Svi to radimo. Znamo da nije dobro, ali jednostavno ne možemo prestati. Govorim, naravno, o beskonačnom skrolanju u krevetu prije spavanja. Taj doom scrolling postao je naša moderna uspavanka, samo što umjesto da nas nježno uljuljka u san, drži nas budnima, s krvavim očima zalijepljenima za ekran, dok nam mozak obrađuje beskorisne informacije o najnovijim beauty rutinama, preslatkim mačićima i psićima, i naravno, neizbježnoj drami na društvenim mrežama
Ništa doom scrolling, sada čitamo eseje
Znam, ponekad je teško odmaknuti se. Nakon napornog dana, sve što želimo jest isključiti mozak i prepustiti se digitalnom svijetu. No, budimo iskreni, dva sata buljenja u ekran s besciljnim sadržajem nikome ne donosi dobro. Naš screen time jest poražavajući, a posljedice se osjećaju na našem snu, raspoloženju i općem blagostanju. Vrijeme je da prekinemo taj začarani krug.
Ako već morate buljiti u ekran, a ruku na srce, većina nas hoće, zašto ne biste to vrijeme iskoristili pametnije? Zašto ne biste zaronili u svijet eseja koji vas tjeraju na razmišljanje, u sadržaj koji vam otvara nove perspektive, koji vas intrigira i obogaćuje? Zaboravite na površne objave i uronite u dubinu. Jer, ako već provodite sate s mobitelom u ruci, neka to barem bude s nečim što vrijedi. Za početak vaše detoksikacije od besmislenog skrolanja donosim prijedloge nekoliko eseja, na razne temei vjerujte, nimalo dosadne:
„If You Write For Real, Chat GPT Cannot“, Ethan Strauss
Ovaj esej Ethana Straussa s platforme House of Strauss pravo je osvježenje u moru AI generiranog sadržaja. Strauss se bavi pitanjem autentičnosti u pisanju u eri umjetne inteligencije. Postavlja ključno pitanje: što se događa s našim glasom, našom jedinstvenom perspektivom, kada strojevi mogu replicirati stilove i fraze? Ovaj tekst tjera na razmišljanje o vrijednosti ljudskog dodira u kreativnosti. Dok je AI impresivan, Strauss sugerira da postoji nešto u pisanju koje je autentično, osobno i duboko ukorijenjeno u ljudskom iskustvu, nešto što AI ne može u potpunosti replicirati. To je podsjetnik da se trebamo cijeniti individualnost i originalnost, i da se ne smijemo prepustiti valu generičkog sadržaja. Čitajući ovo, osjećate se kao da vodite intiman razgovor s autorom, a ne da čitate nešto što je “skrojeno” za masovnu potrošnju. U svijetu gdje sve više tekstova zvuči isto, ovaj esej je izjava o važnosti “pravog” pisanja.
“How should we understand the weird experience of coincidence?”, Paul Broks
Ovaj esej Paula Broksa duboko zadire u misterij koincidencija i kako ih tumačimo. Umjesto da ih odbacujemo kao puke slučajnosti, autor istražuje psihološke i filozofske aspekte sinkroniciteta. Zašto se neke stvari čine previše “slučajnima” da bi bile slučajne? Odgovore nećete dobiti na dlanu, ali ćete dobiti gomilu pitanja koja vas tjeraju na razmišljanje.
Tekst je zanimljiv jer uvodi u svijet neobjašnjivog, ali na znanstveno-filozofski način. Umjesto da nudite nadnaravna objašnjenja, istražuje se kako naš mozak traži uzorke i značenje, čak i tamo gdje ih možda nema. To je tekst koji vas izaziva da preispitate vlastite percepcije stvarnosti i da se zapitate koliko smo podložni traženju smisla u kaosu. Ako volite misterije i dublje razmišljanje o ljudskoj psihi, ovo je savršeno štivo prije spavanja. Pomoći će vam da shvatite da svijet nije uvijek onakav kakvim ga vidimo, i da je to sasvim u redu.
“Don’t Look Now: On Loss and Losing”, Anthony Galluzzo
Ovaj esej duboko zaranja u kompleksnost gubitka, ne samo kao pasivne okolnosti nego i kao aktivnog procesa koji pokušavamo “svladati”, a često pritom samo produbljujemo. Autor se kritički osvrće na ideju “umijeća gubljenja”, propitujući je li to istinsko svladavanje ili samo oblik racionalizacije i poricanja. Kroz prizmu Freuda i njegove teorije o nagonu ponavljanja, objašnjava kako se naši pokušaji da kontroliramo gubitak često pretvaraju u kompulzivno ponavljanje traumatičnih iskustava, što nas zapravo drži zarobljenima.
Esej analizira i film “Don’t Look Now” kao kinematografsku meditaciju o žalovanju i ponavljanju, pokazujući kako glavni lik, pokušavajući savladati gubitak, nesvjesno ubrzava vlastitu propast. Na kraju, tekst se dotiče i poezije, posebno “Mad Girl’s Love Song” Sylvije Plath, kao primjera kako se gubitak sublimira kroz umjetničko izražavanje, iako ta umjetnost često proizlazi iz boli koju nastojimo umanjiti.
“The Tension of Staying Too Long”, Haley Nahman
U ovom tekstu Haley Nahman istražuje složenost i nelagodu ostajanja u situacijama (posao, veze, projekti) dulje nego što bismo trebali. Ona se bavi osjećajem da ste “zaglavili” i strahom od promjene, ali i unutarnjim pritiskom da se oslobodite.
Esej “The Tension of Staying Too Long” dotiče univerzalno iskustvo. Svatko se barem jednom u životu osjećao kao da je ostao predugo u nečemu što mu ne služi. Nahman s lakoćom secira te emocije i nudi uvid u to zašto se držimo poznatog, čak i kada nam ono nanosi štetu. To je tekst koji vas tjera na introspekciju i postavlja vam pitanja o vašim vlastitim granicama i strahovima. Ako ste ikad razmišljali o velikoj promjeni u životu, ali bojali ste se napraviti korak, ovaj esej mogao bi vam dati potreban poticaj ili barem utjehu da niste sami u tim osjećajima. Osjećat ćete se viđeno, da vas se razumije te možda čak i ohrabreno.
“The World Has Always Been on Fire”, Anne Helen Petersen
Anne Helen Petersen u ovom eseju istražuje koncept “trajnog požara” – osjećaja da je svijet uvijek u krizi, da je stalno nešto na rubu propasti. Bavi se time kako se nosimo s konstantnim protokom loših vijesti i kako nas to oblikuje. Tekst normalizira osjećaj preopterećenosti vijestima i svjetskim događajima. Petersen vješto argumentira da su krize, iako se čini da je svijet danas kaotičniji nego ikad, uvijek bile dio ljudskog iskustva. To je tekst koji vam pomaže staviti stvari u perspektivu i shvatiti da se ne osjećate jedino vi iscrpljeni od vijesti. Pruža umirujuću perspektivu u moru anksioznosti, podsjećajući nas da su ljudi kroz povijest nalazili načine da se nose s nedaćama. Umjesto da vas tjeraju na paniku, njezine riječi pozivaju vas na suosjećanje i otpornost. Odlično štivo za kraj dana, koje vam može pomoći da legnete u krevet s malo manje tjeskobe i malo više nade.
Stoga, sljedeći put kad posegnete za mobitelom, umjesto da besciljno scrollate kroz objave, odaberite jedan od ovih eseja, vaš mozak će vam biti zahvalan. Zamijenite beskoristan šum sadržajem koji vas obogaćuje. Tko zna, možda čete čak i bolje spavati.
Foto: Cora Pursley, Kennedy Dezso, Codi Foster, Sash Gabriel
