Naučeni smo da ga prihvatimo kao emancipirajući čin, ali jedino što sam naučila je da je casual seks često loš seks, kaže Georgia Aspinall
“Mislim da ću prestati imati spolne odnose s muškarcima kojima je svejedno jesam li živa ili mrtva”, bila je sudbonosna rečenica koja me dovela do 18 mjeseci celibata. Bila je 2018. i upravo sam bila odustala od podosta nenadahnutog plana da si osiguram fuck buddyja nakon tri katastrofalna hook-upa s tipom kojeg sam znala s faksa. Bio je to moj posljednji pokušaj da mi uspije casual seks: veze na jednu noć pokazale su se uzaludnima što se tiče orgazma, a naivno sam bila zaključila da ako barem imam redoviti opušteni seks s “prijateljem” koji bi pomalo bolje upoznao moje tijelo, onda bih možda mogla i doživjeti orgazam.
Ali vrlo brzo sam shvatila da je u izrazu “friends with benefits” friends dio rijetko značajan, a ako jest, vjerojatno ćeš se na kraju zaljubiti, što nije idealno za ženu odlučnu da bude solo. Stoga sam došla do zaključka da spavanje s muškarcima koji ne bi niti trepnuli da me udari autobus na putu kući nije za mene. Odustala sam od traženja casual seksa i okrenula se doživljavanju više orgazama nego što sam mogla zamisliti – u vidu Womanizer duo seksi igračke.
Na kraju se sve svodi na orgazme, barem za mene. Kad si mlada, misliš da je biti solo u svojim dvadesetima niz neobičnih eksperimentiranja i nezamislivih orgazama kao u Seks i gradu. Stvarnost je, barem za žene koje spavaju s muškarcima, puno sumornija.
Prema istraživanju objavljenom u časopisu Journal of Sex And Marital Therapy, više od 80 % heteroseksualnih žena ne doživljava orgazme samo od penetracije. Gotovo 10 % ih nikada nije doživjelo orgazam, a preko 60 % ga je odglumilo barem jednom. U svijetu u kojem se penetracija smatra “glavnim jelom” seksualnog odnosa, a stimulacija klitorisa pukom “predigrom”, nije teško zaključiti da bi većina nas mogla imati više zadovoljavajuće seksualne živote.
Ali kad si mlada ne znaš ništa od ovoga. Slušaš glazbu koja prodaje casual seks kao emancipirajući čin i gledaš serije kao što su Fleabag i Euphoria, vjerujući da se svi non-stop seksaju i da bi tako trebala i ti.
Pa kući odvedeš nasumičnog tipa iz bara ili upoznaješ likove s Tindera. Ponekad se zabaviš, ali uglavnom učiš da je muškarce rijetko briga za ženski užitak, neki odmah nakon seksa postanu grubi ili, u najgorim slučajevima, ne razumiju pojam privole ili ga biraju ne razumjeti. U isto vrijeme dok pokušavaš postići super seks, učiš kako postaviti granice i pitaš se zašto ništa od ovoga nije onoliko dobro koliko si očekivala.
Naravno, ne mogu govoriti u ime svih žena – imam prijateljice koje vole casual seks, a one koje imaju dobra iskustva u njemu svakako bi trebale uživati u što više dobrog seksa, u inat onima koji nas pokušavaju posramiti nazivajući nas dr*ljama jer se usudimo biti s dvoznamenkastim brojem ljudi. No, također imam prijatelje koji su, poput mene, doživjeli 25. godinu i zapitali se: “Za koga ja zapravo radim sve ovo kad doživljavam bolje orgazme sama?”
Ipak, postoji stigma u priznavanju da casual seks nije za tebe, u biti da vodiš život bez seksa, ako si single. Jedan muškarac kojemu sam to rekla je čak suosjećao sa mnom kao da sam ožalošćena udovica. Ali to ne mora biti sramotno, bila sam (gotovo) celibatna više od tri godine nakon što sam odustala od casual seksa, i zapravo sam doživjela više orgazama od bilo koje žene koju sam znala. Moje prkosno odricanje od seksa dovelo je do reputacije među prijateljima da “mrzim sve muškarce”. Naravno da ne, ali trebam da je jednom od njih stalo do mene kako bih uživala u seksu s njim. Bi li to doista trebalo biti tako revolucionarno za reći?
Barem u mojem slučaju, tako jest. Prošlog travnja upoznala sam muškarca kojemu je zapravo stalo do mene (zaista revolucionarno) i, nakon nekoliko tjedana prave veze – bez casual fasade – postizala sam one nevjerojatne orgazme koje sam bila očekivala od stranaca. Naravno, sad se moramo ženiti… ali ako sve drugo propadne, i dalje se mogu osloniti na svog pouzdanog Womanizera.
