Razbijene arkade, s podljevom pod okom, hrabro stoji pred kamerama i s cijelom zemljom dijeli svoje jezivo iskustvo. Mladića iz Dugog Sela pretukla je, jedne mirne listopadske subote, šačica toliko hrabrih da se kriju pod bandanama. Pretukli su ga jer… Ni do danas mi nije jasno što to može doći iza ovog „jer“, budući da ovako besmisleno, ničim izazvano, obijesno i suludo nasilje ni u čemu ne može imati opravdanja
Opravdanja nema, a nema niti valjanog objašnjena. Što to mlade ljude koji bi se trebali baviti lijepim stvarima u neponovljivom razdoblju svog života nagna na to da se okupi u čopor i napadne nekoga tko se teško može sam obraniti od njih trojice? Zašto naša trojica mušketira nisu uzela loptu pa malo bacala na koš, nacijepala drva nekom starijem komu bi pomoć dobro došla ili jednostavno otišla u dulju šetnju da se riješe viška energije? Zašto su tu energiju odlučiti usmjeriti na destrukciju, na ozljeđivanje druge osobe, gotovo vršnjaka?
Osim hrabrog mladića iz Dugoga Sela i njegovih roditelja koji su odlučili prekinuti lanac šutnje koji nastaje nakon što ovakvi tinejdžerski nindže s Aliexpressa premlate svoje sugrađane u više navrata, u medijima se nešto prije toga našla i priča jednaestogodišnjeg dječaka iz Biograda kojega su u školskom toaletu hrabro napala desetorica. Ipak je on sigurno sa svojih jedanaest godina Golijatovih proporcija, pa treba desetak Davida da ga savladaju dok… što? Ide ratoborno na nastavu? Hoda divljački školskim hodnikom? Pere ruke u toaletu, ali onako baš agresivno? I kao da nije dovoljno što je dobio batine u ustanovi koja bi takve stvari morala moći spriječiti, ravnatelj te škole nonšalantno izjavi da su se naši hrabriše – glupirali. Pa da ga čovjek smijeni momentalno s tog mjesta i da više ne može biti ni kandidat za predsjednika kućnoga savjeta, a kamoli za ravnatelja.
Ova dva slučaja primjeri su bujice nasilja koja već dugo vremena u većim ili manjim valovima preplavljuje naše društvo. U dugoselskom slučaju riječ je o nasilnom činu serijskih premlatitelja, koji se sasvim slučajno odvio na prostoru škole, u subotu predvečer. Moglo se to isto tako dogoditi na nekom od drugih okupljališta mladih, škola je ovdje poprište sasvim slučajno. Takvo bezumno nasilje, po mom promišljanju i promatranju mladih ljudi s kojima se svakodnevno susrećem, potječe iz dubljih problema. Permisivni odgoj, dakle, odgoj u kojem se djeci mnogo toga dopušta, dolazi na naplatu. Nije takav odgoj prisutan samo u nekim obiteljima, permisivnost je zavladala u nekoć odgojno-obrazovnim ustanovama koje su odgojne u tragovima, a i obrazovne sve manje. Djeca koja nemaju granice mogu krenuti u dva loša smjera. Jedan od tih smjerova je destrukcija, kao što su nam pokazali junačine iz Dugoga Sela. Istuci, razbij, polomi, pošaraj, zdrobi… primjenjivo na ljude i na imovinu. Mahom tuđu. Drugi smjer je autodestrukcija: djeca bez granica krenu u samoozlijeđivanje, ovisnosti, autodestruktivna ponašanja i toksične odnose. Sve to zato što nemaju granice. Dijete kojemu netko kaže:“ Ne, to se ne smije.“ dijete je koje na taj način dobiva poruku „Vidim te, važan si mi, važna mi je tvoja sigurnost i dobrobit.“ Dijete koje čuje „Ne“ dolazi do granice i onda će propitivati tu granicu. Dijete koje to ne čuje, vidi da granica nema, a ako nema granica, nema ni ljubavi koja te granice postavlja. Ako volite svoju djecu, recite im povremeno „Ne“. Ni oni koji su istukli Luku Ritza, a iz čije priče, čini se, ništa nismo naučili, vjerojatno nisu dovoljan broj puta u svom životu osjetili da ih se vidi i da su važni. Pa su si na važnosti dali koristeći šake.
U drugom slučaju riječ je o karcinomu školske dječje populacije, vršnjačkom nasilju. Vršnjačko nasilje je, sažeto rečeno, namjerno, opetovano nasilje, a nasilnik je bitno nadmoćniji od žrtve, bilo fizički, bilo statusom, bilo brojčano. Školu se često proziva da ne djeluje u takvim slučajevima. Ovaj elokventni biogradski ravnatelj argument je u prilog tom stavu. Što škola može? Škola je dužna provoditi preventivne programe, što škole doista i rade. Mnogi od tih programa provode se u suradnji s policijom i liječnicima. Škola za neprimjereno ponašanje (a nasilje svakako možemo ublaženo nazvati neprimjerenim ponašanjem) nasilniku može izreći strašnu pedagošku mjere ili (sakrijte one sa slabim srcem, malu djecu i općenito osjetljive) ukor. A s tim si papirima onaj kojeg su pedagoški odmjerili može, da oprostite na izrazu, obrisati rit. Ako nasilnik na satu nekoga bocka olovkom, šestarom, prijateljski gurne sa stolice, onako s puno ljubavi mu baci stvari na pod, nježno mu nešto opsuje, učitelji ga ne smiju izbaciti. Jer izbacivanje sa sata je uskraćivanje prava na obrazovanje. A kod nas, ako se pogledaju presude silovateljima, divljacima koji automobilima usmrćuju prolaznike ili skupim jahtama turiste, nasilnici imaju veća prava nego žrtve. Škole su dužne prijaviti teške slučajeve nasilja policiji, policija preuzima postupanje. No, kao što je napomenuo otac pretučenog mladića iz Dugoga Sela, nema niti dovoljno policajaca. A ako se uključi i Centar za socijalnu skrb, i to će potrajati jer, pogađati, ni socijalnih radnika nemamo viška.
Sve to popuštanje pa onda i stav „on ima pravo, treba ga razumjeti“ ponekad mi djeluje kao divan alibi nadležnima ničime ne moraju baviti, samo s olimpskih visina spuste naputak o papirologiji koju treba u slučaju nasilja ispuniti ili ako se baš zareda kritično, osnuju povjerenstvo koje ima donijeti akcijski plan da se ovako nešto suzbije. U isti mah su na površini strašno usmjereni na dobrobit djece, a ispod površine na rekorde na igricama za vrijeme osmosatnog radnog vremena. Nekoliko poteza perom na pravilniku o pedagoškim mjerama u našim bi školama konačno osiguralo siguran prostor za djecu. No, komu se da baviti time, pa klinci se ionako samo glupiraju.
Djeca i mladi teško poimaju dugoročne posljedice, pa svaka akcija treba biti brza i jasna. Neke zemlje nasilnike suspendiraju, a ne da se žrtva mora bojati i dalje ići u razred u kojem nakon svega sjedi sa svojim zlostavljačem. Osim suspenzije, nasilnike i njihove roditelje svakako treba što je prije moguće uključiti u tretman u kojemu bi se došlo do korijena nasilja i ponudilo se rješenja kako nasilnik ne bi nastavio krivim putem. Nužno je i žrtvama pružiti podršku, također čim prije nakon doživljenog nasilja. Sankcije za nasilnike moraju biti i preventivna mjera kako bi one koji se kolebaju bi li nekoga zveknuli, pljunuli ili uvrijedili natjerale da dvaput razmisle prije nego krenu izražavati svoj bunt na takav način. I ovi zdravorazumski prijedlozi padaju u vodu jer za takvo što nužno je omogućiti pristup stručnjacima odgovarajućeg profila, ukratko rečeno, financirati stručne službe u vrtićima i školama i mobilne timove za psihološku pomoć za mjesta u kojima bez automobila ne možete ni do trgovine.
Najtužnije od svega je što češće nego šake kao oružje služe ružne riječi upućene preko poruka, izbacivanje iz grupnih razgovora, objavljivanje podataka i fotografija nekoga koga su djeca uzela na zub. Nasilje se prelilo i u digitalni svijet, a zahvaća i sve mlađu djecu. Škola može zabraniti uporabu mobitela u školi, no u slobodno vrijeme mi roditelji moramo preuzeti odgovornost za ponašanje naše djece ako smo im taj uređaj dali u ruke, iako ne vidim potrebe da u nižim razredima osnovne škole koriste uređaje koji imaju više od opcije poziva i poruka.
Ako volite svoju djecu, recite im povremeno „ne“.
