U razgovoru Mate Picukarić otkriva kako izgleda proces u kojem se osobna priča kolektivno pretače u zvuk, što znači voditi bend, kako je surađivati s velikim sastavima i koliko puta treba izgovoriti riječ “krokodil” da prestane imati smisla
Iza imena Maali krije se Mate Picukarić, kantautor s dugogodišnjim iskustvom na domaćoj glazbenoj sceni, koji je nakon godina sviranja u raznim bendovima odlučio istupiti u prvi plan – iskreno, ogoljeno i u svom ritmu. Njegov eponimni debitantski album nastajao je gotovo tri godine, a čine ga pjesme koje su se u njemu taložile i sazrijevale kroz posljednje desetljeće. Konačnu formu pjesme dobit će na promociji albuma, 20. rujna u zagrebačkoj Kinoteci, gdje će ih Maali s bendom prvi put izvesti pred publikom u punom aranžmanu.
Za početak – tko je Maali? Kako bi se ti predstavio nekome tko te još ne poznaje? Kako je izgledao tvoj glazbeni put do ovog trenutka?
“Bok svima, ja sam Maali i ovo je moj šareni indie folk kantautorski projekt. Pišem glazbu već dugo vremena i ova kolekcija pjesama, nastala u periodu od desetak godina, čini moj prvi album u kojem ćete, nadam se, uživati.” Nisam neki majstor predstavljanja, valjda je ovo prolazno. Možda bolje da glazba prvo kaže svoje. Inače, aktivan sam na glazbenoj sceni kao trubač, gitarist i pjevač u raznim bendovima kao što su Dementronomes, Mimika Orchestra, Živa Voda , a u slobodno vrijeme uglavnom sviram.
Tvoj prvi solo album, jednostavno nazvan “Maali”, objavljen je 23. svibnja. Koliko je dugo trajao proces stvaranja albuma? Što ti je bilo najizazovnije u tom procesu i s kreativne i s tehničke strane?
Proces je trajao dugo, prošlo je gotovo tri godine od prvog dana snimanja do objave albuma. To je definitivno najveći i najdulji projekt koji sam radio u životu i s tehničke strane najizazovnije je bilo to što mi je velika većina stvari bila nepoznata. Na svakom koraku bio sam izvan zone komfora, a trebalo je donijeti puno odluka s malo znanja koje sam u tom trenutku imao.
“Najteže mi je bilo stajati iza ovih pjesama kroz cijeli radni period. Nakon što treći put u danu šećem po nasipu na Savici i slušam je li kontrabas preglasan u odnosu na bubanj, pjesme krenu gubiti smisao”
Vjerujem da će idući put biti lakše. S kreativne strane, osobno, najteže mi je bilo stajati iza ovih pjesama kroz cijeli radni period. Nakon što treći put u danu šećem po nasipu na Savici i slušam je li kontrabas preglasan u odnosu na bubanj, pjesme krenu gubiti smisao i postane nezamislivo da bi ih itko mogao slušati i u njima uživati. Kao kad kažeš “krokodil” previše puta pa izgubi i smisao, i jezik, i sve.
Iza tebe je puno godina glazbenog rada, ali sad si prvi put u fokusu kao autor i izvođač – je li ta tranzicija došla prirodno? Kad si osjetio autorski poriv te odlučio predstaviti se kao kantautor?
Već dugo pišem pjesme i to je oduvijek bila aktivnost koju radim za sebe. Možda mi je negdje u glavi bilo da bih jednog dana mogao snimiti neke napisane pjesme, ali nisam tome pridavao pažnje sve do 2021., kada smo po prvi put svirali te pjesme u aranžmanima s cijelim bendom. Tada su krenuli razgovori da bismo te pjesme trebali snimiti jer nam se činilo da zvuče posebno i da bi bilo šteta ne zabilježiti ih.
View this post on Instagram
Album sadrži devet pjesama, za koje si naveo da reflektiraju tvoje emocije u posljednjih deset godina. Koje te emocije najviše motiviraju na pisanje?
Uglavnom pišem kad o nečemu puno razmišljam, što je većinom povezano s negativnim emocijama. S vremenom sam se valjda tako naučio probavljati stvari iako ne bih imao ništa protiv da se to promijeni. Mislim da imam veliku naviku dijeliti sreću i entuzijazam, a tuga je nešto čime se ipak bavim sâm. Nedavno sam vodio razgovor s prijateljem koji je rekao da je pisati sretnu glazbu zapravo introvertan čin jer je sreću prirodnije dijeliti nego zadržavati za sebe. Dosta mi je zanimljiv bio takav pogled na stvari.
Neke pjesme djeluju vrlo ogoljeno, gotovo dnevnički. Je li ti teško izložiti se u toj mjeri kroz glazbu?
Nije lako, ne mogu lagati. Netko tko pročita tekstove može dobiti dobar uvid u to o čemu razmišljam i kako osjećam stvari. S jedne strane to mi je u redu jer se stvarno trudim pisati što iskrenije. S druge strane, dosta karata mi je sada na stolu i nisam baš više u mogućnosti glumiti da sam, recimo, opasan i misteriozan. Ne znam jesam li ikad ikog u to uvjerio, ali je lijepo misliti da imam tu mogućnost. Iako je ovo tvoj prvi solo projekt, iza tebe je već poprilično iskustva.
View this post on Instagram
Možeš li izdvojiti neke ključne glazbene suradnje?
Definitivno moram izdvojiti svoje Dementronomese , s kojima sam shvatio koliko volim svirati funk i gdje sam kroz pokušaje imitiranja “đuskanja” saksofonista Luje Parežanina naučio plesati. Mimika Orchestra također je bio jedan velik izazov i privilegij kroz koji sam (konačno) izašao na kraj s čitanjem nota.
“Upoznao sam hrpu ljudi i dobio neku novu motivaciju za učenje i razvijanje jer je glazba postala nešto što se dijeli i o čemu se priča, a ne nešto što se samo izvodi”
Ipak, kad bih trebao izdvojiti što je najviše utjecalo na mene, to bi bilo razdoblje jazz jam sessiona u Gavelli, Harmici i KCM-u prije korone. Upoznao sam hrpu ljudi i dobio neku novu motivaciju za učenje i razvijanje jer je glazba postala nešto što se dijeli i o čemu se priča, a ne nešto što se samo izvodi. Imao sam prilike svirati s muzičarima koji su debelo izvan moje lige i od kojih sam puno toga pokupio, a neke sam čudom uspio uvjeriti da sudjeluju u ovom albumu.
Osim što djeluješ u sastavu Mimika Orchestra , također si uključen i u kolektiv Živa voda , koji predstavlja spoj improvizacije i tematskih reinterpretacija repertoara poznatih izvođača te je unatrag gotovo deset godina izvodio djela Bowieja, Talking Headsa, EKV-a, Massive Attacka … Koliko ti odgovara takva forma i koji bi nastup odnosno izvođača izdvojio kao najdražu svirku?
Svirke Žive vode stvarno su nešto posebno. Izgaramo na te dvije probe prije svirke u pokušajima da nađemo način kako reinterpretirati nekog izvođača. Često se u tom procesu osjećamo pogubljeno i kao da se sve raspada, a onda na svirkama opet sve sjedne na svoje mjesto. Osobno mi je uvjerljivo najdraža svirka na kojima smo radili Olivera Mandića, gdje su uz mene sudjelovali Nikolina Kovačević, Eleonora Hil, Vojkan Jocić, Nikola Šantek, Marino Vinja i Ivan Levačić. Još uvijek ponekad poslušam snimke s probe koje smo radili za referencu jer su stvarno odlične, od aranžmana do izvedbe. Nadam se da ćemo jednog dana imati priliku snimiti taj materijal.
Kako ti je sviranje u raznim projektima pomoglo u oblikovanju vlastitog izraza? Postoji li neka suradnja iz prošlosti koja ti je dala vjetar u leđa da kreneš sâm?
Nisam siguran. Sviranje u raznim projektima iz perspektivne pisanja pjesama vjerojatno je na mene utjecalo na neki način koji ne vidim, ali je drugima očitiji. Nekako imam dojam da je indie folk soundtrack iz, primjerice, “Uvoda u anatomiju”, koji mi se upekao u mozak kroz srednju školu, više utjecao na pisanje negoli sami projekti u kojima sam svirao. S druge strane, mislim da su razne suradnje dosta puno utjecale na aranžmane i rad benda. Ne bih za sebe rekao da sam jazz muzičar, ali sam kroz sviranje definitivno imao puno doticaja s jazzom. S druge strane, Kruno Levačić, Domagoj Leljak i Ivan Džajić, koji čine core benda, definitivno jesu jazz muzičari. Zbog toga bih rekao da je jazz jedna od polazišnih točaka u svirci. Pri tome ne mislim žanrovski, nego da nema inzistiranja na standardiziranom aranžmanu koji mora uvijek biti isti. Postoji međusobno povjerenje i ostaje puno prostora za improvizaciju, zbog čega ista pjesma uvijek zvuči drukčije. Isto to povjerenje dovelo je i do toga da smo tu gdje jesmo. Veliki vjetar u leđa bio je čuti od njih da misle kako bi ove pjesme trebalo snimiti.
Za vizualan identitet svog prvijenca udružio si se s dvije talentirane umjetnice – Klasjom Habjan, koje je zaslužna za covere singlova te samog albuma, dok fotografije potpisuje Marina Uzelac. Što se krije iza ilustracija na coverima i jesu li tvoja ideja ili si dao Klasji da nacrta što osjeti iz pjesama?
Prezadovoljan sam Marininim fotografijama i Klasjinom ilustracijom. Za mene su one jedne od najtalentiranijih umjetnica koje znam i jako volim s njima raditi. Kad sam pitao Klasju za ilustraciju, htio sam joj dati umjetničku slobodu. To je dijelom zato što nisam imao konkretnu ideju za ilustraciju, ali uglavnom zato što sam htio da neki njezin izričaj postane dio albuma. Kad mi je poslala neke opcije, ova mi je odmah zapela za oko.Ima mi nešto čarobno (kao i većina Klasjinog rada) i mislim da se lijepo veže za glazbu. Super mi je što je Marina kasnije kod planiranja fotkanja koristila Klasjinu ilustraciju kao inspiraciju za paletu boja, baš sve izgleda povezano.
Što je sljedeće na rasporedu Maalog? Imaš li već nove glazbene ideje u razradi?
Trudim se ići dan po dan. Sve mi je ovo novo i ima puno toga na čemu sada treba raditi. Nisam stao pisati, dapače, ima i nekih novih pjesama, ali ne želim ništa forsirati. Strah me da ću za drugi album razmišljati što publika želi čuti, vjerojatno je to neki univerzalan strah kreativaca. Mislim, sigurno ću to u nekoj mjeri raditi, ali barem za sada ne želim požurivati proces.
Najavio si i koncertnu promociju albuma 20. rujna u zagrebačkoj Kinoteci. Kako zamišljaš taj live format, što publika može očekivati i kakav ti je osjećaj izaći pred nju kao solo autor?
Mislim da će koncert biti poseban. Kinoteka je predivan prostor, a nas devet na pozornici potrudit ćemo se prenijeti intimnu, domaću atmosferu u kojoj su ove pjesme i nastale. Nažalost, nismo uvijek u prilici nastupati u kompletnom sastavu s puhačkom sekcijom, tako da će ovaj koncert biti jedan od rijetkih gdje će publika imati priliku čuti aranžmane u punom sjaju. Osobno već sad imam tremu, ali nije mi prvi put, znam se s time nositi. Nastupali smo i prije kao Maali , ali u ovom nastupu nešto je drukčije. Osim što nas je najviše na bini do sada, nikad nismo izvodili repertoar pred ljudima koji su ga zapravo imali prilike upoznati. Pjesme više nisu samo voice memoi na mobitelu nego nešto što je svima dostupno i zanima me kako će se to odraziti na svirku i atmosferu. Uglavnom, uzbuđenje i malo treme – standardno.
Tko je Maali kad se ugase reflektori? Završio si studij fizike – baviš li se tim znanstvenim područjem i dalje u životu, i misliš li da ti je taj smjer olakšao razumijevanje glazbe ili samo usporio izlazak solo albuma? 🙂
Svoju sklonost prema znanosti oduvijek sam doživljavao kao dobar kontrabalans glazbi. Udaljio sam se od znanosti posljednjih par godina, ali oslanjanje na logiku koju sam kroz obrazovanje usvojio nešto je što mi je jako bitno i što se trudim njegovati. Možda se opet vratim znanosti, tko zna. Koliko god volim baviti se glazbom, olakšava mi to što o njoj financijski ne ovisim. To mi dopušta raditi ono što želim i imati slobodu donositi više odluka zbog ljubavi prema glazbi.
Foto: Marina Uzelac
