Dok su naši roditelji odrastali, često se pretpostavljalo da će se djeca brinuti za njih kad ostare. Djeca, posebno kćeri, to su im dugovala. Naša Zrinka preispituje ovaj poprilično uvriježen stav
Živimo u državi u kojoj stanovništvo izumire, a istovremeno se iseljava mlado radno aktivno i reproduktivno stanovništvo koje je na vrhuncu svoje snage i sposobnosti – sve to jer imamo kaos u državi, vladajućem vrhu te činjenici da smo, iako želimo biti orijentirani prema Zapadu, i dalje u mnogočemu ostali u srednjem vijeku.
Treba li nam djece u državi?
Da. Treba li nam djece pod svaku cijenu? Apsolutno ne. Možda će netko misliti da baljezgam i da sam kontradiktorna sama sebi, ali mislim da je od poboljšanja demografske slike u državi pod svaku cijenu važnije to da svi oni koji se odluče imati djecu, imaju djecu zato što to doista žele. Ne zato što su to predebelo utkane društvene dogme, ne zato što su to “dužni” za opstanak ljudske vrste, a pogotovo ne zato kako bi imali nekoga da se o njima brine u dubokoj starosti. Da, ponekad ni sama ne vjerujem u navedeno, ali doista velik broj ljudi, poglavito nešto starije generacije prečesto navode kao problem upravo to – ako se odlučite ne imati djecu, umrijet ćete stari, sami i zaboravljeni.
Moja majka također je u mnogočemu pripadnik “staroga kova”, ali ponekad iznenadi, i to iznenadi na velika vrata. Tako me prije nekoliko mjeseci iznenadila veselom izjavom: “Kupila sam si grobno mjesto i sad ću si rezervirati i starački dom za sam kraj!” Malo sam se osjećala kao da me netko udario šakom u trbuh, ali sam se pribrala dovoljno da mi u nastavku objasni kako bi joj najveći poraz u životu bio taj da se moj brat i ja moramo brinuti za nju i tatu pred kraj života. U malo manje morbidnom duhu nastavile smo razgovor s fokusom na brigu umjesto na sprovod, gdje sam joj ja, šokirana, pokušala objasniti kako je najnormalnije da ćemo se i brat i ja brinuti za roditelje kad budu stari i nemoćni, na što je ona dodatno eksplodirala i valjda prvi put (kroz šalu) spomenula eutanaziju ako se ona neće moći brinuti sama za sebe. Oporavljajući se od navedenog šoka, ubrzo sam u razgovoru s prijateljicom koja nema djecu doživjela još veći šok – nju pak roditelji tjeraju da se skrasi i zatrudni jer: “Tko će se brinuti za tebe kad ostariš ako ne budeš imala djecu?!”. Zar se to tako radi? Zar to netko stvarno može smatrati legitimnim razlogom za imati djecu?
Na mladima starost ostaje
Iako se na prvu čini teško povjerovati kako doista postoje ljudi koji bez iznimke očekuju da se vlastita djeca brinu za njih kad budu stari i onemoćali, ima ih itekako. Kad bolje razmislimo, ne tako davno u većini manjih sredina gradile su se kuće trokatnice jer su roditelji tako planirali pomoći djeci da riješe svoje stambeno pitanje, što se pokazalo zgodnim za jednu buduću simbiozu, tj. da roditelji osiguraju djeci dom, a djeca to u njihovoj dubokoj starosti vrate na način da se brinu za njih. No, da ne bismo mislili kako je to samo naša ruralna ostavština i vječno spominjani “balkanski mentalitet”, čak je i država osigurala da su djeca OBAVEZNA brinuti se za svoje roditelje. Naime, u članku 292. Obiteljskog zakona navodi se da su djeca dužna uzdržavati roditelje koji nisu sposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili dovoljno imovine za to. Znači, ne samo da je to naša moralna dužnost već je i zakonska, no kazne su opet, u duhu hrvatskog pravosuđa, mizerno male. Zato Francuzi puno oštrije kažnjavaju svoje mlade iz istog razloga, napominjući kako je ratio za takve zakonske odredbe očuvanje bliskosti u francuskim obiteljima uz napomenu (koja stoji i za Hrvatsku) – ako već postoji zakonska obveza da svojoj djeci ostaviš u nasljedstvo imovinu (nužni nasljedni dio), zašto se ne bi inzistiralo i na tom nužnom uzdržavanju i brizi za starije?
Možemo se mi s gore navedenim slagati ili ne, no je li zdravo razmišljati o tome kako bi bilo dobro imati djecu da bismo mirnije spavali i ne bojali se hoće li nam mirovina biti dovoljna da se sami uzdržavamo u starosti? Apsolutno ne! Volim razmišljati na način kako bi mi osobno bio veliki poraz to da ovisim o svojoj djeci. Na stranu bolesti kao što su demencija, Alzheimer ili nepokretnost, ali, pošto-poto, da se poslužimo uzrečicom quid pro quo – “ja sam tebe uzdržavala prvi dio života, pa ćeš ti mene moj posljednji” zvuči kao nešto izopačeno i degutantno. To definitivno nije nešto što bi itko trebao očekivati, ali volim misliti da će to ionako prirodno doći svakom djetetu koje je imalo zdrav, ispunjen i život pun ljubavi od strane roditelja.
Što je s ljudima koji nemaju djecu
Puno je razloga zašto ljudi nemaju djecu – nekad je to svjesna odluka (želimo ganjati karijeru, želimo bezbrižno organizirati svoj život i slobodno vrijeme ili jednostavno nismo majčinski/očinski tipovi), nekad je to izvan naše kontrole (neplodnost, nemogućnost pronalaženja stalnog partnera). Nekad je odluka zbog prenapučenosti planeta ili klimatske krize. Ako je cilj posramiti one koji su se “sebično” odlučili ne imati djecu pitanjem: “Tko će se brinuti za njih u starosti?”, zar onda ne posramljujemo i one koji NE MOGU imati djecu? Možda nije problem u pojedincima koji ne žele djecu, možda je veći problem upravo to da doista postoje pojedinci koji se odluče imati djecu upravo iz krivih razloga (kao što je i naša spomenuta briga u starosti). Rachel Chrastil, autorica knjige “Kako biti bez djece: Povijest i filozofija života bez djece”, u svojoj knjizi istražuje kako su se stavovi prema bezdječjim životnim stilovima mijenjali kroz povijest, kako su društva tretirala osobe koje su odlučile ne imati djecu te koje su filozofske ideje podržavale ili osporavale ideju roditeljstva. Iako je i sama odlučila ne imati djecu, nikad ne napada tradicionalnu nuklearnu obitelj, već ističe kako imati djecu nije neko univerzalno dobro kojemu bi svi trebali težiti: “Ja volim djecu, i hvala svima koji odgajaju djecu jer je i meni važno znati da će se ljudska rasa nastaviti, da će za sto godina ljudi i dalje postojati jer inače ni moja istraživanja nemaju smisla. Ali to ne znači da i ja trebam imati djecu. Postoje ljudi koji znaju da ne žele djecu, da se ne bi snašli u ulozi roditelja i to bismo trebali poštovati i prihvatiti.” Jesu li djeca jamstvo da će se netko brinuti o nama kad ostarimo, a to što netko nema djecu znači da će ostarjeti sâm, pitanje je koje i sama Chrastil postavlja. “Rezultati istraživanja pokazuju da je starost izazov za većinu ljudi, uključujući financijske, zdravstvene i društvene izazove, ali ljudi bez djece nisu više osjetljivi na takve probleme”, kaže Chrastil. I to je djelomično točno u razvijenim zemljama, dok je situacija u Hrvatskoj još uvijek neizvjesna. Nesigurne mirovine, poskupljenje cijena smještaja u staračkim domovima, neodgovarajuća zdravstvena skrb puno su veći i važniji problemi, a ne to hoćemo li ili nećemo imati djecu i tko će se o nama brinuti kad mi nećemo moći. Zapravo bismo trebali razmišljati i raditi na tome da organiziramo društvo na način da naša budućnost, čak i nakon full-time radnog staža, ne bude neizvjesna i upitna. Radije bih željela znati da neću trebati oslonac u svojoj djeci i da će moja mirovina biti dostatna bez obzira na to što će mi se u budućnosti događati – hoću li biti bolesna, nepokretna, dementna, ili ću plijeviti svoj vrt i obrezivati šljivu i s 85 godina. Neka moja djeca žive svoj život, nadam se, sretan i ispunjen kakav sam imala i ja, i kakav imam i sad s njima.
Ljubav, a ne ulog
Svoju knjigu Rachel Chrastil završava rečenicom: “Bilo bi mudro, za nas kao vrstu, prepoznati kako i imati djecu i ne imati djecu jednako doprinosi našem kontinuiranom ljudskom eksperimentu.” Nikad nitko od nas ne smije pretpostavljati zašto netko nema djecu. Ako smo odlučili imati djecu, onda moramo znati da smo mi ti koji se trebamo brinuti za njih, a ne obrnuto. Gledati na djecu kao na vrt ili domaću životinju u koju ćemo ulagati tako da kasnije možemo uživati u plodovima tog ulaganja (kao što smatraju zagovornici teze da imamo djecu kako bismo imali nekoga da se za nas brine u dubokoj starosti) jest ne samo nemoralno nego i suludo. Poanta je da se ponovno moramo prisjetiti kako je jedini život u koji se možemo i smijemo uplitati – naš vlastiti.
Foto: Taylor Gray
