Hrvatskoj sceni ne manjka zanimljivih glazbenika i umjetnika, no posebno je uzbudljivo kad se okupi mladi tim od kojeg tek očekujemo najbolje projekte i možemo ih pratiti u usponu. Upravo se to dogodilo 2022., kad su se članovi benda Aracataca udružili i u svega nekoliko godina izrasli u jednu od zanimljivijih priča domaće alternativne scene
Tara Šolić, Ivan Stošić, Lorenzo Ušić i Filip Laća šibenska su ekipa koja je počela graditi prepoznatljiv zvuk i kombinaciju koja se već sad ističe u glazbenim krugovima. Samo njihovo ime, Aracataca, upućuje na smjer kojim žele ići – neočekivan i avangardan. Inspiraciju su pronašli u rodnom gradu Gabriela Garcíje Márqueza, čija je raznolikost i slojevitost snažna paralela njihovoj glazbi.
Bend Aracataca – impresivna priča na domaćoj alternativnoj sceni
Objavili su svoj album prvijenac “Na sve strane”, koji trenutačno promoviraju u suradnji s novom agencijom 44BookingBiro Laure Matijašević, inače glazbenice i basistice benda nemanja i glazbenika Frana Vasilića. Aracataca uskoro nastupa u Vintage Industrial Baru, 18. rujna. Uoči koncerta razgovarali smo s njima o njihovom izričaju, dosadašnjim iskustvima na sceni i planovima za budućnost.
Bossa nova i post-punk – naizgled dosta neobičan spoj. A onda se tu pronađu i neki momenti rapa. Kako uspijevate spojiti ove naizgled nespojive glazbene svjetove da na kraju zvuče kao smislena cjelina?
Pa ono, na probama. Svi slušamo toliko različite glazbene žanrove i pojedinačno se svatko od nas nalazi u nečem svom. Iz naše perspektive ništa od toga nije nespojivo, na kraju se to samo svede na to što nam padne na pamet u trenutku. Većina toga nije uopće isplanirano, nego samo spontano dođe.
Kako izgleda vaš proces stvaranja pjesme – tko donosi ideju, tko aranžman, a tko tekst?
Naš proces stvaranja pjesama zajednički je i neodređen, najjednostavnije je tako reći. Najčešće Ivan ili Lorenzo dođu s nekim riffom, i onda svi zajedno radimo. Tara većinom piše tekstove na probama jer joj je bitno pisati u konktekstu zvuka i ambijenta pjesme. Aranžiramo stvarno svi skupa, a to službeno podijelimo samo onda kad treba objavljivati glazbu. Imamo neke iznimke; tipa kad je Tara znala donijeti neke svoje stare pjesme napisane pa bismo ih skupa aranžirali – tako je nastala “Too Sad” (a druge nisu zaživjele), ili donese tekst i melodiju, a tako je nastala “Kriv si samo ti”.
Mladi ste bend, ali sad već imate iskustva s nastupima. Što vam više leži – one intimnije svirke ili energičnije, pred većom publikom? Prošlo je tek tri godine, ali kako ste se promijenili kao izvođači, slobodno podijelite i neku anegdotu za usporedbu.
Svima nam je draže svirati pred punim prostorom, koje god on bio veličine. Nekako, kad je prostor pun, ubije neku anksioznosti u tebi. Najveće zadovoljstvo, koliko god publike ima, jest angažirana publika. Takvo najdraže iskustvo dogodilo nam se na Zlarin Street Festu kad je cijela publika sjela tijekom pjesme “Zidine”.
Jedno je dobar album, a drugo je dobar nastup. Što vam je važno u vašim nastupima i kako ih možda vidite u budućnosti kad govorimo o režiji, scenografiji?
Za sada nam je najbitnije da smo uvježbani i da dobro sviramo. I da se ne vidi koliko smo nervozni. Najviše scenskog nastupa donosi Tara svojim kretanjem po pozornici. Tako je jednom Tari u Saxu bila premala pozornica pa je Ivanu dva puta iskopčala bas iz pedala svojim kretnjama. Pripremamo nešto novo u kontekstu režije za promociju albuma u Vintageu, što, naravno, ne smijemo odati, ali većinom se trudimo biti iskreni na pozornici – kako sami sa sobom pa tako i s publikom.
Kako ste započeli? Vjerujemo kao (još) mlađi.:) Pretpostavljamo da nije bilo jednostavno učiti baratati opremom, tehničkim znanjem i istovremeno razvijati vlastiti glazbeni izričaj. Jeste li sve naučili samostalno ili ste se dodatno educirali? Jeste li imali pritom neku podršku?
Nismo svi imali istu podlogu prije nego što smo se okupili.
Laća je svoje osnove za bubanj stekao u Šibenskoj Narodnoj Glazbi, što je krenulo u njegovoj devetoj godini života. Završio je osnovnu školu kao udaraljkaš te je sam kroz sviranje formirao svoj stil.
Lorenzo je kompletno samouk u sviranju gitare i krenuo je u srednjoj. Krajem 2022. godine (kad je i naš bend osnovan) scena bendova u Šibeniku bila je izrazito živa te je bio inspiriran i dao si maksimalnog truda u vježbanju. Od tada je njegov vlastiti stil sviranja samo napredovao. Također je završio prvu godinu MPA akademije za audioprodukciju, što nam je svima došlo korisno kad si radimo zvuk na probama.
Stošić je krenuo svirati s otprilike pet godina. Završio je osnovnu školu za klasičnu gitaru. U srednjoj je krenuo učiti svirati bas i kontrabas. O opremi je učio po putu, malo s interneta, malo od oca i drugih glazbenika. Većina nas o opremi je učila isto tako, od kolega i interneta.
Tara pjeva na pozornicama od svoje šeste godine života, samouka je u sviranju gitare i završila je srednju glazbenu školu za pjevanje. Također je završila prvu godinu glazbene pedagogije na akademiji u Zagrebu. Učila je baratati opremom najviše uz pomoć kolega u bendu te je također tada dobila priliku za razvijanje vlastitoga glazbenoga stila van okvira školovanja.
Sve nas je pratio golem broj ljudi i iskustava koja su nam pomogla u našem rastu i razvoju, od malih popratnih komentara do velikih usluga, i svima smo neizmjerno zahvalni.
Dolazite iz Šibenika – prekrasan grad, ali ne i velik. Kako je okolina reagirala na vaš glazbeni projekt?
Riječ se brzo proširila i dobili smo golemu navalu podrške. Stvarno, svi su bili preotvoreni za dati nam odgovore na sva naša pitanja ili nam čak pomoći otvoriti razna vrata. Među njima, već nebrojeno puta spomenut (s razlogom) Azimut. Kulturni dobri duh grada Šibenika. U njemu smo se uvijek mogli obratiti Dinu Roci i Hrvoju Jelkoviću.
Kad bismo nekom htjeli predstaviti vaš bend najbolje moguće, koju biste pjesmu htjeli da im pustimo?
“Nove Boje” – odgovoriše svi k’o iz šusa.
Što i sami volite slušati? S čijim se zvukom poistovjećujete? Možemo vas zamoliti da nam složite kratku playlistu od svojih pet favorita među pjesmama?
Odlučili smo svi staviti po jednu pjesmu koja nam je trenutačno najdraža i jednu oko koje smo se skupa složili.
- The Stranglers – “Golden Brown”
- Toto – “Isolation”
- American Football – “You Know I Should Be Leaving Soon”
- Elliott Smith – “Ballad of Big Nothing”
- Paul McCartney – “Temporary Secretary”
Foto: Filip Kovačević
