Trebalo mi je par tjedana da pogledam dokumentarac “Halftime”, kao da sam malo zazirala od gledanja filma. Iako ne slušam glazbu Jennifer Lopez, bar ne aktivno, uvijek sam na neki pozitivan način gledala na njezine nastupe i javne istupe. Aktivno ju pratim na Instagramu i priznajem, ne mijenjam stanicu radija kada krene melodija “Love Don’t Cost a Thing”, “Let’s Get Loud” ili nekog drugog hita s početka dvijetisućitih. I da, znam sve riječi.
Kod nje je uvijek prisutna snaga, to se vidi u svim objavama, njezinim ili u medijima. Jennifer Lopez se s javnošću, osudama, tračevima i sl. nosi na jedan snažan i istovremeno jako ljudski način, ne skriva se. Kada je, na primjer, gostovala kod Jamesa Cordena u Carpool Karaoke segmentu njegovog talk showa, u nekoliko navrata je bila neposredna; prilično iskreno je iskomentirala svoj ljubavni život, činjenicu da su je ljubavni partneri (do tada) četiri puta zaprosili; da je većinu odbila i kako se nosila s time, a sve kroz zabavu i humor. Jennifer Lopez, bez obzira na cijeli tim ljudi koji radi za nju i koji joj pomaže u kreiranju njezine javne ličnosti, je često brutalno iskrena u javnim istupima. Politički, socijalno, aktivistički je nastrojena, posebno u inicijativama, pokretima i događanjima koji su joj bliski, no ne libi se uključiti i u akcije oko kojih se možda morala dodatno educirati, no osjeća da se radi o nekoj vrsti nepravde i da mora nekako djelovati.
Jennifer Loper nikada nisam percipirala kao kvalitetnu glumicu, niti pjevačicu… možda plesačicu. No, ono što ona sigurno jest, jest fantastična zabavljačica, i što mnogi, ali mnogi njezini slavni i manje slavni kolege ističu, velika i požrtvovna radnica. To je osoba koja živi na, za, no i iza pozornice s jednakom strašću i požrtvovnosti. Možda zato, nakon gledanja skoro svih, sada popularnih dokumentaraca o slavnim zabavljačima suvremenog doba (Lady Gaga, Beyoncé, Taylor Swift…) sam pomalo zazirala od “još jednog showbiz dokumentarca”. I ovih dana sam ga napokon pogledala. I mogu reći da je u meni uzrokovao podijeljene osjećaje. Kao da je zaslužila bolji film. No, krenimo redom.
Dokumentarac započinje njezinom proslavom 50. rođendana u srpnju 2019., a zatim je prati kroz, kako se pokazalo, iznimno užurbano i burno šestomjesečno razdoblje kojim dominiraju dva velika događaja. Prvi je premijera filma “Hustlers” na filmskom festivalu u Torontu, drama koju je koproducirala i u kojoj je glumila vođu grupe striptizeta koje se udružuju kako bi opelješile svoje ljigave klijente s Wall Streeta i tako im se osvetile. Nakon što je provela nekoliko godina glumeći u više desetaka filmova (u dokumentarcu ona spominje njih četrdesetak!) činjenica da se pojavila u jakoj, od kritike pohvaljenoj i njoj bitnoj sporednoj ulozi privuklo je veliku pozornost i navelo mnoge da nagađaju hoće li biti nominirana za Oscara za najbolju sporednu glumicu. Iako će mnogi glumci javno hvaliti važnost nagrada, Lopez je očito jako stalo do nominacije i zanima ju kako bi tako nešto utjecalo na njezinu karijeru te kreće u iscrpljujuću kampanju kako bi dobila tu nominaciju. Skoro pa u istom trenutku Lopez dobiva poziv da nastupa u poluvremenu sportskog događanja Super Bowl u Miamiju.
Isprva oduševljena i počašćena, Lopez se ne suzdržava od onoga što joj se ne sviđa. NFL je poziva da nastupi na poluvremenu Super Bowla, što je za zabavljača velika čast, a koja joj donosi publiku od više od 100 milijuna gledatelja. Ali zajednička pozivnica sa Shakirom je uznemiruje i dodijeljeno im je vrijeme za izvođenje slično onome koje bi imao solo nastup. Taj stisak vremena i dijeljenje pozornice s još jednim zabavljačem stvara veliki, skoro pa neizdrživi pritisak; Lopez to opisuje kao “najgoru ideju na svijetu”. Njen menadžer Benny Medina ide dalje. “Uvredljivo je da trebaju dvije Latinoamerikanke za posao koji izvodi jedan umjetnik” – kazao je u kameru. Ona cijeni Shakiru, nije problem u kolegici iz showbusinessa, već činjenica da se radi o jako, jako maloj i ograničenoj minutaži nastupa što stvara ogroman pritisak na nju, njezin tim i na kraju kvalitetu izvedbe. Nastup mora biti besprijekoran, fantastičan, spektakularan. Ništa manje od toga ne dolazi u obzir. Ako ste ikada gledali nastupe zvijezda u poluvremenu Super Bowla, znate da je to točno tako. Sve manje od toga znači fijasko.
Uz sav stres, pritisak i njezin maksimalan angažman oko obje, njoj jednako bitne, stvari, mi gledatelji saznajemo jako malo informacija o njezinom privatnom životu. No, i to malo nam slika sliku, barem da otprilike shvatimo kako ona privatno živi. Već je u nekoliko navrata medijima komunicirala da joj je odnos s majkom kompliciran; njezina majka je odgojila tri kćerke, maltene sama, život ju nije štedio, no zato je prema njima bila gruba, hladna i, kako je Jennifer sama spomenula, znala ih je i fizički kažnjavati. Gledajući scenu u kojoj se ona tijekom vožnje autom dopisuje s članovima obitelji u grupnom chatu, i gdje je njima veći fokus na sportu i utakmici koju komentiraju, nego na njezino postignuće koje je jedna od sestara istaknula s podijeljeni linkom na članak na internetu, mi gledatelji na sekundu vidimo ženu od upravo napunjenih pedeset godina koja još uvijek traži validaciju svoje obitelji, ali se istovremeno dosta snažno drži kada ju ne dobije. Prateći njezine postove na društvenim mrežama možemo vidjeti da često provodi vrijeme sa svojom obitelji tako da je ta scena, iako kratka i siromašna detaljima, zapravo očit odraz njihove obiteljske dinamike u koju nas slavna zvijezda ponekad i sama uputi.
Bez obzira na oskudnost osobnih informacija, što nismo u ovakvom dokumentarcu očekivali, mi saznajemo što se dešavalo oko Super Bowla; kako Lopez nije odustajala od prikaza Latinoameričkih djevojčica, članica zbora, u svjetlećim kavezima (prisjetimo se tih trenutaka u SAD-u, Trumpovih političkih poteza!), kako je s tim nastupom otvoreno kritizirala trenutnu administraciju, i to usprkos činjenici da je sami vrh NFL samo večer prije nastupa tražio tu izmjenu. Ona nije odustajala. I to je njezina glavna karakterna crta, koja se provlači kroz cijeli dokumentarac. Pokazala je koliko joj je bitna nominacija za Oscara, jako traži i tu validaciju, toliko joj je potrebna da se pred kamerama (malo) slomila i pokazala koliko ju boli što nije nominirana. No, uz tu izraženu ustrajnost, vjerujem da Jennifer Lopez i dalje ne odustaje od toga.
Iznenađenje filma je svakako Ben Affleck, s kime je u međuvremenu obnovila ljubavnu vezu nakon dvadeset godina, i koji se osvrnuo na žestoke napade tabloida koje je iskusila na početku svoje karijere. Kada ju je upitao da li joj to smeta, ona je kazala: “Ja sam Latina, ja sam žena, očekivala sam ovo.” Izgleda da je J. Lo od starta bila spremna na sve: količinu rada, truda, tračeva, opaski oko njezine stražnjice, kritike na plesanje, glumu i pjevanje, i kao da je sve to bilo gorivo da bude tu gdje je sada – jedna od najvećih zabavljačica u svijetu showbusinessa.
Iako činjenica da nije bila nominirana za Oscara obeshrabruje, Super Bowl nastup je bio – trijumf! Bio je to jedan od najuspješnijih ikad, jer je poluvrijeme Super Bowla oblik zabave i nastupa upravo ono zašto Jennifer Lopez postoji, živi. Imala je ona svoj trenutak; glumila je kroz svoj ples, referirajući se na svoju “Hustlers” ikonografiju plesa na šipci. Film također prikazuje kako je vodila bitku s mrežama oko toga može li, u emisiji, dati političku izjavu o graničnim imigrantima držanim u kavezima. Htjeli su kaveze van; borila se da ih zadrži – i pobijedila! U filmu “Halftime” Jennifer Lopez ne uspijeva dobiti nominaciju za Oscara, ali osim toga nekako nikada ne trijumfira; čak je i trijumfalni nastup na Super Bowlu dijelila sa Shakirom. To je zapravo njezin trijumf. Ona ostavi mjesta i za nešto drugo, osim za pobjedu.
Na kraju, sumnjam da će dokumentarac promijeniti nečije mišljenje o ovoj zvijezdi. Obožavatelji će je i dalje obožavati, a i film će im biti sigurno vrlo dobar, ako ne i odličan. Oni koji ju ne vole, naći će brdo zamjerki filmu i njoj. No, ono što je sigurno, jest da će svi (ili velika većina!) nakon odgledanog filma ponovno pogledati njezin nastup na Super Bowlu.
Fotografije: Netflix/Halftime
