Postoje rođendani i – rođendani. I dok ja svoj (nećemo o brojkama) proslavljam ponekda skromnije, ponekad raskošnije, dan prije mene, 23. srpnja, slavi se rođendan čovjeka čiji mi je opus neizostavan dio ljetne filmske reprize. Da, radi se o osobi koja u mom svijetu filmova, glazbe i knjiga definira početak tzv. “Leo Season”. Radi se o Phillipu Seymouru Hoffmanu, glumačkom divu koji nas je, nažalost, prerano napustio, ali ostavio nam je cijeli svemir “pomaknutih”, genijalnih i duboko ljudskih likova
Od Capotea pa do uloge u “Boogie Nights”, Hoffman je bio majstor transformacije. No ono što me posebno intrigira jest njegova sposobnost da udahne život likovima koji su na rubu društva, u sivoj zoni morala i potpuno, apsolutno neprilagođeni. Upravo me on i njegovo briljantno lice u filmu “Happiness” potaknulo na razmišljanje: zašto nas toliko privlače ti filmski čudaci? Zašto se uvijek, iznova, pronalazimo u pričama o onima koji su drukčiji, zašto smo fascinirani “pomaknutim”, pa čak i bolesnim? Možda je to zato što nam pokazuju da unutar svih nas čuči barem malen dio neprilagođenosti. Da, oni su ekstremi, ali njihove priče rezoniraju s našim skrivenim nesigurnostima i potisnutim željama. Stoga krenimo na filmsku šetnju kroz neke od najupečatljivijih neprilagođenih genijalaca, onih koji su nas natjerali na to da se zapitamo što je normalno, a što samo dobro upakiran privid.
Tabui i neugodna istina
Sjećate se kada ste prvi put gledali Isabelle Huppert u “The Piano Teacher”? Nije li to bio jedan od najneugodnijih, ali istovremeno najfascinantnijih filmskih doživljaja ikad? Huppert glumi profesoricu klavira, naizgled strogu i pedantnu, čiji se unutarnji svijet raspada u sado-mazo fantazijama. Njezin je lik savršena studija o tome kako potisnute želje mogu nagrizati nečiji život, tjerajući ih na autodestruktivne i bizarno fascinantne činove. Nije ugodno, ali ne možete skrenuti pogled. Ja nisam mogla. I ponavljala sam gledanje. Više puta.
Sličnu, ali još perverzniju priču donosi i Michael Powell svojim kultnim filmom “Peeping Tom”. Riječ je o filmu koji je, kad je izašao, šokirao kritiku i publiku, a danas ga smatramo remek-djelom psihološkog horora. Glavni lik je snimatelj koji ubija žene snimajući njihove reakcije na samrti, opsjednut traumom iz djetinjstva. On nije romantičan čudak, on je čista, uznemirujuća psihoza. Pa ipak, fascinira. Zašto? Zato što nam daje uvid u totalni mrak, u nešto što je nama većini, nasreću, potpuno strano.
Ili, kako uopće preskočiti Harveyja Keitela u filmu “Bad Lieutenant”? Keitelov nazovimo poručnik sve je, samo ne dobar. Ovisnik o drogi, kockar, seksistički manijak koji zloupotrebljava svoju moć… On je esencija propasti. Ali kroz tu propast Keitel donosi nevjerojatnu katarzu, posebno u sceni u crkvi, gdje se slama i traži oprost. Njegova neprilagođenost nije romantična, ona je prljava, ali istovremeno i brutalno iskrena.
Potisnute strasti
“Talented Mr. Ripley”? Matt Damon u ovom je filmu bio toliko dobar u glumi poremećenog sociopata da smo svi bili podijeljeni između želje da ga uhvate i želje da se izvuče. Ripleyjeva neprilagođenost proizlazi iz dubokog osjećaja manje vrijednosti i želje da bude netko drugi, bolji, prihvaćeniji. Njegovo preuzimanje tuđeg identiteta nije puka krađa, to je vapaj za postojanjem, perverzan oblik ljubavi prema životu koji mu se čini uskraćenim.
Zatim, tu je Maggie Gyllenhaal u filmu “Secretary”. Njezin lik je, na prvi pogled, sramežljiva mlada žena koja traži posao. No uskoro saznajemo da se najbolje osjeća kad je podređena, kad joj je nanesena bol. Taj je film hrabra i subverzivna studija o odnosima moći i žudnji za prihvaćanjem, čak i na najnekonvencionalnije načine. Gyllenhaalin lik uči nas da normalno nije univerzalna kategorija i da ono što nekome izgleda bizarno, drugome može biti spas.
Kad pričamo o bizarnom, ne možemo zaobići film Yorgosa Lanthimosa “Dogtooth”. To je filmski udarac u želudac, priča o roditeljima koji su svoju djecu potpuno izolirali od svijeta, stvarajući im lažnu stvarnost i izopačene zakone. Likovi su istovremeno i djetinjasto naivni i monstruozno neprilagođeni. Njihova bizarna komunikacija i ponašanje podsjećaju nas na to koliko je krhka naša percepcija svijeta i kako lako može biti izmanipulirana.
I na kraju, vraćamo se na “Happiness”. Film koji je sve samo ne sretan. Gledati obitelj u kojoj svatko ima neku svoju, duboko skrivenu, ali izopačenu fantaziju istovremeno je i mučno i briljantno. Phillip Seymour Hoffman ovdje glumi jednog od braće, čovjeka opsjednutog opscenim telefonskim razgovorima. Njegov lik je tužan, usamljen i u svojoj neprilagođenosti ne pronalazi sreću, već samo prolazno olakšanje. Film je gorko-slatka studija o tome koliko su duboki ponori unutar nas i koliko smo svi zapravo, na neki način, “frikovi”.
Ovi filmovi i njihovi likovi su važni. Oni su ogledalo koje nam pokazuje da nije sve crno-bijelo. Oni nas provociraju, tjeraju nas na propitivanje granica, suočavanje s vlastitim tabuima. Zato ih i volimo. Zato što u svakom “pomaknutom” genijalcu prepoznajemo barem neki djelić sebe.
A sad, na kraju ovog popisa genijalnih čudaka, idem ponovno pustiti “Happiness”. Sretan ti rođendan, P. S. H. i hvala na svim tim neprilagođenim, fantastičnim likovima.
