David Blake, direktor Mirovinskog instituta u britanskoj Poslovnoj školi Cass, još prije dvije godine je potvrdio najcrnje slutnje mnogih ekonomskih analitičara. “Postoji opasnost da ćemo imati generaciju koja si jednostavno neće moći priuštiti odlazak u mirovinu”, izrekao je i tako pokrenuo lavinu na društvenim mrežama. A nedavni popis stanovništva je za Hrvatsku ostvario najzlosutnije scenarije
Otkad smo bili mali, tek naučili nove riječi, čvrljali po papirima svoje ime i družili se s djecom iz kvarta dok se ne upali ulična rasvjeta, znali smo da ćemo jednog dana nositi školske torbe, no nismo niti slutili da ćemo od tog trenutka morati odlučivati čime ćemo se baviti u životu, te da će se naše znanje ocjenjivati brojkama i kratkim opisima pod rubrikama u imeniku. Još smo manje znali da će ono što su nam roditelji govorili kako bi nam cilj u životu trebao biti – upisati srednju školu, onda eventualno fakultet (ali samo onaj koji nam se financijski kasnije isplati!), dobiti posao na neodređeno i mirno dočekati mirovinu – biti gotovo potpuno drukčije u našoj postobrazovnoj stvarnosti. Nevezano sad uz to što smo odabrali raditi u budućnosti, je li na nas utjecala profesorica zemljopisa, serija koja se odlično bavi pravnim pitanjima ili profesor hrvatskog jezika i književnosti, tu smo gdje jesmo. Matura ili diploma u džepu, spremljene za tržište rada i nervozno iščekivanje kakvog-takvog posla, prije no za pet ili čak 10 godina, ako ikad, krenemo svojim predanim radom i žrtvom raditi upravo ono što smo oduvijek htjeli. Dotad, kad sjednemo na kavu s prijateljima, na pitanje: “A plaća?”, sve se češće može čuti: “Ha, preživjet ćemo.” Osim zbog recesije, u Lijepoj Našoj postoji i tendencija da se samo određeni poslovi plaćaju dovoljno – kad kažemo dovoljno, mislimo na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, zbog čega sve više ljudi odlazi iz svojih domovina i traži poslove u struci izvan države, kako bi se njihov rad u sektorima koji kod nas nisu cijenjeni pošteno platio. Ako imate sreće u Hrvatskoj imati stabilan posao i ugovor na neodređeno, poprilično vam je lakše razmišljati o onim zlatnim danima zaslužene mirovine. No, čekajte! Nemojte se još veseliti.
Tko još razmišlja o trećoj dobi?
Taj doček zlatne mirovine se zasigurno nikome nije doveo u pitanje do prije nekoliko godina, kad je tadašnji premijer Vlade, Zoran Milanović, izjavio da čak ni on neće primati mirovinu, a kako bi onda tek mi? Kasnije bismo na obiteljskom ručku saznali da su nekoć mirovine znale kasniti, no bake i djedovi bi, prema standardnim životnim uputama, “preživjeli”. Misao da je ikome zaslužena mirovina upitna bila je toliko nevjerojatna da se ubrzo zaboravila. Prije dvije godine, u doba grčke krize, svjedočili smo njihovim blokiranjem banaka i mogli smo pročitati u medijima da ljudi ondje nisu mogli dobiti svoju zasluženu mirovinu, a i plaće su masovno kasnile diljem zemlje. Naravno, mislili smo, to se nama neće dogoditi, to je kilometrima daleko od naše budućnosti. Unatoč tome što nismo u Grčkoj, i dalje smo daleko od idealne financijske stabilnosti države, a porastom kvalitete života (gdje ljudi sve češće dožive treću dob), sve je više ljudi koji će imati pravo na mirovinu. Dosad smo se mogli samo pitati hoćemo li morati raditi do 70. godine života, no što ako se dogodi da tog novca za mirovine jednostavno – neće biti?
Život nakon rada
“Pusti ti to, nađi dobar posao i ugovor, pa kad budeš imala 65 +, sve će ti se to vratiti”, mantra je koja se prenijela iz usta naših roditelja u naše misli. Svejedno, sve je jasnije da je potrebno stavljati nekoliko stotina kuna sa strane, u knjigu, donji dio ladice ili, pak, na štednu knjižnicu zato što “nikad ne znaš”. Sve nas češće bombardiraju liberalizacijom tržišta rada, zbog čega se mladi mogu osloniti samo na stručno osposobljavanje ili “Od mjere do karijere”, a ako izgubiš posao u 40. godini života, moraš pristati raditi i poslove koji nisu u tvojoj struci jer jednostavno moraš raditi. No, ono što mijenjanje tržišta rada također donosi jest i nesigurnost posljednje etape – života nakon rada.
Nije pitanje kad ćemo, nego hoćemo li
Prema nedavnim istraživanjima institucije Resolution Foundation, do 2040. godine čak će jedna od sedam osoba biti u mirovini, što ujedno znači i da se očekuje kako će čak trećina ljudi rođena ove godine – doživjeti stotu! Ovaj trijumf koji pokazuje kako ljudi (na Zapadu) žive sve kvalitetnijim životom i da na raspolaganju imamo sve više lijekova za ozbiljnije bolesti i dostupnu hranu ujedno je i velika prepreka za dosadašnji koncept mirovine. Ukratko, pokušavaju nam reći da previše nas želi svoj kolačić za koji smo radili desetljećima, a sustav će ovom, sve jasnijem problemu, morati što prije nekako doskočiti.
Novca ima, no troši se na nešto drugo?
No, kako je to moguće ako cijelo vrijeme našeg rada država sustavno odvaja dio našeg honorara upravo za naše zdravstveno osiguranje i mirovine? Jednostavno, zbog velikog broja ljudi koji će dočekati svoju mirovinu, trenutačni državni financijski planovi neće zadovoljiti mirovinske potrebe stanovništva, a ni puno naprednije zemlje neće moći pobjeći od mijenjanja ovih planova iz temelja.
Prema riječima nekih kritičara, tvrde da je razlog ideološki – sustav nije dovoljno sređen za one upravo socijalno ugrožene, a zdravstvo je u sve gorem stanju, zbog čega je bilo pitanje vremena kad će dovesti u pitanje odvajanje državnih sredstava za naše mirovine. To će dovesti do toga da ljudi neće htjeti otići sa svojih radnih mjesta osim ako nisu samostalno štedjeli cijeli život ili su zarađivali dovoljno da si sami mogu priuštiti umirovljenje.
Rješenje?
Ako se bavite neodgovarajućim poslovima, imate ili nemate ugovor na neodređeno ili vam još nije krenuo staž, ne možete sa sigurnošću reći jeste ili niste na dobrom radnom položaju. No, to ste već vjerojatno i sami ustanovili. Ono što zasigurno morate jest sustavno pratiti promjene Zakona o radu, poreznu reformu i poznavati svoja radnička prava; te iako vas nitko ne može i ne smije kriviti za to što se želite počastiti najboljim sladoledom u gradu, svakako štedite jer vam se i prije mirovine može dogoditi da će vas život počastiti nestabilnom poslovnom situacijom. Također, upravo zato što će se koncept mirovine morati mijenjati za desetke godina to ujedno znači i da se ne morate aktivno osjećati loše što se ne bavite poslom kojim se najsigurnije zapošljavate, nego onim koji vas ispunjava.
