Sve je povezano, odgovori dolaze kada postavljaš pitanja, akcija izaziva reakciju, jedan posao vuče drugi i sve je moguće. I nisu to neki inspirativni citati, već životna istina u koju vjerujem. Priča Silvia Hrnčira, akademskog kipara, klesara, automehaničara, dizajnera nakita, kovača japanskih noževa, muža, oca i prijatelja sve to potvrđuje. Ne sumnjam da će taj čovjek ostvariti sve što poželi, zato mi je zadovoljstvo upoznati vas s ovim svestranim čovjekom, umjetnikom i majstorom.
Mnogi se rode s nekim talentom, neki i s više njih, ali ne iskoriste taj dar, ne prepoznaju ga, ne posvete mu se. Dobro je imati poguranac, savjet, pomoć.
Još u osnovnoj školi, na tehničkom i na likovnom sam shvatio da imam neki dar, ali sam trenirao nogomet i to je bila moj najveća strast. Poslije osnovne puno je prijatelja išlo u sportsku gimnaziju pa sam ju i ja mislio upisati. No savjet mog kuma čini preokret. Rano sam ostao bez oca pa mi je moj kum Zvonimir bio veliki oslonac i dosta je utjecao na mene. I sam dosta umjetnički nadaren, vidio je to nešto u meni i rekao: „ne ideš ti u nikakvu sportsku, ti ideš u primijenjenu!“. Rekao mi je što da nacrtam i pripremim kao bi jednom profesoru pokazao što radim i da će me on pripremiti za prijemni. Taj profesor, kada je vidio moje radove, rekao je da ne trebam pripremu, da samo dođem na prijemni. Došao sam i to je bilo to.
Mnogo je talentiranih ljudi, djece, mladih, no većina sa svojim talentom ne naprave ništa. Je li ključ u radišnosti i upornosti?
Da, na talentu treba raditi. Kiparstvo me odmah privuklo, to je moj prvi odabir. Volim sve što se radi rukama. I prije primijenjene, još u osmom razredu počeo sam klesati slova na groblju. U srednjoj sam u ruke dobio glinu, drvo, metal, obožavao sam to. Samo da je praksa, ništa teorija.
Groblje?
Tata i kum su radili u klesarskoj radionici, poslije samo kum koji me zarazio time i učio. U prvom srednje sam već zarađivao od klesanja slova. Raditi sam htio i morao jer je trebalo pomoći mami.
Jesi li za svoje razredne kolege i prijatelje bio vanzemaljac?
Jedini sam u razredu radio. Znao sam na kojim satovima moram biti, a iz kojih se mogu izvući i otišao bi klesati. Nastavio sam klesati i kad sam studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Imali smo crtanje akta četiri puta tjedno, ja bih otišao jednom, odmah bi napravio sva četiri akta za cijeli tjedan i svaki je bilo savršen. Na kraju bih dobio trojku jer nisam bio na satovima, nego na groblju radio slova.
Koliko je trajala tvoja klesarska karijera i je li bilo kakvih zanimljivih situacija?
22 godine. Od četrnaeste do prije nekoliko godina. Sad mi je malo žao što nisam više vremena provodio na Akademiji. Tamo smo zaista imali sve što smo htjeli, trebao sam više iskoristi to vrijeme, materijale. S druge strane, groblje me održalo na životu i uživao sam raditi na Mirogoju. Ta tišina i spokoj su me ispunjavali. Čuli bi se samo djetlići, a i oni bi slušali mene. Krenuo bi kucati i oni bi točno ponavljali ritam mog rada – kucam ja, pa isto ponavljaju oni. Na nekim su nadgrobnim pločama natpisi bili jako nisko pa nisam mogao raditi bez da malo podignem pokrovnu ploču, izvadim sve urne van kako bi mogao ući unutra i dolje napisati ime i prezime.
Ne da si bio jednom nogom u grobu, nego s obje!
Smijeh…
Što ti je bio diplomski rad? Imaš li njega?
Diplomirao sam na kosturu konja u metalu. Nemam ga kod sebe i općenito mi je žao što nemam više skulptura i slika koje sam tada napravio. Ali taj kostur konja danas stoji u jednom kafiću, u Cotton baru u Zapruđu.
Kako student kiparstva i klesar prelazi u automehaničare?
Za vrijeme faxa sam vozio Minija i svaki sam dan išao s njim na groblje. Pored groblja se bila otvorila automehaničarska radiona i upoznao sam susjeda mehaničara. Svratio bih u pauzama na kavu, na razgovor i jednom me zamolio da mu skočim po neke dijelove. Tu i tamo bi mu tako nešto obavio i nakon nekog vremena me pitao bi li malo radio kod njega.
Što te najviše privuklo, preobratilo na automehaniku?
Tamo su dolazili najbolji auti u gradu! Ferrari, Maserati, Lamborghini… Ostao sam dvije i pol godine.
Možeš li popraviti nešto na autu, bar pogledati i savjetovati? Pitam, ako zatrebam.
Zovi! Svog sam Minija sam restaurirao i složio.
Kako bi danas živio da se baviš samo kiparstvom?
A ne znam, jako malo ljudi živi od toga. Rade skulpture, imaju izložbe, ljudi dođu pa netko nešto kupi. Jednom godišnje ima nekih natječaja, na koje se meni uopće ne javlja. Baš i ne pratim što se zbiva na sceni, ali znam nekoliko kolega koji su na glasu. Na kraju se to svede da radiš u Primijenjenoj ili na Akademiji. Prvo kao asistent, onda kao profesor. Svi moji dečki su u Primijenjenoj gdje sam i ja mogao ići raditi, predavati zlatarstvo, crtanje i iskucavanje, ali ne vidim se tamo.
Na koji način u tvoj život ulazi nakit, fini filigrani i savršeni japanski noževi? Što je bilo prije, nož ili nakit?
Taman sam završavao tog konja za diplomu, napravio sam od gipsa konjsku glavu i iskucavao oklop za nju. To je vidjela Romana, tada moja cura, sada žena, kojoj se oklop jako svidio i poželjela je takvu narukvicu i ogrlicu. To mi je bilo fora i zanimljivo napraviti. Puno ljudi je primijetilo te komade, pitali bi gdje je kupila pa tako i Ana Marija Ricov. Baš je bila pripremala svoju modnu reviju i zamolila da joj napravim takav nakit uz odjeću. Fotografije su se pojavile u medijima gdje je moj nakit zapeo za oko vlasniku jedne zlatarske radionice koji tako pozvao me da radim za njega.
Sve je povezano, svaka akcija izaziva reakciju, odgovori dolaze kada postavljaš pitanja, jedan posao vuče drugi. Vjerujem u to i ti si jedan od primjera koji to dokazuju, a dokazno ima i neka strastvena veza između muškaraca i predmeta ženske žudnje poput mode i nakita. Mikimoto Kokichi, Sotirios Voulgaris, Georges Piaget, Alfred Van Cleef i Samuel Arpels, Peter Carl Fabergé, Charles Lewis Tiffany najslavniji su dizajneri nakita. Koja je tajna, kako znate što žene žele?
Ne bih rekao da znam što žene žele (smijeh). Volim tu finu sitnu pedantnu izradu, radim stvari koje prvo moraju zadovoljiti mene, a tek kasnije vidim je li to primamljivo. Ako nije, mijenjam; idem dalje.
No što god da mijenjaš, svaka kolekcija ima tvoj jasan estetski potpis.
To je valjda taj kiparski dio mene valjda. Nikada ne gledam druge, ne istražujem po internetu. Brojni proizvođači prate što je u tom trenutku traženo, popularno pa rade prema tom uzorku, uz male izmijene i prodaju kao svoj proizvod.
Koliko proces dizajniranja ovisi o ideji, o materijalu s kojim radiš?
Materijal je početak. Uzmem komad lima, ili srebra, ili zlata, mesinga zamišljajući nešto u glavi. Prvo se mora znati što se od kojeg materijala može izvući da predmet bude kompaktan, dugotrajan. Recimo srebro je odličan materijal, sa srebrom najradije radim. Kad je oksidirano u tirkiznu boju izgleda posebno lijepo i fora, ali potamni. S druge strane, mjed je lošiji materijal, ali ne crni. Čak i zlato oksidira, iako se ćete čuti kako zlato neće potamniti – hoće, i zlato će potamniti. Ne radim skice, iako je to uobičajeni proces. Počnem raditi primjerice ogrlicu i u jednom trenutku mi to nije to pa ju skratim, pa dorađujem i ispadne narukvica koja mi je super; ili radim narukvicu koja završi kao naušnice. Svašta se dogodi u procesu…
Ima uvijek trendovskog nakita, no mnogi su komadi bezvremenski, vrijeme im samo dodaje na vrijednosti.
Volim raditi stvari koje nisu pomodne, nego će puno godina biti trend. U zlatarnici radim raznolike stvari u dogovoru s klijentima, no draži su mi komadi s mojim potpisom jer je tu vidljiv i moj kiparski izričaj. Puno je posla, vremena malo. Romana se uključila i puno mi pomaže u procesu dizajniranja, ima super ideje.
Svaki si dan od ranog jutra u zlatarnici, u svoju radionu dođeš iza 16,00 sati i nastavljaš raditi na noževima do noći.
Čini se da dan traje prekratko. Izrada noževa je zahtjevnija jer je fizički napornije i traži više koncentracije jer proces može biti i opasan.
Bi li mogao živjeti samo od izrade noževa ili samo od izrade nakita?
Samo od noževa da, samo od nakita ne. Zlatarnica mi je tu super mjesto za istraživanje i izradu novih i drugačijih stvari jer uz autorski nakit radim i druge stvari. Paše mi svestranost i stalna promjena, paše mi različitost svega toga na čemu radim, život čini zanimljivijim.
Imaš li najdraži komad nakita ili će taj tek doći?
Tek dolazi! To će biti nož, ali ću u njemu sve spojiti – kiparstvo, metal, drvo i sve tehnike zlatarstva. Imam ideju u glavi, to će biti posebna nož.
Što radiš kad ništa ne radiš i kada je to?
Uglavnom su to večeri i posvećene su obitelji. Zezamo se, pričamo, ušuškamo se sa svojom djevojčicom Nolom i zaspimo uz TV.
Kako zamišljaš penziju? Doziva li te kiparstvo da mu se vratiš?
Nije penzija, ali zamišljam jedan laganiji tempo u ovom ateljeu tj. radioni u koju dolazim bez stresa, posvećen umjetnosti, odnosno kiparstvu, svom guštu. Da, doziva me kiparstvo i nadam se da ću umjesto penzioniranja modelirati, odlijevati, raditi kalupe… Volio bi da atelje bude prostor okupljanja, da mi dolaze dragi ljudi, djeca, unuci, da se družimo, igramo… Sad još imam puno ideja koje bi htio ostvariti, samo im treba malo vremena.
Foto: privatna arhiva
