U okviru Sounded Bodies festivala udruga Domino dovodi u Zagreb argentinsku umjetnicu Micaelu Fariñu i redatelja Gonzala Quintana na rezidenciju u kojoj će nastaviti stvaranje predstave Neuspjeh (u originalu: La Cosangaracón de nadie).
La Cosangaración de nadie (Neuspjeh) – predstava, rad u nastajanju
La Cosangaración de nadie (Neuspjeh) – rad u nastajanju izveli su na najvećem argentinskom međunarodnom festivalu FIBA, a svjetska premijera održat će se u Zagrebu. 10. listopada.
“Ja sam Micaela, imam 39 godina i operna sam pjevačica. Volim Verdija, Puccinija i Mozarta. Ne volim Brittena i Glucka. Bila sam na dvije audicije za Teatro Colón i tri za Juventus Lyrica. Nikad ništa nisam dobila. Imala sam šest profesora vokalne tehnike, tri su mi rekli da sam mezzo, a tri sopran. Tri su mi rekla da odem iz Argentine ako želim pjevati. Volim pjevati i ne želim umrijeti prije nego dobijem svoj pljesak.”
“La consagración de nadie” je priča operne pjevačice i glumice Micaele Fariñe koja nikad nije uspjela doći do operne scene u Buenos Airesu. U dokumentarnom stilu, ona odlučuje napraviti osobni biodramski projekt, ispričati priču, svoj put u umjetnosti, zauzeti mjesto i pronaći pljesak kojeg u opernom svijetu nikada nije čula. Predstava isprepliće uspjeh, talent, sudbinu, osujećene snove, izazove, obitelj, pretke, iskorjenjivanje, učitelje i ljubav te potrebu za napuštanjem svega poznatoga i odlaskom u nezaustavljivu potragu za posvećenjem. Umjetnici uzimaju koncept “posvećenja” da bi istražili Micaelinu povijest i osobno iskustvo. Kada i zašto netko postaje legitimnim/om umjetnikom/com? Što znače aplauz i puna soba, a što neuspjeh, ili prazna soba?
Micaela Fariña i Gonzalo Quintana umjetnički su duo koji od 2013. surađuje u teatrološkim istraživanjima, u obliku suradnje ili kroz razne zajedničke projekte. Istovremeno redatelji, dramaturzi i glumci svojih predstava, uloge izmjenjuju prema svojim željama i onime što projekt od njih zahtijeva. Danas rade zajedno, s velikim povjerenjem, na ideji da glumom pronađu maksimume svojih mogućnosti, ispitujući granice između stvarnosti i fikcije. Kao polazište uzimaju istinu, anegdote, osobne priče i pretvaraju ih u fikciju, stalno iznova tražeći pravi scenski izričaj koji će s njihovim istraživanjima stvarati kreativan dijalog. Njihov rad također karakterizira istraživanje glazbenih aspekata scene. Glazbu shvaćaju ne samo kao reprodukciju zvuka instrumenta ili glasa, već kao varijabilan ritmički i glazbeni tretman tijela u prostoru.
Fotografije: Gastón Marín
