pišem priče, slikam, znaš, dajem se. Ja sam rekla da drukčije ne znam, jedino mogu iskreno, a uvijek će biti netko tko će to voljeti i cijeniti ili tko neće i neće. Kad stvaraš, o tome ne razmišljaš. Trebaš se samo prepustiti.

Ono što nam se sviđa u tvom radu i u tvom ateljeu je što kao da ušećemo u neki svijet igre, djetinjstva. Zašto te vuče taj bajkoviti svijet? Znamo da ih ne radiš za djecu nego baš za odrasle.

Ja čak ni lutke ne radim za djecu, a ni ove dvije slikovnice Kiša i Noć na zemlji tekstom nisu za djecu. Slikom mogu biti i za dijete i za odraslog. Mislim da su dječji svijet i odrasli svijet zapravo isti. Jedino što nas razdvaja je iskustvo – svi smo isti, ali iskustvom se mijenjamo. Kad si dijete nemaš neka znanja o svijetu, ne znaš kako ćeš reagirati. Kako odrastaš, sve imaš isto u sebi, samo stičeš iskustvo.

“Mislim da su dječji svijet i odrasli svijet zapravo isti. Jedino što nas razdvaja je iskustvo – svi smo isti, ali iskustvom se mijenjamo.”

To je ono kad govorimo o vezama kad je netko stariji 10 ili 15 godina – to i je važno i nije, zato što nas iskustvo stvarno gradi. Roditelji nas, primjerice, cijeli život žele zaštititi, ali u stvari nas moraju pustiti i da se razbijemo, raspadnemo, ogolimo. Baš sam pričala s prijateljem sinoć i rekla sam mu da sam napravila tisuću grešaka u životu, ali ne gledam ih kao greške jer bez njih to ne bih bila ja. Mi smo finalan proizvod svih tih grešaka. Jedino što bih drukčije napravila jest da sam se zauzela za sebe u jednom danom trenutku života. Ali čak i u toj grešci vidim tisuću predivnih elemenata koji su me izgradili.

Iz tvojih radova, kao i iz tebe same, prvenstveno izvire toplina. U svijetu u kojem počinje dominirati umjetna inteligencija, kako razmišljaš o njoj?

Ja ne znam slikati na kompjuteru. Kupila sam si program, kupila sam si iPad, ali sam shvatila da to nije moj alat. Znaš, netko će raditi s tekstilom, netko će raditi s kamenom. AI je samo materijal odnosno alat za rad. Ako se tako shvati – odlično. Moramo znati da ako daš ChatGPT-ju da ti napiše pjesmu, on će to možda okej napisati, ali to nisi ti napisao. Ja nisam za to, radim sve from scratch – vodene boje, papir, greška, olovka, briši, razmisli opet, stvori ispočetka. Kod mene je sve old-fashion. Netko je drukčiji i njemu će nešto drugo više pasati, nisam generalno protiv, sve ovisi o nama.

Što msiliš o digitalnoj komunikaciji i online odnosima? Toliko smo uronjeni u digitaliju – ona nam je već prožela cijelo postojanje.

Mogu se dopisivati s tobom, ali ja te moram vidjeti, moram te čuti i osjetiti. Moram imati kompletnu osobu jer inače, stvarno, i taj ChatGPT može biti frend. Možemo nekog upoznati na online način, ali neće se dogoditi spontane situacije koje nas zbližavaju i stvaraju nam sliku o nekome – nećemo sjesti na kavu pa se natezati tko će platiti, nećeš hodati po cesti pa će te netko povući da te zaštiti. Možemo dobiti puno iz tih odnosa, ali nije kompletno. Kao i u radu – moraš dotaknuti, moraš uživati. Ali opet, to sam samo ja.

Zanima nas u čemu si, od svega što radiš, ti zapravo najviše ti? Jesu li to lutke, slike, nešto drugo?

Kod mene nema pravila, mijenja se s vremenom. Prije sam bila skroz u lutkama, samo lutke. Sad baš uživam u slikovnicama, a najviše u pisanju tekstova. Želja mi je stvoriti knjige sa slikama, ne klasične slikovnice. Obožavam raditi s Ines i htjela bih s njom do kraja života raditi, ali nešto slično knjizi Noć na zemlji – tim se trenutno želim jako baviti. Radim baš jednu novu, ali kod nas nema dovoljno izdavača koji bi se usudili na takvo nešto, jer to nije za djecu, a nije ni samo za odrasle. Nisu ni priče, ni pjesme. Nešto između. Pogledaj moj privatni Facebook  – ja snimim fotku, napišem priču, a onda tek idem na ilustraciju. Znači, potpuno obrnuti način stvaranja i u ovom trenutku me to najviše nosi. Stala sam, recimo, s uređenjem izloga, malo sam smanjila i lutke. One jesu moja ljubav, ali mijenjam se i nije mi dovoljna samo lutka. Ja kroz tekst i ilustraciju stvorim cijeli svoj film.

Upravo je film bio naše iduće pitanje. Tvoje slike kao da su stvorene da zažive na filmu. Vidjeli smo da si to i radila s kolegicom Benedettom Agostoni tijekom ljeta.

Benedetta je meni došla i rekla: „Hajmo snimiti male filmiće.“ Ja sam odmah rekla može jer ja bih sve. Samo vremenski ne stižem, i tu se vraćamo na ono da su autori jako malo plaćeni. Nekome se za lutku čini puno 30, 40, 60 ili 90 eura. Ali ja toliko vremena provedem na njoj da mi se jednostavno ne isplati, a moram ih puno napraviti. Onda krenem sa štancanjem zbog toga. Ja volim raditi i lutke, i galebove, i tekstove, ali nemam vremena – tebi za tekst treba vremena. Novinari, glumci, slikari – sve su to ljudi čiji je rad premalo cijenjen.

Što je u tvom radu onda najunosnije?

Imam sreću da je moj atelje moj prostor. Radim slikovnice, radim lutke, radim u kazalištu, imam sreću da radim sve što volim pa se razvučem na sto strana, a nije mi teško. Uživam u tome i još imam slobodno vrijeme da putujem. Ovo što sam rekla o slabom plaćenim poslovima nije kukanje, to je činjenica. Sretna sam što radim ovo što volim.

 

Kako živjeti i preživjeti na kreativnoj sceni?

Kako? Treba se znati prodati, ajmo to tako lijepo reći. Ja to nisam, nisam kompetitivna osoba. Ponekad pokucam na neka vrata, kao što sam s muzejom. Nisam čekala natječaj, ali nemam toliko jak prodajni drive. Moram raditi iz ljubavi, ne mogu nešto raditi ako nije iz ljubavi.

Čije radove i sama voliš pratiti? Što te inspirira i „drivea“?

Poštujem sve kolege pa ih neću izdvajati. Zagreb je premali, a ja obožavam uživati u tuđem radu. Najljepše mi je kad odvalim na nečiji rad, stvarno uživam kad netko dobro radi i mislim da nemamo dosta izložbenih prostora – ili ja ne znam za njih. Mislim da velik broj ljudi možda ni ne zna da je moja izložba sad u Arheološkom. Volim klasiku i antiku. U Sankt Petersburgu postoji muzej Erarta – to što oni tamo imaju je čudesno. Ali zapravo nije bitno što konzumiraš, bitno je da te napuni. Nekad se, npr., zabijem u knjižare pa gledam slikovnice i slinim kako ljudi prekrasno rade. Ima jedna naša umjetnica čiji mi se radovi jako sviđaju, ali recimo – ja i da hoću, ne mogu raditi kao ona. Ali nema ni potrebe. To nisam ja. Meni se svašta sviđa, ali u fazama. Van Gogh mi je, npr., inspiracija, uživam u njemu, utopim se. Sad mi je opsesija Matisse, Matisse, samo Matisse – išla bih na sve izložbe.

Što je sljedeće za tebe? Želiš li još neki medij istražiti?

Da imam vremena i da mogu biti opuštena, htjela bih izučiti zanat. Počela bih se baviti nakitom, baš finim nakitom. Da to dovedem do razine zanata. Onda bih mogla raditi nešto svoje i drukčije. Ne klasično – na primjer Fabergéova jaja s briljantima, takve otkačene stvari. Naravno, pričam o zanatu takvom, ne o stilu. A tu bi negdje bila i gluma.

Za zanat treba vremena, sjediti i učiti. A ja kad, npr., radim slikovnicu, ne mogu još pet stvari raditi. Sad mi je u glavi raditi table books, recimo to tako, koje sam ranije spomenula. Ne želim se opterećivati. Mislim da kad nešto ne ide – onda ne ide, doći će vrijeme kad će ići. Ja ti često govorim „polako, polako“, ali kad me, npr., krene, kad znam da će se ostvariti i kad gorim za tim da samo zaživi, onda sam nestrpljiva.

Foto: Kristina Josić