U 2018. obilježava se 30. godišnjica jedne od najvažnijih fotografskih knjiga prošlosti, ali i današnjice. “The Creation“, djelo slavnog bečkog fotografa Ernsta Haasa, objavljeno u svijetu 1988. godine, zauvijek je promijenilo način na koji gledamo fotografiju u boji, baš kao što je sâm Haas zauvijek pomaknuo granice umjetničke i komercijalne fotografije
Činjenicu da će se jednoga dana baviti umjetnošću, u njegovom slučaju onom vizualnom – fotografskom, za Ernsta Haasa uvelike je odredilo odrastanje u impresivnoj kulturnoj klimi Beča 20-ih godina prošlog stoljeća, kao i u obitelji u kojoj se posebno cijenila umjetnost. Legendarni fotograf rođen je 1921. godine, a već od malih nogu bio je okružen glazbom i fotografijom, strastima koje je njegovao otac Ernst, dok je majka Frederike pisala poeziju i imala veliku želju postati umjetnica. Oboje su kod svog sina poticali kreativnost od njegovih najranijih dana, pa je Ernst, još kao dijete, postao toliko vješt u slikanju i crtanju, da su ga profesori s vremenom počeli slati na umjetnička natjecanja kao suca, a ne sudionika. Kao mladi slikar, razvio je profinjeni osjećaj za kompoziciju i perspektivu, što će ga jednoga dana itekako dobro pripremiti za njegovu fotografsku karijeru, no tada, još kao tinejdžer, nije ni pomišljao na fotografiju. U 30-im godinama pohađao je privatnu srednju školu u Beču i ondje učio umjetnost, književnost, poeziju, filozofiju i znanost. Idila kakvom su je zamislili njegovi roditelji, nažalost, nije dugo potrajala. Haasovo školovanje naglo je prekinuto 1938. zbog njemačke invazije na Austriju, a fotograf je kao srednjoškolac poslan u radni logor njemačke vojske, u kojem je radio šest sati dnevno u zamjenu za dva sata provedena u školskoj klupi svakoga dana. Godine 1940., nakon smrti oca, uspio se izvući iz logora i vratiti u Beč, a iste je godine prvi put ušao u mračnu komoru svog tate kako bi naučio printati stare obiteljske negative. Zanimanje je raslo i uskoro je Haas počeo raditi vlastite fotografije, a paralelno s time upisao je studij medicine, no to školovanje za njega je potrajalo tek godinu dana i ubrzo je bio prisiljen napustiti fakultet zbog svog židovskog podrijetla. Rješenje je pronašao u literaturi iz velike obiteljske knjižnice, kao i u muzejima i knjižnicama grada Beča, te ubrzo postao samouk. Učio je filozofiju i poeziju, bio je školski fotograf i sudjelovao je na radionicama izrade filmova.
Nesiguran u to u kojem bi smjeru trebala krenuti njegova karijera, Haas je nakon nekog vremena shvatio da bi fotografija mogla biti dobar izbor za njega i da bi od nje mogao živjeti, ali i komunicirati svoje ideje. Prvi fotoaparat nabavio je 1946., s 25 godina, na bečkoj crnoj tržnici na kojoj je uspio doći do high end kamere RolleifleX. Već godinu dana kasnije, imao je svoju prvu izložbu u Beču, a kada je svoj portfelj odnio u Zürich, njegov rad odmah je privukao urednika Arnolda Küblera, koji je Haasa upoznao s radom švicarskog fotografa Wernera Bischofa. Upravo u njegovim fotografijama Berlina nakon rata, Ernst Haas pronašao je smisao i shvatio da fotografija simultano može pričati priču te biti samostalno umjetničko djelo. Kada se vratio doma, na sličan je način išao ovjekovječiti posljedice rata u Beču, a nastale fotografije objektivno su pokazivale razmjere razaranja, koliko su i odisale emocijom i izdržljivošću ljudskog duha u devastiranoj okolini. Prijelomni trenutak u karijeri za njega se dogodio skoro pa slučajno, kada je na željezničkom kolodvoru zapazio vlak kojim su se u Beč vraćali ratni zarobljenici. Počeo je fotografirati, istovremeno hvatajući emocije na licima koja su ih dočekivala – neizvjesnost i tugu u očima ljudi koji su u masi tražili svoje voljene. Iz te priče nastao je foto-esej “Homecoming“, koji je objavljen u uglednim austrijskim i američkim medijima, a zamijetio ga je i poznati ratni fotograf Robert Capa, koji je Haasa pozvao da se pridruži međunarodnoj fotografskoj udruzi Magnum Photos.
Američki san Ernsta Haasa
Radeći pod okriljem Magnuma, Haas je počeo sanjati o odlasku u SAD, no vizu baš i nije bilo lako dobiti, pa su ga postavili za potpredsjednika Magnuma i 1950. godine stigao je u New York, gdje će se, usprkos putovanjima na koja će odlaziti zbog posla, zadržati do kraja života.
Njegove prve fotografije iz New Yorka za glavne protagoniste imale su imigrante poput njega u dolasku na Ellis Island te su pokazivale široki raspon emocija dolaska na sasvim nepoznat teritorij i početka nekog novog života. Haas je ubrzo za američki časopis “Life“ snimio i priču o Indijancima, zbog koje je prvi put otputovao izvan New Yorka, a po povratku u grad nabavio je svoj prvi film u boji, što se još uvijek smatralo vrlo rijetkim i skupim medijem. S fotoaparatom i filmom u boji krenuo je na ulice New Yorka i snimio impresivnu fotopriču u boji, koju će “Life“ objaviti pod nazivom “Images of a Magic City“, a kritičari se složiti kako je ovom serijom fotografija Haas doveo fotografiju kao takvu u okvire apstraktnog impresionizma.
Fotografija u boji
Iako je nastavio koristiti crno-bijeli film gotovo do kraja karijere, i film u boji postao je integralni dio fotografije Ernsta Haasa. Jednako integralan, kao i često pomicanje granica koje si je Haas dopuštao i koristio tehnike poput male duljine polja, selektivnog fokusa i zamućenja u pokretu kako bi stvorio metaforički rad. Uz fotografije koje je snimao za svoju dušu i za umjetnost, slavni fotograf također se bavio komercijalnim fotonovinarstvom, a kada bi odrađivao neki plaćeni zadatak, istovremeno bi radio fotografije i za sebe, koje su savršeno dočaravale njegovu ljubav prema poeziji, glazbi i slikarstvu. Sjeverna Amerika, Europa, Azija i Afrika bili su samo neki od kontinenata na kojima je Haas neumorno hvatao fotografske trenutke i ostvarivao svoje vizije.
Stari RolleifleX s vremenom je zamijenio Leicom, a kada je počeo raditi u boji, najčešće je koristio Kodachrome. Kako se tehnologija s vremenom razvijala, razvijao se i interes za fotografiju u boji. Haas se njome rado bavio i časopisi su često objavljivali njegove radove u boji iako su mnogi fotografi i dalje bili suzdržani u poistovjećivanju fotografije u boji s umjetnošću, smatrajući ju previše komercijalnom.
Možda baš zato što je radio nešto što su drugi podcjenjivali, Haasova fotografija u boji postala je glavni fokus izložbe u njujorškoj MoMA-i 1962., nekoliko godina nakon što je postao predsjednik Magnuma. Izložba se zvala “Ernst Haas: Color Photography“ i bila je MoMA-ina prva retrospektivna izložba posvećena jednom umjetniku i radovima u boji.
“The Creation“
Nema puno fotografskih knjiga koje su ostavile takav dojam na svijet i bile toliko dobro prodavane, kao što je to bila knjiga “The Creation“. Ona je nastala kao rezultat Haasova višegodišnjeg fotografskog rada na temu postanka Zemlje, prirode koja nas okružuje, biljnog i životinjskog svijeta i, naposljetku, nas ljudi. Radeći na knjizi, slavni je fotograf vjerovao kako niti jedan medij ne može interpretirati postanak bolje od fotoaparata, a to je odlučio dokazati ovom serijom od 106 fotografija napravljenih po cijelom svijetu i uređenom u slijedu koji prezentira sezone, elemente, bića i naposljetku najveće postignuće – čovjekovo rođenje. Haasovi fantastični radovi u boji napravljeni su kako bi slavili Zemlju koju smo naslijedili i čijem bi usavršavanju trebali strastveno težiti, a mnogi su knjigu “The Creation“ svrstali u kategoriju duhovne ekologije.
Inspiraciju za knjigu, Ernst Haas pronašao je u svojoj fascinaciji prirodom, ali i sudjelovanjem u filmu “The Bible“ redatelja Johna Houstona iz 1966. Iako je prvotno objavljena 1971. godine, pravo lansiranje doživjela je 1988. godine, kada je prevedena na brojne svjetske jezike i distribuirana po svijetu. Prodano je više od 350.000 primjeraka ove knjige, što ju je učinilo jednom od najprodavanijih fotografskih knjiga u povijesti i ostavilo neizbrisiv trag o postojanju jednog tako posebnog fotografa kao što je bio Ernst Haas. A možda najzanimljivije od svega je to da se Haas u mladosti nije ni mogao zamisliti u fotografskoj ulozi: “Nikada zapravo nisam htio postati fotograf, no fotografija je s vremenom postala kompromis za mladića koji je želio spojiti dvije svoje osobine i vještine – onu istraživača i onu slikara. Volio sam putovati, vidjeti i doživjeti te sam težio biti slikar u žurbi, preplavljen brojnim impresijama koje se događaju ispred mene i stalno mijenjaju.“
