Moda je po jednoj od svojih definicija kao kakva dinamična varijabla kojoj je jedina konstanta – promjena. Tako osim u polju trendova i stilova koje volimo, način na koji se odjeća proizvodi također donosi promjene, ali nažalost – ne pozitivne. Vratimo li se nekoliko desetljeća unazad, prilikom proizvodnje odjevnih predmeta velika pažnja bila je usmjerena na materijale, stoga nije čudno što je odjeća naših baka i dalje ”kao nova” ili što u second handu možemo pronaći komade koji su stariji od nas, no definitivno djeluju mlađe.
Pamuk, svila, vuna… samo su neki od materijala koji su nekoć dominirali sastavom odjeće – i to bez dodanih ”aditiva” koje smo dobili kao posljedicu globalizacije i potrebe za smanjenjem troškova proizvodnje. Porastom brze mode, u naše ormare uselili su poliester, najlon i razno razni materijali na bazi plastike koji osim što nisu ugodni za nošenje, nisu niti kvalitetni te mogu biti opasni po zdravlje.
Pojam brze mode danas je toliko puta izrečen da ponekad imamo osjećaj kao da je izgubio na težini jer čini se da usprkos brojnim znanstvenim istraživanjima, potresnim dokumentarcima (primjerice Untold: Inside the Shein Machine koji nas uvodi iza kulisa Sheina, vodećeg lanca brze mode čiji radnici u tvornicama rade preko 18 sati za tek nekoliko funti dnevno, a o utjecaju ovakve proizvodnje na eko sustav nije potrebno niti govoriti), fatalnim nesrećama (Rana Plaza, zgrada tekstilne tvornice u Bangladešu, urušila se i preko 1000 tekstilnih radnika je izgubilo život, dok broj ozlijeđenih premošćuje 2000), većina potrošača i dalje ne vidi pored zdravih očiju i opetovano u velikoj količini kupuje u high streetu i to s mindsetom brze mode – kupujem odjevni predmet za koji znam da nije kvalitetan i da će nakon nekoliko pranja biti nenosiv, ali kupit ću jer je trendi i jeftin. Ovakav pristup kupnji odjeće, ne samo da šteti Zemlji, već šteti i novčaniku kupaca koji nesvjesno troše više novaca nego što misle.
Što o svemu tome misle oni kojima je moda posao i ljubav, saznali smo u razgovoru s Damirom Begovićem, modnim dizajnerom, kostimografom i stilistom koji je jedno vrijeme imao vlastiti modni brend, a znanje je brusio i radeći u jednoj od najvećih domaćih tvornica tekstila, Varteksu.
”Mislim da je danas bitniji vizualni izgled i marketinško plasiranje odjeće od same kvalitete izrade i materijala. U većini slučajeva je sve upakirano u atraktivne “kopije” s piste proizvedene u jeftinim tkaninama i sašiveno daleko na istoku gdje je bitnija norma nego hoće li taj šav pući nakon jedne probe u garderobi! Ne znam kako smo do toga došli da nam je kvaliteta odjeće postala zadnja na popisu čimbenika koji su bitni prilikom kupovanja. Uvelike je u tome utjecalo moderno digitalno doba i “brza” moda. Osobno, nakon što sam ušao u neke godine i prošao kroz kotao tekstilne industrije u Hrvatskoj, shvaćam koliko su mi bitni sastavi tkanina i finoća izrade. Isto tako, mislim da je moguće naći kvalitetnije i održivije brendove, samo se treba malo bolje informirati. I dalje vjerujem da je domaća proizvodnja itekako bolja i kvalitetnija te ju treba podržati”, objašnjava Damir.
View this post on Instagram
Možemo li vjerovati etiketama na odjeći?
Nakon brze mode kao takve, dolazimo do još jednog gorućeg problema koji se tiče transparentnosti. Naime, već duže vrijeme sumnja se u vjerodostojnost sastava koji je označen na etiketama odjeće poznatih high street brendova. Laički rečeno, na etiketama piše jedno, no stvarni sastav je potpuno drugačiji, a sve to je moguće jer su regulative i kontrole u modnoj industriji poprilično slabe. Problemi s označavanjem i transparentnošću potrošačima predstavljaju značajnu prepreku u potrazi za kvalitetnom odjećom, a ovi problemi nisu vezani samo za netočno prikazivanje sastava materijala, već i za šire pitanje etičkih praksi unutar modne industrije.
O ovom problemu razgovarali smo s Dijanom Dražetić, osnivačicom digitalne platforme ReStyloh na kojoj je moguće prodati i kupiti rabljenu odjeću. ”U travnju 2011., međunarodni div Zara nije prošao tri testa kontrole kvalitete na odjeći koja je bila prodana u Pekingu, što ih je učinilo jedinim brendom koji nije prošao tri uzastopna testa kvalitete. Otkriveno je da par Zarinim hlača koji su proizvedeni u Maroku nije odgovarao sadržaju navedenom na njihovoj etiketi. Utvrđeno je da je tkanina sadržavala 68% pamuka, 10% vune i 12% drugih sastojaka, ali je Zara prvotno tvrdila da tkanina u hlačama sadrži 75% pamuka, 20% vune i 5% poliestera. Pekinško udruženje potrošača (BCA) objavilo je rezultate 10. travnja i možemo razumjeti zašto su se mnogi uzrujali kad je vijest procurila. Primarni razlog Zarinog nedostatnog kvaliteta proizvoda može se pripisati činjenici da je Zara otvorila 75 trgovina u 2010. godini u Kini i planirala otvoriti još 120 u 2011. godini. Ekstremna brzina kojom se Zara širila dovela je do katastrofe u kontroli kvalitete i na kraju do kazne od 780.000 juana (199.421 dolara)”, govori Dijana.
Osim Zare, 2013. neki od najpoznatijih svjetskih modnih brendova (American Apparel, Diesel, FOREVER 21, H&M i Lacoste) pozitivno su testirani na razne kvalitativne probleme, uključujući lošu postojanost boje i sadržaj vlakana do visokog pH indeksa i klizanja šavova. ‘‘American Apparel je bio kriv za proizvodnju serije dugih suknji koje su pale testove na lošu postojanost boje prilikom mokrog trljanja i visoki pH indeks i klizanje. Postojanost boje može se odnositi na otpornost tkanine na blijeđenje boje, dok klizanje šavova uzrokuje otvaranje šavova na tkanini pod pritiskom – ovo nam je svima poznato, naročito kod Zarinih artikala koji se često raspore pored šava”, dodaje Dijana.
Naime, od krucijalne je važnosti da se nedostaci u određenoj tkanini ispituju jer primjerice tkanina s pH razinom od 8 ili više ili s pH razinom od 3 ili manje – može izazvati alergije na koži poput ekcema i akni.
Moda = greenwashing?
Modnu industriju karakterizira složeni lanac opskrbe, a to je idealan teren za malverzacije proizvođača jer su otežani uvjeti praćenja materijala i uvjeta proizvodnje. No, bez transparentnosti i laboratorijski potkrijepljenih analiza, nemoguće je utvrditi kojeg je zapravo sastava određeni odjevni predmet. Isto tako, iako brendovi naveliko počinju naglašavati svoje etičke prakse i održive inicijative, greenwashing je možda najviše prisutan upravo u modnoj industriji jer gotovo ne postoji high street ime koji nema ”zelenu” kolekciju. Međutim, koliko je ta kolekcija zapravo bolja od regularne i je li njezina, viša cijena, opravdana kvalitetnim materijalima? Nažalost, u većini slučajeva nije.
Ipak, postoje i pozitivni primjeri kao nada za bolju budućnost modne industrije. 2022. danski brend Ganni postao je vlasnikom B Corp certifikata s čak 90,6 bodova što ga je pozicioniralo kao jedini modni brend s tako velikim rezultatom. B Corp je sustav certificiranja koji dodjeljuje bodove na temelju socijalne i ekološke učinkovitost te transparentnog poslovanja, a kako bi kompanija dobila ovaj certifikat, mora zadovoljiti niz kriterija poput ispitivanja resursa, socijalnih odnosa unutar kompanije, ekološke učinkovitosti i slično. Postoje još brojne inicijative i certifikati koji dokazuju transparentnost određene kompanije (Global Organic Textile Standard, Fair Trade…), no takve i slične certifikate niti jedan high street brend zapravo nikada ne može dobiti. Uglavnom ih dobivaju (zasluženo) nišni brendovi koji su od samih početaka održivi.
View this post on Instagram
Cjenovni trendovi i inflacija
Jedan od glavnih razloga za porast cijena odjeće su opći ekonomski trendovi, odnosno inflacija povećava troškove proizvodnje i distribucije. Osim toga, povećanje cijena sirovina, također doprinosi višim cijenama konačnih proizvoda. Oprečno tome, brza moda nudi koliko toliko pristupačniju ponudu, no potrošači ne razumiju da niža cijena ima vrlo visoku cijenu. Doduše, jak marketing i kapitalističko društvo, nepobjediva su sinergija koja brzu modu i dalje prodaje, stavljajući naglasak samo i isključivo na filozofiju trenda – u potpunosti anulirajući sastav, kvalitetu i moguće posljedice za zdravlje.
”Sintetički materijali, poput poliestera i nylona, često se povezuju s iritacijama kože. Ovi materijali ograničavaju prozračnost, stvarajući efekt staklenika ispod odjeće. To može rezultirati zadržavanjem vlage, što pogoduje razvoju bakterija i uzrokuje nelagodu kože. Osim toga, mnogi ljudi osjećaju iritaciju, crvenilo i svrbež prilikom nošenja odjeće od sintetičkih materijala. Također, proizvodnja sintetičkih materijala zahtijeva korištenje fosilnih goriva, što doprinosi emisiji stakleničkih plinova. Tijekom pranja, sintetički materijali otpuštaju mikroplastike u vode, što negativno utječe na morski život. Osim toga, sintetički materijali su često netopivi i ne razgrađuju se lako, ostavljajući za sobom dugotrajni ekološki trag”, objašnjava Dijana.
I, što zaključiti? Iluzorno je vjerovati da će potrošači preko noći odbaciti kupovinu u lancima brze mode, ali možemo vjerovati u to da će tržište second handa, koje već sad uživa znatno veću popularnost nego prije desetak godina, još više procvasti, kao i želja za otkrivanjem manjih brendova, inozemnih i domaćih. Također, možemo se uzdati i u ljudski faktor da nitko ne voli biti prevaren, pa možda kada potrošači uvide da u high streetu doslovno bacaju novac iz mjeseca u mjesec, nešto detaljnije zavire u second hand shopove koji danas nude i aktualne, trendi modne komade jer resale tržište znatno buja. Zapravo, izgleda da se svatko treba opeći na vlastitoj koži kako bi sutra odlučio bolje, samo se nadamo da će ova metafora to i ostati, odnosno da neće postati stvarna kožna reakcija koja prijeti svaki put kad pokleknemo pred high streetom.
Foto: Instagram, Unsplash, Privatni album
