Dok žene svakodnevno navigiraju kroz emocionalne oluje svojih partnera, društvo ih prešutno zadužuje za ulogu emotivnih menadžera u obitelji. Ova nepriznata uloga ima svoju cijenu – iscrpljenost žena i emocionalna nesamostalnost muškaraca, fenomen koji je duboko ukorijenjen u našoj kulturi
Kad sam sasvim slučajno naišla na post blogerice Celeste Yvonne o trenutačno superpopularnoj seriji “Adolescence”, iznenadila sam se da tema posta nije bila ni agresija, ni inceli, ni mladi i društvene mreže, već nešto sasvim neočekivano – emocionalna regulacija.
Točnije, način na koji je majka kroz cijelu seriju u svakoj interakciji s ocem dječaka na neki način hodala po jajima samo da ne bi uzrokovala… pa zapravo nismo sigurni što – očevu ljutnju, fizičku agresiju ili navalu suza? Postavlja se pitanje je li namjerno određeno da ona, naizgled sporedan lik koji je nekako usputno prikazan, ima tako velik, a opet golom oku teško primjetan utjecaj na dinamiku odnosa u toj obitelji? Gotovo kao i u stvarnom životu, zar ne? Primjećujemo li ikad koliko se poneke osobe prilagođavaju ponašanju partnera radi “mira u kući”?
Samoregulacija emocija kao svačija dužnost
Pričamo o raznim alatima kako regulirati sebe i vlastito ponašanje i emocije, no spominjemo li dovoljno koliko je teško biti “čuvar tuđih emocija i reakcija” i koliko je teško nositi to breme na leđima? Pričamo li ikad koristi li to ili je štetno za opstanak jednog takvog odnosa i kakav to utjecaj ima na žene? Mogli bismo reći da je samoregulacija dužnost svakog od nas – emocije su sastavni dio našeg života, ali mi smo ti koji smo dužni dati sve od sebe da ih prepoznamo, upoznamo i naučimo ih kontrolirati.
“Primjećujemo li ikad koliko se poneke osobe prilagođavaju ponašanju partnera radi “mira u kući”?
Kad bi to bilo tako jednostavno, ja ne bih ni pisala ove retke. Nažalost, izjave kao što su: “Stišajte se, djeco, djed gleda TV i znate kakav je kad ne čuje dobro vijesti” ili “Molim vas pospremite ove igračke, ako tata dođe s posla i vidi opet nered, naljutit će se i vikati”, ili, pak, situacija gdje nisam čula mobitel da dvaputa zvoni jer je u parku graja djece, a znam koliko to izbaci iz takta mog partnera, svakodnevica su.
Takvih mini scenarija ima gotovo pa u svakoj obitelji, a glavni protagonisti ovih mini scenarija mahom su žene, što zapravo i nije toliko slučajno. Naime, upravo su žene te koje češće smiruju strasti unutar obitelji i u mogućnosti su predvidjeti koja bi situacija mogla eskalirati u sukob. Ima tu i znanstveni razlog zašto – postoje brojne studije, od kojih je jedna iz 2021., objavljena od strane Sveučilišne naklade Cambridgea, gdje je dokazano sljedeće: “Žene očito imaju prednost u emocionalnoj regulaciji, pokazujući veću vještinu od muškaraca u upravljanju emocionalnim stanjima. Ovo je važno otkriće s obzirom na utjecaj emocionalne regulacije na prilagodbu tijekom starenja.
Mogli bismo reći da je samoregulacija dužnost svakog od nas – emocije su sastavni dio našeg života, ali mi smo ti koji smo dužni dati sve od sebe da ih prepoznamo, upoznamo i naučimo ih kontrolirati
Ta prilagodbena prednost ima veliku važnost u stvaranju ugodnih emocionalnih stanja koja doprinose zdravom starenju.” Iako to zvuči kao neka supermoć, puno je češće težak teret. Nažalost, kao i u navedenim primjerima, taj trud i rad često su nevidljivi. Muškarci ili nisu svjesni da žene to rade, ili nisu svjesni koliko je to zapravo teško, iscrpljujuće i važno u očuvanju njihove zajednice. S obzirom na to da znanost potvrđuje kako su nekim djelom muškarci emocionalno osakaćeni, jasno je i zašto – društvo jednostavno nije plodno tlo za poticanje emotivnosti kod muškaraca. Iako se posljednjih godina doista intenzivno radi na području psihologije kako bi se figurativno “dozvolilo muškarcima da plaču”, ako se vratimo na seriju “Adolescence”, vidljivo je da će uvijek postojati otpor prema tome, imao ono lice Andrewa Tatea ili nekog sljedećeg uber-maskulin frajera.
Muškarce se uči suspregnuti emocije kao što su tuga, strah ili ranjivost, a potiče ih se iskazivati ljutnju i agresiju jer je to muževno. S druge strane, postalo nam je normalno da žene preuzmu ulogu menadžera osjećaja obitelji, stoga se muškarci nesvjesno na to na neki način i oslanjaju. Uza sve burnoutove zbog posla, domaćinstva, roditeljstva, žene postaju još i čuvarice tuđih osjećaja. Kako im pomoći?
Kako kaže Tolstoj: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”, što bi značilo da nema univerzalnog ključa. Ako partner ima problema s ovisnostima, agresijom, teškim problemima kao što su bolest ili gubitak posla, žena teško da je samo čuvar emocija u takvoj zajednici i razgovor tu ne može pomoći – pomoć može doći samo od okoline i ona mora biti konkretna i zaštitnička. No, ako takvih teških faktora nema, ponekad pomaže – otvoriti dijalog s partnerom, verbalizirati situacije u kojima emocionalna regulacija posebno dolazi do izražaja i postaviti granice. Osim toga, i priznati ženama to kao emocionalni rad, pojam koji je Ima li svjetla na kraju tunela? Naravno da ima.
Svjetlo je svaka mama koja zagrli svog sina dok plače umjesto da mu govori: “Budi muško, dečki ne plaču”. Svjetlo je svaki tata koji djetetu na uspavljivanju kaže da ga voli najviše na svijetu. Svjetlo je svaki nastavnik, odgojitelj, profesor koji prepozna da je iza agresivnog ponašanja poziv upomoć, a ne neodgojenost. Svjetlo je Benny Blanco koji je u nedavnom intervjuu koji je dao sa Selenom Gomez podijelio kako je često upravo on taj regulator emocija u njihovom odnosu: “Ona se ponekad (na)ljuti i kad vidim da se tako nešto događa, na meni je da navodim taj projektil, a ne da dodam raketni pogon i ekstra municiju na njega. Ako vidim da je ona u stanju koje bi za pet minuta moglo dovesti do pucanja, nikad neću dozvoliti da do toga dođe.
Koristit ću alate koje imam i koje sam usvojio za ovo vrijeme otkad smo zajedno da ju smirim i to ne na način da joj govorim stvari koje ona želi čuti, već da doista porazgovaramo. I tjelesni dodir je važan, bilo to uhvatiti ju za ruku ili zagrliti ju. Ona mora osjetiti da sam doista tu za nju, čak i kad je u takvom stanju.” Možete li zamisliti količinu pozitivnih komentara ispod tog intervjua? “To je najzelenija zelena zastava koju sam ikad vidjela”, najdraži mi je komentar. Svi mi tražimo nekoga tko će razumjeti, ne nužno RAZLOGE zašto se osjećamo na određen način, već kako je normalno da se samo tako osjećamo. Trebamo svoje sigurno mjesto uz nekog.
I bez obzira na to što se ponekad čini da žene emocionalno reguliraju muškarce kako bi spriječile sukob ili negativnu atmosferu, zaboravljamo da one uz to što gase taj požar ujedno i stvaraju sigurno mjesto za njih, pod uvjetom da na koncu verbliziraju kako su pomogle. No i njima treba pomoć, posebice okoline. Zato uvedimo u građanski odgoj edukacije o emocionalnoj pismenosti za sve, gurajmo još više kampanje koje mijenjaju narativ o tome da muževno može biti i obavljanje kućanskih poslova i verbaliziranje emocija i nošenje svoje bebe u nosiljci (kao što je Piers Morgan osporavao Danielu Craigu).
Spašavanje odraslih muškaraca od vlastitih emocija nije ljubav niti usluga – to je crappy posao na minimalcu na puno radno vrijeme bez slobodnih dana i zdravstvenog osiguranja. još 1983. uvela sociologinja Arlie Hochschild, a svodi se na sljedeće: “Žene vode računa o osjećajima drugih, umiruju, slušaju, tješe… dok muškarci rjeđe preuzimaju taj dio. U privatnim odnosima, one postaju regulatori tuđih osjećaja – čime se potiskuje vlastiti emocionalni život i perpetuira emocionalna neravnoteža između spolova.” One se emocionalno troše, a muškarci ne razvijaju emocionalne vještine. Svaki pravi partnerski odnos trebao bi se temeljiti na uzajamnosti. Kod žena se mora osvijestiti to da nisu dužne regulirati ništa ni za koga osim svojih osjećaja te da nikako nisu odgovorne za tuđe emocije iako se to ponekad čini kao lakši put.
Dugoročno definitivno nije – kao što je svaki proces učenja dugotrajan, tako i muškarcima treba vremena, ali i prostora da nauče slušati i nositi vlastite emocije. Ako to netko konstantno radi umjesto njih, neće nikad ni naučiti, a samim time nikad neće postati emocionalno autonomni.
Foto: Pexels