Razgovarali smo sa spisateljicom Koranom Serdarević o njezinom posljednjem djelu “Gušterov rep”, a uz razgovor o traumama, poticanju čitanja te angažiranoj književnosti, otkrila nam je i o čemu je njezin sljedeći rukopis
Nagrađivana spisateljica i gimnazijska profesorica poznata je na književnoj sceni kako zbog svojih djela tako i zbog sudjelovanja na brojnim hrvatskim i međunarodnim festivalima te kao članica književnih natječaja. Uz to, mnogi će njezino ime moći pronaći i na školskim gimnazijskim čitanjima, a aktivna je i u projektima za poticanje čitanja. Njezina posljednja zbirka priča, “Gušterov rep”, ispituje mogućnosti za okretanjem novoga lista (ili rastom novoga repa) nakon određene traume – a mi smo uhvatili njezino dragocjeno slobodno vrijeme kako bismo saznali više o njezinom stvaranju, ali i kako prevladava određene izazove kao stvarateljica, profesorica i građanka.
“Kad sam upisivala studij, znala sam točno: želim studirati književnost i jezik, puno čitati, baviti se teorijom, pokušati se zaljubiti u jezik (što mi je nasreću i uspjelo)”, odgovara mi Korana na pitanje kako se uopće zaljubila u pisanje i književnost te kako se dogodilo da završi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za kroatistiku i komparativnu književnost.
“Tada sam piskarala neku poeziju, ali misao o objavljivanju ičega bila mi je vrlo daleko. Pretpostavljam da je razlog bilo moje divljenje spisateljicama i piscima koje sam čitala, kanonskim i suvremenim, i nisam se mogla zamisliti u istoj kategoriji. No studij, a ponajviše pasionirano čitanje različite literature, svakako je puno utjecalo na moje pisanje. Ipak, ne mogu uperiti prstom u određene autore; više je riječ o cjelokupnom iskustvu čitanja, koje mi je dozvolilo da pronađem vlastiti glas i teme te da samostalno mogu procijeniti i za vlastite tekstove jesu li dovoljno vrijedni. A to je, smatram, za autora ključno.”
Njezin životopis ima i vrlo pohvalnu stavku novinarstva, dvije-tri godine intenzivno je pisala za rubrike kulture “Večernjeg lista”, priloga “Obzor”, a onda i u tjedniku “Forum”. Na sugestiju da su i kolumne možda svojevrsne kraće forme prema kojima gaji ljubav u književnosti, Korani je to dvoje neusporedivo te kaže: “Svjesna sam da se često “pisanje” trpa u isti koš; u novinarstvu sam bila odgovorna prema publici na sasvim drukčiji način.” Razlog zašto se prestala time baviti jest žalosna stvarnost o kojoj kulturne radnice i radnici puno pričaju i protiv koje se bore.
“Kulturna politika koja je unazad 10-15 godina svela kulturu na pola stranice i kulturnjake izgurala u kut, sigurno jest proizlazila iz činjenice da “većinu” kultura ne zanima, a kako većina određuje zaradu, polupismena masa je postala ta koja kroji kulturnu politiku. To je, naravno, suštinski krivo budući da je kultura nešto što treba biti sveprisutno kako bi se na taj način upravo odgajao kulturni narod, da se tako izrazim. Naravno, nije Hrvatska u tom podilaženju jedinstvena. No hrvatska politika je vrijednosti, koje je financirala, u jednom trenutku okrenula ka “kulturi tradicije, zavičaja i održanja nacionalnog identiteta”. Takva politika ne samo da ne odgovara europskim standardima nego se svjesno određuje kao statična i okrenuta prošlosti, a ne kao živo, kreativno, kritički osviješteno tkivo koje neprestano odgovara na suvremeni svijet i propitkuje vlastite dosege.”
Njezini likovi u “Gušterovu repu” itekako propituju svijet oko sebe – s ovakvim ili onakvim ishodom. “Svi moji likovi inspirirani su nečim stvarnim; pišem o onome što znam, o onome koga poznajem, a ako uzmemo u obzir činjenicu da zapravo malo koga poznajemo i ne možemo nikad u potpunosti shvatiti drugoga, onda je svaka moja kreacija lika fikcija. Stoga bi bilo najpoštenije reći da počnem od drugih, a završim na sebi, upisujući vlastite moguće emocije i reakcije u najrazličitije karaktere. Veliku većinu priča iz “Gušterova repa” napisala sam prije pandemije, pa se može zaključiti samo jedno – unutarnje borbe uvijek su jednako bolne i prisutne, samo u određenim okolnostima jače izađu na površinu, postaju vidljive golim okom. A kad se svakodnevni žamor utiša te se onda još usele i strahovi, repovi stanu otpadati kao ludi.”
Iz njezine perspektive, književnost koju stvara jest angažirana u smislu feminističke misli te smatra da je svako dobro pisanje nužno i angažirano i politično. “Svaka je slobodna misao ujedno egzistencijalistička, politička, a u slučaju mojih likova često onda i feministička. One su sve djevojke i žene koje žive u patrijarhatu, protiv kojega se ili bude svojim akcijama, ili su njegove žrtve, ili su sudionice, što se doživljava (nadam se) u pričama kao groteskni nesklad (recimo u priči “Moja Toskana”, u odnosu svekrve i snahe). Stoga nemam pritisak da “moram” pisati o patrijarhatu jer pisanje o ženama u našem društvu nužno uključuje neke sastavnice patrijarhata, samo je stvar toga koliko će ga čitatelji iščitati, koliko će ishod priče ili sudbine povezati s idejom nesklada u kojem živimo. Često su i intimni motivi od kojih krećem zarobljeni u patrijarhat, a kamoli odnosi među ljudima ili (ne)mogućnost promjene, što mi je već postala opsesivna tema. Postavljala sam na scenu najrazličitije ljude koji su proživjeli najrazličitije traume; neke su čitatelji možda jedva i primijetili, jednako kako u svakodnevnome životu ne primjećujemo traume i unutarnje borbe ljudi oko nas. A opet, svatko u sebi nosi neki košmar, svatko je u nekom neredu. Sve ostalo je priča.”
Trauma je čest motiv u mnogim domaćim djelima, ali i u društvenopolitičkim zbivanjima. Kako iz traume stvoriti nešto pozitivno i okrenuti se ka boljem sutra – pa i po uzoru na likove u “Gušterovu repu”? U posljednje vrijeme čini se da još više apostrofiramo osjećaje traume – od rata, potresa, pandemije…
“Ključno bi bilo pustiti prošlost da bude u prošlosti, ali to je lakše reći nego učiniti. Čini mi se da traume koje nisu dobro zarasle projiciraju neku vrstu pogreške, žuči, gorčine, na naše stavove, na ono što govorimo, a nažalost nekad i ono što činimo drugima ili pak ne činimo što bismo trebali iz straha ili ljutnje. Što se pandemije i potresa tiče, još je sve svježe i mislim da nismo ni osvijestili kolektivnu traumu koja nas je obilježila. Ne znam može li se tu dati općenito mišljenje, ali ako smo nešto iz ovoga mogli naučiti, to je da smo izrazito krhki i da nam je jedina snaga u ljubavi prema drugome, razumijevanju, pomaganju, zajedničkim naporima u svrhu dobra. Što se promjena tiče, one će se dogoditi, imali mi strpljenja ili ne. Ako ne na lokalnoj razini, onda će globalna nužno djelovati na lokalnu.”
S obzirom na to da predaje u zagrebačkoj XII. gimnaziji, zamolila sam je da nam nekako pokuša približiti kako je izgledao početak pandemije iz perspektive nje kao profesorice te njezinih učenika i učenica – s obzirom na to da smo kroz medije dobivali informacije kroz objektiv ekskluziviteta. “Baš sam jučer slušala predavanje Borisa Jokića u kojemu je predstavio rezultate istraživanja o utjecaju pandemije na obrazovanje. Nastavnici su u potpunosti sigurni da im posao nikad nije bio teži, a mnogi su u protekle dvije godine prvi put ozbiljno razmišljali o odlasku iz škole. Meni osobno bilo je najteže nakon potresa, kad smo istovremeno tek počeli s online nastavom. Radila sam 12 sati dnevno, slagala materijale, kvizove, videolekcije, a sve to u polunesvijesti, potpuno potresena.”
“Strašno me pogodilo što taj rad uopće nije imao smisla. Do kraja godine nisu naučili kvalitetno gotovo ništa i to je najesen bilo jasno kao dan, a odgovorno tvrdim da nije bilo do mene, a ni do njih. Bilo je nemoguće; nismo imali upute, ubijali smo se pred ekranom, a najradije bismo bili zabili glavu u jastuk i urlali. S obje strane. Sada je situacija takva da na svakom drugom nastavnom satu imam nastavu uživo, a nekoliko učenika prati online u realnom vremenu. Nije idealno, ne vide na ploču pa im kolege slikaju, ja ih pokušavam prozvati povremeno kao ostale, ali sve je to otužni rep onoga što smo prošli. Škola uživo je, i za nastavnike i za učenike, ključna i za obrazovanje i za kvalitetu života općenito. Ne radi se samo o učenju, svima je jasno da je riječ o komunikaciji, interakciji, njihovim druženjima, zaljubljivanjima, onome što ukratko zovemo život.”
Već se nekoliko godina raspravlja o poticanju na čitanje, a kako je i na tom polju aktivna, vjerujemo kad nam kaže kako poticanje čitanja ne može biti jednogodišnja strategija. “To je odluka koja se provodi generacijama. Nekoliko učenika kojima predajem i koji čitaju stalno, različite knjige, čini to jer i njihovi roditelji to čitaju i jer su čitanjem našli vlastiti žanr, vlastiti užitak, a onda i mogućnost rasta. Ono što mi se čini da mnogi odrasli ne shvaćaju, kad se ne trude početi čitati, jest da čitanje nije snobovski hir na koji ih neki Ovaj ili Onaj tjera, već razvijanje moždanih funkcija koje su pozaspale, koje su se ulijenile od čitanja kratkih vijesti, natpisa i porukica, koje su stalno u nekom tekstu, ali ne mogu stvoriti koncentraciju za okrenuti deset stranica zaredom. Govorim o odraslima – jer je licemjerno da se neprestano govori o mladima. Budite sigurni da oni čitaju više od sredovječne gospode i nije važno što čitaju jer oni će tog Krležu ipak pročitati, protumačit će tekst skupa sa mnom, napisati osvrt, a odrasli koji ne čitaju i dalje neće čitati. Ja ću od svojih 90 učenika u čitanje predanim radom zaljubiti njih 15-20, bilo da biram slobodne lektire, bilo da koristim suvremene metode za obradu kanona, i držim da to može svaki motivirani nastavnik. Za mlade dakle nije kasno. Za odrasle bi moglo biti.”
Znatiželjni, na naša pitanja ima li novi rukopis u ladici te koju bi temu voljela, ali još nije stigla obraditi, Korana kaže da se, budući da još nema 90 godina, nada kako će barem još pokoju od bilijun njih uspjeti pokriti. “Trenutačno pišem kratki roman vezan upravo za odnose nastavnika i učenika, a čeka me još i roman koji sam započela prije pandemije, ali sam to stavila “na čekanje” jer sam trebala putovati da bih istraživala, što nisam mogla. Nadam se da neću izgubiti interes prema temi prije nego što svijet postane ponovno slobodan, barem onoliko koliko je bio: da me ljudi puste u kuću bez straha kako će zbog našeg susreta netko umrijeti. Dosta mi je “uskog kruga ljudi”, želim gužvu, želim nepoznate, daleke, stare i mlade, dobre i manje dobre, da ih smijem upoznati, pružiti im golu ruku, neke zagrliti, možda i zavoljeti. Toliko od svijeta još očekujem, to još čekam.”
Foto: Edi Matić
