Iako smo svjesni da se većina postova na društvenim mrežama ne objavljuje u realnom vremenu, svejedno je neobično vidjeti celebrityje kao što su među zadnjima Khloe Kardashian koja će uskoro dobiti još jedno dijete s Tristanom (!), Priyanka Chopra ili Amber Heard u izlasku u noćnom klubu, a drugo jutro kako predstavljaju svijetu svoju bebu u naručju. Ne, ne radi se o voodoo magiji ili vještom skrivanju trudnoće ili posvajanja, nego o tome da su te bebe uistinu biološki njihove, ali ih je na svijet donijela surogat-majka
Nije to neki nov, revolucionaran trend ako se prisjetimo da je već prije 20 godina u seriji “Prijatelji” lik Phoebe prikazan kao surogat-majka bebama vlastitog brata. Ono što je možda danas drukčije jest razlog zašto se toliko celebrityja (a vjerojatno i pokoji “smrtnik”) služi upravo ovom metodom iznošenja trudnoće. O tome je nedavno progovorila i glumica Jamie Chung u jednom intervjuu rekavši kako je glavni razlog zašto se odlučila na surogat-majčinstvo strah od toga kakve bi posljedice trudnoća imala na njezinu karijeru. Prije nego što “opletemo” po njoj paljbom predrasuda, možda ne bi bilo loše pokušati shvatiti i njezinu stranu priče. Da, živimo u svijetu gdje se zagovara body positivity, gdje se strije i obješeni, razvučeni trbusi slave kao nešto veličanstveno jer je to rezultat promjena u tijelu koje je odradilo takav lavovski posao kao što je donošenje novog života na svijet, no što ako stigma trudnoće nije u fizičkim promjenama, nego u činjenici da barem na (minimalno) godinu dana život kakav smo do prije trudnoće znale – staje?
Ne znam kakva su iskustva većine, ali u mom slučaju, kad sam trebala šefu obznaniti da sam trudna, priprema je trajala danima i birali su se scenariji kako to priopćiti i usput napomenuti da neću otići odmah, da ću raditi dokle god ću moći, da se ne mora brinuti jer posao neće patiti. Samo da napomenem, radi se o šefu koji me, kad sam mu konačno i rekla, čvrsto zagrlio i rekao da su to predivne vijesti, što znači da je sav moj strah od reakcije bio potpuno neutemeljen. Ne želim ni pomisliti na to kako se osjeća žena koja takvu vijest mora obznaniti svom nadređenom koji posao pod obavezno stavlja ispred privatnog života. Nažalost, živimo u svijetu gdje se (iako nam država žudi za boljom demografskom slikom), na trudnoću i odlazak na rodiljni dopust gleda kao na zabušavanje i razlog zbog kojeg će posao patiti, a poslodavci biti oštećeni. Moj nadređeni bio je svjestan toga da je izbivanje s posla privremeno, da ćemo naći zamjenu koju ću uvesti u posao i koja će odraditi taj posao dok se ne vratim. No što je sa ženama koje obavljaju posao na pozicijama gdje ih nije tako lako zamijeniti, ponajviše zbog specifičnih znanja koje posjeduju? Ili, što je sa celebrityjima, glumicama, pjevačicama? Ne mogu pribjeći tome da unajme osobe koje će im biti surogati za karijeru, stoga nije nelogična odluka unajmiti – surogat-majku. Jer, budimo realni, želja za djecom ne mora nužno umanjiti želju za uspješnom karijerom, a ako si upravo na putu da ju i ostvariš (kao recimo Jamie Chung), onda je trudnoća i rodiljni dopust prevelik rizik. Zašto je onda toliko nezamislivo da bi netko koristio usluge surogat-majke?
Surogat-majčinstvo naziva se još i zamjensko majčinstvo, a bazira se na medicinski potpomognutoj oplodnji. Dok se u američkim filmovima surogat-majčinstvo pomalo romantizira, prijatelji pomažu prijateljima, u svakodnevnom životu radi se većinom o pravnom poslu. Riječ je o komercijalnom surogatstvu gdje surogat-majka navedeno čini kao izvor zarade. Razlikuje se gestacijsko (gdje su biološki roditelji davatelji jajne stanice i spermija, a surogat-majka samo iznosi trudnoću) i tradicionalno (gdje se oplođuje jajna stanica surogat-majke te je ona ujedno i biološki roditelj, ali se odriče djeteta u korist roditelja koji su tražili njezine usluge), a legalizirano je tek u šačici zemalja (Rusija, Ukrajina, neke države u SAD-u, Gruzija, Grčka, Meksiko, Kolumbija, Indija i Tajland). No u posljednjih par godina sve se više spominje takozvano “socijalno (ili društveno) surogatstvo”. Sigurno da je isto možda najpopularnije u Americi gdje celebrity industrija najviše cvjeta. Na prvu taj trend možda neodoljivo podsjeća na “Sluškinjinu priču” Margaret Atwood gdje se društvo dijeli na bogate i na plodne koje ti isti bogati iskorištavaju, no vrlo važna razlika je u tome što u stvarnosti surogat-majke ne samo da svojevoljno pristaju na to nego to i žele – neke iz financijskih, a neke iz altruističkih pobuda. Zarada od takvog “posla” može biti pozamašna – plaća se sve, od trudničke odjeće, svih troškova vezanih uz preglede, sâm porod, čak se može plaćati i izdojeno mlijeko ako je tako odlučeno ugovorom. To su uglavnom žene koje su mlade, zdrave i po mogućnosti iza sebe već imaju uspješne trudnoće.
Danas se to još uvijek smatra “sportom za bogate”, stoga ne čudi da većinom takve usluge koriste – bogataši. Popis je podugačak – od Sarah Jessice Parker, Kim Kardashian, Aleca Baldwina, Cameron Diaz, a razlozi su svakakvi – od neplodnosti, želje za potomstvom u istospolnim zajednicama, poremećaja kao što je placenta accreta u slučaju Kim Kardashian, pa do ovakvih razloga kao što je u slučaju Jamie Chung. Bombardirani smo informacijama kako su žene nakon napunjenih 35. godina života u povećanom riziku od gubitka ploda ili toga da plod razvije malformacije, ali što je s onima koje do 35. nisu pronašli partnere s kojima bi mogle imati djecu? Neke žene panično se boje trudnoće, neke su ju već proživjele, ali su za njih bile toliko traumatične da nemaju namjeru isto ponovno prolaziti, a žele imati još djece. Naravno da je Jamie postala meta za gađanje dušebrižnika koji su se usudili prozvati ju sotonom jer “kako očekuje biti majka, a kamoli dobra, ako joj je karijera važnija od tjelesne povezanosti s djetetom koje raste u njoj?”. Da se ne zavaravamo, trudnoća doista može biti divno, blaženo stanje. Ja sam obožavala biti trudna prvi put. Ništa mi nije bilo teško, tjedan dana pred porod mogla sam prohodati cijeli krug oko Jaruna i još navečer otići na koncert grupe X/Let3/X. Vozila sam bicikl na posao do posljednjeg mjeseca trudnoće, pregledi su svi bili uredni i čarobni. Jedva sam čekala iduću trudnoću. Šok broj jedan – katastrofalna prognoza da mi plod neće preživjeti ili će imati takve anomalije zbog kojih će jako kratko živjeti. Razlog – vjerojatno moje godine (barem su liječnici tako pretpostavljali). Srećom, ispostavilo se da je u pitanju lječnička pogreška, ali ubrzo je uslijedio hladan tuš broj dva – na redovnom pregledu ustanovljen mi je SUA sindrom. Da pojednostavim, od tri krvne žile koje se trebaju nalaziti u posteljici, ja imam samo dvije. Jedna je odumrla ili se nikad nije razvila. Što to znači? Pa, u globalu, ako još jedna žila otkaže, moja beba ostaje bez kisika ili bez hrane. I nema šanse za preživjeti. Malo je reći da sam jedva čekala porod – samo sam htjela da moju bebu odvoje od mene, da je izvade iz mene samo kako bih mogla biti sigurna da je dobro i da joj se ništa ne može dogodti. To je jedan od razloga zašto mogu shvatiti žene koje imaju negativne osjećaje prema trudnoći i koje bi možda poželjele da to netko drugi umjesto njih odradi.
“Ali to nije prirodno – ni surogatstvo, ni medicinski potpomognuta oplodnja”. Pa, ako ćemo o prirodnom, u mom slučaju moje tijelo moglo je biti fatalno za moju bebu. Znači, ne samo da je društvo puno predrasuda i osuda, i sama priroda surova je prema ženskom tijelu. Pitanje onda glasi – zašto razvijamo znanost ako ne želimo imati opcije? Zašto ne bi žene puštale surogat-majkama da im rađaju djecu? Zašto bismo odmah trebali surogat-majke odbaciti kao nešto futuristički i nehumano, protuprirodno? Društvo je miljama daleko od toga da to postane učestala praksa, ali tako je bilo nekoć i s medicinski potpomognutom oplodnjom – koristili su je tek malobrojni pojedinci, a danas je postupak čija je uporaba svake godine u velikom porastu. Sjetimo se da je još relativno nedavno, u vrijeme dok je ministar zdravstva bio Darko Milinović, medicinski potpomognuta oplodnja bila zabranjena, a kolike bliske osobe znate da bez tog postupka ne bi nikad postali roditelji? I to kakvi divni roditelji, kad gledam svoje bližnje koji su to prošli! Surogat-majčinstvo zasigurno neće postati legalno i učestala praksa, barem ne kod nas, barem ne još. Ali zašto ne? Ako je surogatstvom moguće riješiti niz problema koje žene prolaze (što smo gore već naveli), zašto ne bismo to uzeli u obzir kao jedno od rješenja? Na koncu, baš kao i kod prava na izbor za abortus, zašto se i u ovim slučajevima ne bi omogućilo samo pravo na izbor? Tko želi, neka – tko ne želi, ne mora, ali pusti druge da biraju za sebe. Upravo zato što je dobrovoljno, i s jedne i s druge strane, ne vidim kako takav postupak može ikome štetiti. Znam da sam pročitala jedan komentar ispod posta o Jamie Chung gdje se jedan pratitelj pita kako ljudi mogu pozitivno govoriti o njezinom postupku: “To je isto kao da želiš tortu, a netko drugi ti je ispeče”. Moguće da nije čuo za slastičarnice :), ali mu premisa nije na lošem tragu – ako ne mogu ili ne znam, ili u krajnjoj liniji ne želim ispeći tortu, ali baš jako želim tortu, zašto ne bih platila nekome da je napravi za mene? Da, znam, nije baš tako jednostavno. Ali ipak, zašto ne bismo samo malo otvorili um prema tome? Ja znam kako želim da moja djeca odrastaju u svijetu gdje se djeca ne vrednuju prema tome jesu li rođena vaginalno, na carski rez ili “iz epruvete” (što je grozan izraz koji čujemo da se koristi i prečesto). Kažu, malo nas je, svijet izumire. Hrvatska izumire. No čini se kako bismo radije pustili da izumremo nego razmislili o opcijama. Toliko smo se razvili u posljednjih 50-ak godina, tehnološki, medicinski… Pitam se kad ćemo u skladu s time razviti i način razmišljanja i prihvaćanje promjena?
Fotografije: Unsplash
