“Kad porastem biću Kengur” je film iz ranih 2000.-ih kojeg sam pogledala godinu ili dvije nakon što je bio prikazivan. I oduševio me je. Od svih filmova koje je režirao Radivoje Andrić i koje sam ja pogledala, ovaj mi je zauvijek ostao najbolji i često ga nanovo gledam, ili čak neke, meni najdraže dijelove. Knjigu “Ljeto kada sam naučila letjeti” pročitala sam nekih deset godina nakon pogledanog filma. Isto je ostavila dubok utisak na mene. Spisateljica Jasminka Petrović piše karakterističnom mješavinom humora, živopisnim likovima i autentičnim prikazom ljudskog iskustva.
“Ljeto kada sam naučila letjeti”
Ona u ovom romanu nudi pogled na posljedice prošlih desetljeća na prostorima Jugoslavije iz perspektive mlade tinejdžerke, ali se istovremeno bavi univerzalnim temama odrastanja, prijateljstva i obitelji, a u kojima se svi prepoznajemo. Činjenica da je u kina došao film snimljen prema istoimenoj knjizi, a za čiju režiju je zaslužan Radivoje Andrić kod mene je stvorilo jednu slatku mješavinu iščekivanja, veselja, uzbuđenja i grčevito prekriženih figa da film ne bude razočaranje. Ja sam, naime, imala cijeli film već u glavi. Snimila sam ga dok sam knjigu čitala. Većinu tih “mojih” scena se još uvijek prilično zorno sjećam.
U nekoliko navrata sam propustila pogledati film i pomislila da ga u kinu neću stići pogledati. Na sam kraj kolovoza pogledala sam ga na jednoj od najljepših pozornica u Zagrebu, onoj Ljetnoj pozornici Tuškanac. Morate priznati da ništa, ali ništa se ne može mjeriti s gledanjem filma u kinu na otvorenom! Još kada je u šumi pa se tijekom prikazivanja filma stvara prava magija jer eto, na velikom platnu se pojavljuje scena s krijesnicama, dok u živo nama u šumi Tuškanac iznad glava lete te iste krijesnice.
Već na samom početku filma bilo je, što se mene tiče – gotovo. Nakon svega par scena zaljubila sam se u djevojčicu Sofiju, njezinu babu i njihov odnos. Iako se radi o dječjem filmu, usudila bih se reći da je ovo baš dječji film za odrasle jer progovara o važnim temama, posebno o temi rata na prostorima Jugoslavije. Progovara o obitelji koju je rat razdvojio, o boli, gubitku, o ljubavi, a sve kroz oči jedne mlade tinejdžerke kojoj je jedina opsesija tog ljeta da ostvari sve što je s prijateljicom zacrtala na početku ljeta. I ono najvažnije – da se poljubi. Prvi poljubac, rat, obitelj i gubitak. Ove četiri stvari je ona tijekom ljeta jako dobro naučila. Možda nije razumjela zašto točno rat, ali nama svima koji gledamo film je (još više) postalo jasno koliko je rat besmislen i kako na kraju uvijek naj*** tzv. mali ljudi. Ova filmska obiteljska priča je priča mnogih obitelji, i s jedne i s druge strane rata.
Djevojčica Sofija kao da je nesvjesna značenja svog imena jer dok pokušava “preživjeti” ljeto bez interneta, WiFI-ja, u društvu dvije starije gospođe (jedna joj je baka, druga je bakina sestra koju baka nije vidjela od rata), bez ekipe, koju tek treba naći, vodi nas kroz svoje ljetovanje mudro. I sama pokušava dokučiti obiteljske odnose, tragedije, što je jako teško, no ona to radi hrabro i pametno. Svakome daje šansu i stvara lijepe veze i odnose točno tamo gdje trebaju nastati. Iako ima tek dvanaest godina, u mnogočemu je zrelija od odraslih u filmu. Sofiju je odglumila Klara Hrvanović. Zapamtite to ime. Djevojčica je ovu ulogu odigrala sjajno. Gledala sam Sofiju, znam da ju glumi Klara, no ona to radi toliko prirodno i lako da nisam sigurna je li Klara Sofija ili Sofija Klara. Vidjet ćemo u nekom drugom, sljedećem filmu u kojemu će Klara glumiti. Takvu lakoću dječje glume ne znam kada sam zadnji put vidjela, a da se radi o dječjem glumcu ili glumici s ovih “naših” prostora. Jedino mi pada na pamet Moreno Debartoli kao Malik u filmu “Otac na službenom putu”.
Njezine nove prijatelje, djecu s Hvara, igraju Splićanin Luka Bajto, Zadranka Ema Kereta Rogić te Domina Ančić i Domagoj Ostoja. Sofijinu baku Mariju glumi Olga Odanović, njezinu sestru Luce Snježana Sinovčić i njezinog brata Nikolu Žarko Laušević. Staru Marijinu ljubav glumi Frano Lasić. Svi su bili (jako) dobri u svojim ulogama.
Film je tijekom zadnjih mjeseci pobrao mnogo nagrada: Nagradu najboljeg europskog filma za djecu na međunarodnom festivalu BUFF u Švedskoj, na Pulskom filmskom festivalu, film je osvojio najvišu ocjenu publike (4,87) od svih filmova prikazanih u domaćoj i međunarodnoj konkurenciji, a glumica Snježana Sinovčić nagrađena je Zlatnom arenom za najbolji hrvatski doprinos u manjinskoj koprodukciji. Na Giffoni Film Festivalu, film je osvojio Nagradu za brigu o okolišu. Film je gotovo u cijelosti snimljen na otoku Hvaru: u Starom Gradu, Vrboskoj, Dolu i Jelsi. Bilo neizmjerno drago vidjeti da lokacije ne “glume” neke druge lokacije. Imam i privatan razlog za to. Prije desetak godine provela sam točno puna dva ljetna mjeseca upravo na tim istim lokacijama i poznajem ih jako dobro, a neke i “osjećam”. Davale su čar filmu jer je cijela priča utoliko bila skoro pa stvarna, autentična.
Ovo je dječji film, sniman kroz dječje oči. Sada će biti prikazan i na KinoKino festivalu u Zagrebu. Odite ga pogledati, povedite klince; svoje, rođakove, susjedove… Nadam se da će svi odrasli dopustiti si gledati ga dječjim očima. Puno, puno više toga se vidi.
