Vratimo se malo duhu prošlog mjeseca, listopada, kao onoga u kojem se obilježava svijest o važnosti mentalnog zdravlja (1. 10. Dan borbe protiv depresije, 10. 10. Svjetski dan mentalnog zdravlja) te postavlja pitanje kakvi su Hrvati danas po pitanju mentalnog zdravlja
Iako se redovito radi na osviještenosti da su mentalne bolesti itekako prisutne u našem društvu, unatoč tome što se na razne načine radi na njihovoj prevenciji i liječenju, ipak se čini da su kod nas još uvijek prisutne dvije ekstremne struje – oni koji smatraju mentalne bolesti te njihovo liječenje pomodarstvom, trendom novog doba, i oni koji još uvijek nisu za to da se priča o mentalnim bolestima, smatrajući ih još uvijek tabuom. Zašto smo i dalje skloni osuđivati te odbijamo razumjeti da je mentalno zdravlje jednako važno (ako ne i važnije) od tjelesnog zdravlja?
Zanimljivo je kako se percepcija mentalnih bolesti razvijala kroz povijest. Doktorica znanosti i redovita profesorica na Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Nataša Jokić-Begić, to nam je lijepo objasnila. Dok baby boomeri nisu priznavali niti se zamarali s postojanjem mentalnih bolesti jer je valjalo “izgraditi novi svijet” nakon Drugoga svjetskoga rata (znači raditi i rađati djecu), generacija X priznaje njihovo postojanje, ali samo ako su posljedica neke teške traume. Njima je teško povjerovati da čovjek koji “ima sve” može biti depresivan ili anksiozan.
Generacija Y, s druge strane, zna da su anksioznost i depresija itekako prisutna u društvu, ali ne pričaju otvoreno o tome iz razloga što ne žele biti stigmatizirani. Tu pripada glavnina nas koji smo rođeni između 1981. i 1995.
Nakon toga nastupa generacija Z, najzanimljivija iz razloga što je prva potpuno digitalizirana generacija, tj. njezini pripadnici fokusirani su na važnost psihičkog zdravlja te sustavno i aktivno ulažu trud u njegovo održavanje. Ne poznaju život prije tehnologije, informacije (i dobre i loše, i korisne i lažne) su im dostupne u svakom trenutku, odgajani su od strane roditelja koji su im potpuno posvećeni, čak ekstremno (doktorica Jokić-Begić čak navodi helikopter-roditelje), žive u svijetu koji se više ne čini kao sigurno mjesto (pandemije, financijske krize, potresi, ratovi…) i naravno da je i pojava većeg broja mentalnih bolesti i poremećaja u porastu. Zbog svega navedenoga, svjesni su da se psihičko zdravlje više ne može samostalno održavati i ne libe se govoriti o mentalnim bolestima i poteškoćama, kao ni potražiti pomoć.
Nažalost, psihološka pomoć nije uvijek svima dostupna (sredina u kojoj žive, nedostatak financijskih sredstava) te se javljaju alternativni načini pomoći. Iz tog razloga su doktorica Jokić-Begić i njezini suradnici osnovali udrugu ”kako si?”, u kojoj nude psihološku pomoć i podršku pojedincima u okrilju vlastitog doma, online, i to besplatno. Pružaju usluge psihološkog savjetovanja i psihoedukacije te smanjuju stigmatizacija psihičkih smetnji putem članaka i tekstova u kojima obrađuju teme usko vezane za psihičko zdravlje. Pomoć postoji, samo ju trebamo potražiti.
Nažalost, stigma je u našem društvu još uvijek prejako prisutna. Nedavno smo bili na izletu s prijateljima i prijatelj se žalio da ima problema s djetetom jer ne može nikako doprijeti do njega. Kad je počeo nabrajati što sve misli da bi trebalo mijenjati, potpuno spontano sam ga pitala je li razmišljao da ga odvede na razgovor dječjem psihologu. Ne mogu ni opisati kakav sam pogled dobila, oštar kao sablja i još oštriji i kratki “NE”.
Naravno, zauzdavanje jezičine mi nije jača strana, stoga sam nastavila pričati kako sam i ja u više navrata razmišljala svog dječaka odvesti na razgovor, čisto da vidim neku stručnu procjenu, jesu li moje brige opravdane ili su njegovi ispadi potpuno normalan razvojni put djeteta. Na kraju je ispalo da je doista bila razvojna faza koja je polako počela prolaziti, ali nikad nisam odustala od ideje da potražimo stručnu pomoć ako to u budućnosti bude potrebno.
Nažalost, još uvijek je previše nas koji bismo radije stisnuli zube i držali fige da će neželjeno ponašanje proći samo od sebe i to jer je teško priznati da s našim djetetom “nešto nije u redu”. Da, svjesna sam političke nekorektnosti ove izjave, ali vjerujem da roditelji upravo ovako razmišljaju. Da su psiholozi i psihijatri za neke tamo druge, ne za moje dijete. I ona najčešća: “Pa nije on lud da ga vodim psihiću”. Teško je priznati da mi ili netko nama blizak možda ima psihičkih problema, ali što je alternativa neliječenju?
Nažalost, možda onaj najgori scenarij, onaj nepovratni crni scenarij. S njime se gotovo susrela Kristina Kuzmič, “naše gore list” sa stalnom adresom u SAD-u, autorica, kreatorica sadržaja i komičarka s kojom smo već imali prilike razgovarati za Grazia časopis. U svibnju ove godine izdala je knjigu pod nazivom “I can fix this: and other lies I told myself while parenting my struggling child”. Kao što je iz naslova vidljivo, kad je njezin stariji sin Luka počeo pokazivati znakove anksioznosti i depresije, mislila je da je sve to tinejdžerska faza i da sve može sama popraviti. Svi ti (neuspjeli) pokušaji kulminirali su jedne večeri kad je, nakon žestokog fizičkog i verbalnog sukoba, bila prisiljena pozvati policiju vlastitom sinu. No molila je da ga ne odvedu u policijsku postaju, već u psihijatrijsku bolnicu jer doista nije bio dobro. To je bio prvi (mali) korak prema njegovom liječenju. Knjiga je izdana kao rezultat njihove suradnje, Kristine i Luke, koji je danas puno bolje i koji je svjestan važnosti komuniciranja o psihičkim bolestima te je iz tog razloga dao pristanak majci da o svemu progovori.
Poanta knjige jest da, ako se i susretnete sa psihičkim poremećajem ili bolešću, ne možete ništa sami. Trebate veliku podrška, kako okoline tako i institucija nadležnih za liječenje. Prije svakog liječenja treba prvo reći: “Nisam dobro, trebam pomoć.”
Svakodnevica je užurbana, stres je svuda oko nas, na cesti, na poslu, kod kuće. Nije ni čudo da smo svi na granici pucanja, da imamo burnout, da je teško nositi se sa svakodnevnim obvezama. Kako nam onda tako teško sjeda briga za psihu? Hoće li se ta stigmatizacija mentalnog zdravlja ikad smanjiti?
Ja vjerujem da hoće. To nam do tvrde i Kristina Kuzmič i Aleksandar Stanković. Ta lavina reakcija nakon njihovih priznanja ne može proći nezamijećeno. No, ako još uvijek sumnjate, pogledajte koncert škotskog pjevača Lewisa Capaldija na Glastonburyju iz 2023. Capaldi je poznat po svo joj duhovitosti, ali nadasve po otvorenosti i iskrenosti. Tako je i otvoren i iskren bio kad su mu dijagnosticirali Tourreteov sindrom, neurološki poremećaj koji je obilježen tikovima te je duhovito izjavio kako je želio svijetu objasniti da postoji medicinsko objašnjenje iza njegovog ponašanja te da ljudi ne bi mislili “da samo uzima puno kokaina”.
Njegovo priznanje uzrokovalo je možda najdirljiviji trenutak festivala te godine – kad mu je na njegovoj najpoznatijoj pjesmi glas počeo pucati, kad su tikovi prevladali, kad je spustio glavu u sramu i nemoći, publika ga nije izviždala. Publika ga nije gađala jajima i trulim rajčicama. Publika mu nije dala da ode s pozornice, to more ljudi uglas je pjevalo tu pjesmu iznova i iznova. Neil Mackay, kolumnist Heralda, divno je rekao kako se tu nije toliko radilo o glazbi u tom trenutku, već o dobroti nepoznatih ljudi prema čovjeku u potrebi. I to je taj tračak nade – ljudi polako shvaćaju da psihički poremećaji nisu nešto nenormalno, zarazno, rijetko.
Prošli su dani kad se Britney Spears tretiralo kao da ima gubu zbog mentalnog sloma i šišanja kose na ćelavo. Danas zvijezde kao što su Justin Bieber, Selena Gomez, Shawn Mendes svjesno uzimaju odmore i naglas govore o tome jer je to važno za pshičko zdravlje i ljudi ih podupiru. Barem kako se može vidjeti po komentarima ispod članaka. Sve mi starije generacije trebale bismo se malo ugledati na generaciju Z, barem što se tiče otvorenosti po pitanju mentalnog zdravlja. Svi bismo trebali pomalo već prihvatiti da je odlazak psihologu ili psihijatru u rangu odlaska liječniku opće prakse, dermatologu ili frizeru i kozmetičaru.
Skloni smo popravljati sve na sebi, ali nikako da se više uhvatimo popravljanja onog u sebi. OK je ne biti OK, ali je i više nego OK pričati o tome. “Ono što mentalno zdravlje treba jest više sunca, više iskrenosti i više razgovora o njoj, bez posramljivanja”, rekla je jednom glumica Glenn Close. Potražite pomoć, jedina slabost u traženju pomoći jest ako ju ne tražite uopće.
Foto: Unsplash/ @Kyle Cleveland, @Nel Mel, @Ron-Smith, Instagram @lewiscapaldi
