Kad vrijeme stane. Ili povratak u onaj trenutak s najmilijima koji nam je prošao u tren oka. Upravo su takve fotografije Junone Slavine, naše današnje gošće rubrike Foto crush.
Njezine fotografije izgledaju poput zamrznutog trenutka svakodnevice koji će, ako ga dotaknemo oživjeti i nastaviti svojim tokom. A to je ono i što naša današnja protagonistica, Junona obožava kod fotografije – te čiste, puke emocije koji ljudi ne glume, već zaista osjećaju.
Iako joj je fotoaparat godinama bio samo prolazni prijatelj kojeg je napustila spletom okolnosti, vratila mu se za vrijeme pandemije i sada ga ne pušta. Nažalost, svoju rodnu Rusiju je prošle godine morala napustiti i zamijenila ju je Beogradom, no nastavila je raditi ono što najviše voli – fotografirati ljude i stvarati radove koji nas podsjećaju na film u kojemu njeni modeli žive svoj život i uživaju u slatkim životnim poljupcima.
Vratiš li se na same početke svoje karijere, kako i kada te je zainteresirala fotografija?
Za fotografiju sam se počela zanimati prije 14 godina, dok sam studirala. Zamolila sam obitelj da mi pokloni fotoaparat kao rođendanski poklon. Od tog sam trenutka počela sam fotografirati sve i svakoga oko sebe. Ali tada to nije postala moja profesija, to je ostao samo hobi sljedećih 14 godina. Kako su se razvili mobiteli s dobrom kamerom, tako sam ja zaboravila na svoj fotoaparat. Ali sve se promijenilo dolaskom pandemije. Došlo je vrijeme da završim porodiljni dopust i ujedno sam ostala bez posla. Bila sam izgubljena i frustrirana i nisam imala pojma što želim raditi u životu. Odjednom sam se sjetila svog fotoaparata i odlučila sam pokušati ponovo fotografirati. Nisam željela da mi to postane profesija, ali iznenađujuće me puno ljudi počelo tražiti da ih fotografiram. Bila sam stvarno šokirana što sve ide tako brzo i bojala sam se neuspjeha. Ali svi su bili toliko uvjereni da ću im napraviti sjajne fotografije, pa sam i ja tako počela vjerovati u sebe. Tada sam razmišljala zašto sam izgubila toliko godina, jer sam shvatila da je fotografija moj posao iz snova. No, odlučila sam razmišljati o tome “filozofski” i govorila si da sve dođe na svoje s vremenom. Očito sam se morala vratiti fotografiji točno u to vrijeme i točno u toj dobi.
Što bi definirala kao svoju najveću inspiraciju? Koga ili što najviše voliš vidjeti ispred svog objektiva?
Najveća inspiracija su mi ljudi ispred objektiva, naravno. Njihovi pravi osjećaji, emocije, brige i misli. Sviđa mi se sve u komunikaciji s njima tijekom procesa, želim da se tijekom photoshootinga osjećaju sigurno, želim stvoriti prijateljsku atmosferu. Ali u isto vrijeme želim da me uopće ne primjećuju i da uživaju, kako bih ja mogla biti tihi promatrač koji ih fotografira kako žive svoj život. Volim snimati živopisne portrete, obiteljske i ljubavne priče u lifestyle načinu.
Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatraš kvalitetnom fotografijom koja je u stanju i tebi samoj upasti u oko?
Iskreno govoreći, vrlo je teško kvalitetnu fotografiju podijeliti na dijelove poput nekog matematičkog zadatka ili računa s točnom količinom sastojaka i brojeva. Ali uvijek primijetim nekoliko značajnih momenata. Prije svega, trebala bih apsolutno vjerovati u sve što se događa na fotografiji. Glavni likovi snimanja moraju biti opušteni, ne ukočeni i ne bi trebali biti u neprirodnim položajima. Sve bi trebalo izgledati kao da fotografija može oživjeti u svakom trenutku.
Cilj je da promatrač fotografije može osjetiti sve što se događa na slici: osjetiti mirise, čuti zvukove. Kao da su uz heroje i gledaju sve to uživo. Tako da je po meni najbolji efekt kvalitetne fotografije filmski efekt, kao da gledate dobar film i zaboravite da je sve inscenirano i da glumci glume, vjerujete u to 100 posto. Cilj je da zaboravite ste da je fotografiju snimio fotograf i da su ljudi bili koordinirani i da im je bilo rečeno što da rade. Sve se doživljava kao apsolutna istina. Drugo, ako je fotografija izvrsna, želite je dugo gledati, pažljivo razmatrajući svaki detalj. I na kraju, ali ne manje važno, dobra fotografija mora izazvati snažne emocije, čak i ne uvijek pozitivne. Fotografija bi vas trebala privući i oduševiti.
Što je po tebi glavna uloga ili poanta fotografije?
Mislim da postoji nekoliko uloga – uhvatiti značajan trenutak našeg života, bilo sretan ili tužan, uočiti promjene u sebi, neki napredak ili gubitke, vidjeti vlastitu evaluaciju unutarnjih i vanjskih promjena, pokušati zaustaviti vrijeme, živjeti kroz emocije i izražavati osjećaje, proučavati sebe i otkriti neke vlastite unutarnje dijelove – nešto poput terapije.
Kako društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?
Ja sam započela svoj put u fotografiji upravo uz pomoć svih društvenih medija, pa ne mogu zamisliti kako je to stvarati bez trenutnog dijeljenja i primanja povratnih informacija. Za mene je jako važno sve ono što mi daje publicitet: priznanje mojih radova, podrška, prilika da pronađem klijente i da me drugi primijete. No, kao i obično, sve ima svoju lošu stranu. Društveni mediji stvaraju puno tjeskobe i stresa, vaše ideje mogu biti sekundarne, vaši radovi mogu biti lako ukradeni. Na internetu su ljudi u stalnoj potrazi za uspjehom, u potrazi za lažnim vrijednostima i idealima, velika je konkurencija, ljudi se uvijek uspoređuju s drugima i podcjenjuju njihova postignuća.
Mislim da je glavni problem našeg vremena to što se umjetnost tretira kao brza hrana. Ljudi u jednoj sekundi preokrenu pažnju i zaborave na vaše radove. Morate biti kreativni cijelo vrijeme kako biste zadivili sve i stvarali nova djela cijelo vrijeme. To neizbježno dovodi do izgaranja i razočaranja. Stoga je stvarno teško balansirati između svih ovih prednosti i mana.
Fotografije u boji ili crno-bijele. Što voliš kod jednog, a što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji?
Uglavnom preferiram fotografije u boji jer jako volim birati kombinacije boja u programu za uređivanje fotografija. Tek tijekom naknadne obrade odlučujem koje će fotografije biti crno-bijele. Teško je to logično objasniti, ali obično odmah vidim koja bi slika bila super bez boje, a koja bi trebala živjeti samo u boji. Crno-bijelo pomaže naglasiti emocije, daje priliku da se usredotočite na glavne stvari, naglašava oblik, oblik i uzorak na slici, fotografija dobiva jedinstveni karakter. I naravno, nema sumnje da crno-bijele slike imaju bezvremenski klasični šarm.
Koji fotografi/fotografkinje su najviše utjecali na tebe i tvoj rad?
Definitivno postoji mnogo velikih genija koji su utjecali na sve fotografe, pa tako i na mene. Od svih velikih imena, izdvojila bih Henrija Cartier-Bressona, Marca Ribouda, Elliotta Erwitta, Vivian Maier, Roberta Doisneaua, Alexa Webba, Petera Lindbergha, Annie Leibovitz… Naravno, ima puno drugih poznatih imena, mogla bih ih još dugo nabrajati. Ali primijetit ćete da su to uglavnom klasici ulične fotografije jer je to blisko mom stilu i viziji. Važno je napomenuti da postoji puno modernih fotografa koji me jako inspiriraju, pratim ih na društvenim mrežama i kupujem njihove tečajeve kako bih razvijala svoje vještine i kako bih nastavila svoj profesionalni rast.
Imaš li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?
Za mene je jako teško odabrati najdražu fotografiju i rad, ali evo, pokušat ću. Da budem iskrena, to uvelike ovisi o razdoblju mog života, što osjećam, što mi nedostaje i što želim dobiti u ovom trenutku. Ja i moja obitelj preselili smo se iz naše domovine prošle godine, tako da smo ponekad stvarno tužni i osjećamo nostalgiju. Ova donja fotografija daje mi neke tople osjećaje, osjećaje sigurnosti, udobnosti i mira. Ali mislim da bi ljudi ne trebali gledati moje fotografije jednu po jednu, već u nizu, kao cjelinu. Kao da gledaju moj mali film o najvažnijim životnim trenucima.
