Luciju je teško opisati u nekoliko riječi. Morate ju sresti uživo kako biste doživjeli iznimno toplu, karizmatičnu energiju ove svestrane i vrlo talentirane umjetnice.
Trenutno u Zagrebačkom kazalištu mladih možete pogledati njezinu drugu autorsku monodramu Final Act/Posljednji čin, točnije 29. i 30. travnja. Posljednji su to ovosezonski datumi za ovaj zanimljivi kazališni komad u kojem Lucija briljira. U nastavku nam je otkrila više o temama koje je istraživala tom prilikom, ali i neke druge zanimljive detalje o sebi.
Tko je Lucija i što ju pokreće?
Glumica sam, pjevačica koja se zanima za sve forme bavljenja glasom, budući psihodramski terpaueut (trenutno 3. godina dramske psihodrame pri Centru za psihodramu Zagreb). Diplomirala sam glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku te se educirala putem brojnih domaćih i stranih radionica s divnim umjetnicima. Nakon studija kao glumica sam surađivala na kazališnim projektima u HNK Osijek, Kazalištu “Kerempuh”, Maloj sceni, Kazalištu “Ulysses”, ZKM-u, Teatru &TD i Gavelli. Surađivala sam i na filmskim projektima, a posljednju ulogu ostvarila sam u debitantskom igranom filmu Filipa Herakovića “Pelikan”.
Osim svega biografski navedenog, najviše sam nepopravljivi sanjar, znatiželjni igrač kojeg pokreće ljubav i ljepota, glazba i glas, glasnoća i tišina, i sve misterije života i svih niti koji ga čine. Odrasla sam uz šumu, slap, vrt i cvijeće stoga puno inspiracije pronalazim gledajući u oblake, a kad spustim pogled onda inspiraciju pronalazim u ljudima, “komšiluku”, zajedništvu, podršci i zagrljajima… svemu onome što je neizgovoreno a onda se pretvara u poeziju u kojoj mogu pričati i puštati glas na sve strane. A sve to je zapravo jedna velika rijeka znatiželje o tome što pokreće mene, ljude i svijet.
Reci mi više o svojoj monodrami, o čemu se radi i kakvim si se istraživanjima i razmišljanjima bavila.
To je moja druga autorska predstava nakon monodrame Crno-bijelo iz 2016. Koja je nastala u suradnji s kazalištem “Knap”, na koju se u određenoj mjeri oslanja i predstava Final Act. U predstavi se bavim pitanjem i temom smrti. Nakon smrti majke ta me tema počela neminovno zaokupljati. Tatu sam izgubila na prvoj godini Akademije, a iste godine kada je otišla moja mama otišao je i moj djed. Nisam se mogla ne baviti tom temom jer je ona bila stalno tu, a nastala je iz potrebe kako da nastavim dalje nakon tih promjena koje su za mene pokrenule tektonske ploče u mom životu. Prvo sam zanijemila, kao što uvijek ispred smrti zanijemimo, a onda sam odlučila dati glas toj tišini, ozvučiti je zbog oproštaja, te pronaći lakoću unatoč prolaznosti, boli, tuzi i svemu što te u životu neminovno nađe. Kroz predstavu sam htjela osvijestiti što je ono što je prošlo i s čime se želim rastati, što je ono što dolazi a s čim se tek trebam sastati, a što je ono što je sa mnom ali da ne propustim. Pitanja koja se isprepliću kroz predstavu su kako nastaviti dalje i kako ne zaboraviti da postoji ljepota, ljudi i ljubav koji su stalno tu, samo ako im se želiš odazvati. Ta tišina me naučila čuti jednostavnosti i važnosti malih stvari. Predstava ima mnogo autobiografskih elemenata, a između ostaloga, predstava je dobar odgovor na prvo pitanje: tko je Lucija i što je pokreće?
Zašto umjetnost tijela, pokreta, glume…U čemu najviše uživaš baveći se tim umjetnostima.
Oduvijek sam bila fizički aktivna. Na neke načine sam se oduvijek bavila pokretom, trčanjem, igranjem, a samim time je tu bilo uključen glas i pjesma. Gluma je sve to objedinila i na kraju mi dala alate kako da obuhvatim širinu shvaćanja sebe i drugih. U svemu me zanima cjelovitost izričaja. Tijelo, pokret i glas otkrivaju mogućnost pronalaženja sebe na jedan poseban način. Postavljaju ti ogledalo kroz koje bolje možeš vidjeti, ali i osluškivati sebe i druge. Biti bolji prema sebi i drugima. Neiscrpan je prostor igre kroz kojeg se pronalazi istinsko zajedništvo, veliko igralište u kojem se događa susret i slavlje. Između ostalog, zato je tu i psihodrama u mom životu radu te otkrivanje kako putem određenih alata otvoriti spontanost i kreativnost među ljudima. Jako me zanima grupna dinamika i što je to što pokreće neku grupu, ansambl, bend, razred, obitelj – što je ono što čini da je pojedinac u maksimalnoj sigurnosti i podršci.
Uvijek sam voljela stvarati igrališta na kojima bismo zajedno kroz glazbu, ples , pjevanje našli i susreli se. To je najbolji način kako da se najbolje upoznamo i istražimo tko sam ja i tko smo mi. Uživam najviše u velikom zajedništvu među ljudima koje se isprepliće kroz umjetnost.
Što planiraš dalje, na čemu trenutno radiš?
Svašta se trenutno kuha. Prvo se nadam igrati Final Act što više i proputovati s njim negdje. Planiram dosta toga za ovu sezonu, ali o nekim stvarima još ne mogu govoriti. Jedno od tih kuhanja je predstava koju planiram raditi s Aleksandrom Stojaković i Petrom Mršom, dvije dugogodišnje kolegice, umjetnice i prijateljice iz Rijeke. Predstava je još u povojima, a nakon teme smrti, odlučile smo se za temu ljubavi i nježnosti. Ono čemu se nadam je više filmskih snimanja, stajanje na glazbenoj sceni i više pjevanja. Pripremam i novi set radionica “Kreativni potencijali – grupna psihologija kreativnosti”, u Centru mladih Ribnjak u Zagrebu, čime otvaram početak mom terapeutskom psihodramskom radu. Radionica je namijenjena svim pojedincima iz različitih umjetničkih područja koji žele produbiti svoja saznanja o izazovima i preprekama, te demistificirati mnoge teme u umjetničkom procesu i životu. Kao i kroz izvedbu, upravo kroz tu radionicu nastojim također poticati zajedništvo i veselje kroz kreativni rad.
Priča o Luciji je izašla u aktualnom izdanju časopisa Grazia No.278.
