Bryan Ferry. Samo to ime zazvuči kao naslov stiliziranog noir filma. Oduvijek sam bila opčinjena njegovom sposobnošću da istovremeno bude i ledeno elegantan i zavodljivo dekadentan, da spoji senzualnost s dozom pritajene provokacije. Njegova glazba nikad nije bila samo niz nota i riječi; za mene je to uvijek bila filmska vizija, niz kadrova koji se nižu u glavi dok slušam njegove pjesme
Čak i omoti albuma, ti pažljivo kadrirani prizori, djelovali su kao filmski plakati za nepostojeće, a opet itekako prisutne narative. Sjećam se kad sam prvi put vidjela omot albuma “Siren” s Jerry Hall kao mitskom sirenom – to nije bila samo slika, to je bio cijeli narativ u jednom zamrznutom trenutku – obećanje neke mračne, glamurozne priče.
Bryan Ferry: Roxy Music
A onda, tu su videospotovi. Još dok je predvodio Roxy Music, ti kratki filmovi bili su avangardni, vizualno raskošni i često subverzivni. Sjetite se samo spota za “Love is the Drug” – ta fluidnost pokreta, ta androginost, ta atmosfera dekadencije koja se prelijeva iz svakog kadra. Bili su to mali umjetnički filmovi koji su redefinirali kako se pop glazba može vizualno predstaviti. Čak i kasnije, u njegovoj solo karijeri, spotovi poput onoga za “Slave to Love” s tim zamrznutim trenucima senzualnosti i modelima koji sinkroniziraju stihove bili su vizualno remek-djelo, toliko utjecajno da, usudit ću se reći, bez njega ne bi bilo ni kultnog spota za pjesmu “Freedom” ’90 Georgea Michaela. Ferry je uvijek bio redatelj iza kamere, čak i kad nije doslovno stajao iza nje – kreirao je atmosferu, birao estetiku, oblikovao našu percepciju njegove glazbe kao svojevrsnog audiovizualnog iskustva.
Videospot za pjesmu “Avalon” režirali su Ridley Scott i Howard Guard, s tim da je Scottov utjecaj bio presudan. Taj spot vizualno je remek-djelo koje savršeno utjelovljuje eteričnu i sanjivu atmosferu pjesme. Scottova prepoznatljiva filmska estetika, s naglaskom na atmosferu, uzdiže spot iznad standardne glazbene promocije. U kulturnom kontekstu, angažman renomiranog filmskog redatelja poput Scotta za glazbeni video tog vremena, a u trenutku kad je radio film “Blade Runner”, signalizirao je rastuću umjetničku ambiciju i vizualnu sofisticiranost pop glazbe. “Avalon” je tako postao presedan, pokazujući da glazbeni spot može biti više od puke reklame – može biti kratki film, umjetničko djelo koje proširuje i obogaćuje iskustvo slušanja glazbe. Scottova vizualna interpretacija Ferryjeve melankolične poezije dodatno je učvrstila “Avalon” kao ikonično djelo u povijesti glazbenih spotova, utječući na generacije umjetnika i redatelja.
Nedavno sam ponovno razmišljala o toj njegovoj filmskoj viziji dok sam slušala njegov najnoviji projekt, “Loose Talk”, suradnju s fascinantnom umjetnicom performansa Amelijom Barratt. Ta suradnja djeluje kao neočekivani art house film u njegovoj bogatoj filmografiji. Kad sam pročitala da su se povezali nakon što je Ferry prisustvovao jednom od njezinih spoken word performansa i bio iskreno pogođen njezinom sposobnošću da se zadrži na intimnim, svakodnevnim detaljima, odmah sam znala da će to biti nešto posebno. To je kao da je pronašao naratora za svoje unutarnje filmske scenarije.
Bryan Ferry: “Loose Talk”
“Loose Talk” je, kako ga neki kritičari opisuju, moody and meditative spoken-word album, gdje Amelia recitira svoju poeziju preko Ferryjevih atmosferičnih kompozicija. Zanimljivo je da je to tek drugi album u njegovoj karijeri na kojem on ne preuzima glavnu vokalnu ulogu, nakon “The Jazz Age” iz 2012. To samo naglašava njegovu otvorenost za eksperimentiranjem i potragu za novim kreativnim putovima, čak i u njegovoj 79. godini. Činjenica da je jedna od kompozicija nastala još tijekom sesija za album “For Your Pleasure” početkom 70-ih dodatno naglašava tu fascinantnu fuziju prošlosti i sadašnjosti u njegovom stvaralaštvu.
Prvi singl s albuma, “Star”, koji je nastao u suradnji s Trentom Reznorom i Atticusom Rossom iz Nine Inch Nailsa, bio je poput kratkog, zavodljivog trailera za ovaj neobičan projekt. Alessandro Michele iz Valentina čak ga je iskoristio u svojoj božićnoj kampanji, a ti elektronički ritmovi savršeno su pratili dekadentnu noć mladih u njegovim kreacijama. “Star” je u meni probudio onaj osjećaj prepoznatljive Ferryjeve senzualnosti, ali s nekom novom, mračnijom notom.
Kad sam poslušala cijeli album “Loose Talk”, osjećala sam se kao da gledam niz kratkih, vizualno nabijenih vinjeta. Amelijin spoken word stil, njezine mikrofikcije o svakodnevnim trenucima, imaju tu hipnotičku kvalitetu koja obične situacije uzdiže u nešto gotovo nadrealno. Njezin precizan, klasičan engleski izgovor vodi nas na putovanje kroz te male priče – promatramo cvjećara na poslu, slušamo sumnjive savjete prijatelja, ulazimo u njezin unutarnji monolog, taj tijek svijesti njezina svakodnevnog života i kreativnih misli. A Ferryjeva glazba je tu, nenametljiva, ali esencijalna, kao filmska glazba koja podcrtava emocije i atmosferu svake scene. Sintesajzeri, gudači, gitare – sve je tu, ali u nekom opuštenijem, fluidnijem obliku negoli što smo se navikli kod njega.
Zanimljivo je da su i Ferry i Barratt pohađali umjetničke škole – ona Glasgow School of Art i Slade School of Art u Londonu, a on Newcastle University. Možda ta zajednička pozadina objašnjava tu intuitivnu povezanost u njihovoj suradnji, tu sposobnost da se razumiju na vizualnoj i konceptualnoj razini. Ferry kaže kako se osjeća kao da se na neki način vratio svojim umjetničkim korijenima, podsjećajući ga na početke Roxy Musica.
Čak i u videospotovima za “Loose Talk”, koje je sâm Ferry snimao svojim iPhoneom, osjeća se ta njegova dugogodišnja fascinacija filmom. Kad su ga u jednom intervjuu pitali koga bi volio vidjeti u biografskom filmu o svom životu, odgovorio je: “Kombinaciju Freda Astairea i Garyja Coopera.” Ja bih dodala i Harrisa Dickinsona na tu listu – ima tu neku sirovu karizmu i senzualnost koja podsjeća na mlađeg Ferryja.
Ponovno sam pogledala spot za njegovu suradnju s Toddom Terjeom na pjesmi “Johnny & Mary”, koju je režirao Brantley Gutierrez. Ta minimalistička estetika, crno-bijela fotografija, narativna suptilnost – sve to podsjeća na njegovu sposobnost da stvori snažan vizualan dojam naizgled jednostavnim elementima. Ova pjesma i videospot, iako obrada, u njegovoj izvedbi i vizualnoj interpretaciji dobila je potpuno novu, filmsku dimenziju.
Ferry je uvijek bio majstor kreiranja atmosfere, kako u svojoj glazbi tako i u vizualnoj prezentaciji. “Loose Talk” je još jedan dokaz njegove neiscrpne kreativnosti i želje za eksperimentiranjem. To je album koji zahtijeva pažljivo slušanje, ali zauzvrat nudi bogato, evokativno iskustvo, poput gledanja niza kratkih, poetičnih filmova koji ostaju s vama dugo nakon što završe. I kao što je sâm u više navrata istaknuo – kako voli tjerati ljude da osjećaju – albumom “Loose Talk”, on to čini na potpuno nov i neočekivan način, potvrđujući još jednom svoj status istinske pop ikone čija je vizija uvijek bila daleko ispred svog vremena.
Njegova suradnja s Amelijom Barratt otvara novo poglavlje u njegovoj karijeri, a ja s nestrpljenjem očekujem kakve će nam to filmske vizije donijeti u budućnosti. Jer s Bryanom Ferryjem nikad ne znate kako će sljedeći kadar izgledati.
View this post on Instagram
