Ove nedjelje donosimo intervju objavljen u tiskanom izdanju časopisa Grazia za siječanj i veljaču 2022. (br. 267.) za sve one koji nisu još nisu imali priliku upoznati presimpatičnog Silvija kroz razgovor koji donosimo u nastavku
Na nedavno održanim X. Bobijevim danima u zagrebačkom Histrionskom domu, ovaj mladi hrvatski glumac dalmatinskih korijena osvojio je nagradu za svoj autorski projekt – monodramu “Dobrodošli u KLUB”, koju je režirao i samostalno izvodi na sceni. Budući da je riječ o specifičnom kazališnom pothvatu motiviranom surealnošću naše društveno-političke zbilje, odmah smo poželjeli razgovarati s ovim talentiranim članom ansambla HNK Zagreb od kojeg zasigurno možemo još jako puno očekivati – a uskoro ćemo ga gledati i u novoj predstavi postavljenoj prema hit romanu Elene Ferrante – “Genijalna prijateljica”.
Pripremajući se za ovaj intervju, naišla sam na jednu sintagmu koja se vezala uz ime Silvio Vovk – “moderni romantik”, a koja mi je nekako bila nespojiva s predstavom “Dobrodošli u KLUB”, premijerno izvedenom u srpnju ove godine na Kazališnoj sceni “Pero Kvrgić” u Delnicama. Naime, nema ništa romantično ni idealizirano u hrvatskim političkim aferama koje kontinuirano izlaze kao kosturi iz ormara i slažu se jedna na drugu, sve dok jednog dana valjda ne implodiramo.
Ali kad upoznate Silvija, čiji su distinktivni glumački senzibilitet izgradile uloge u brojnim organizacijski i umjetnički različitim predstavama, brzo shvaćate da je “romantika” zapravo uvijek u pozadini – a manifestira se u njegovoj ljubavi prema kazalištu.
The “KLUB”
“Imam lošu naviku svakodnevno se predozirati vijestima”, kaže nam Silvio na pitanje odakle ideja za predstavu “Dobrodošli u KLUB”. “Tražio sam način kako to izbaciti iz sebe, prestati se baviti tim informacijama na općenit način i konkretizirati što stvarno želim reći. Tako je nastala odluka da napravim predstavu. Impulzivno i jednostavno. Godinu dana nakon toga, izašla je premijera.”
“Proces pripreme predstave bio je zahtjevan budući da je uključivao suočavanje s vlastitim strahovima, predrasudama, neukusom i borbu s materijalom”, otkriva Silvio. “Da se u jednom trenutku nije priključio Filip Jurjević, predstave ne bi nikad ni bilo. On je usmjerio moje pokušaje i pomogao mi kao umjetnik i prijatelj. Umjetnički voditelj KOTAR teatra od početka je vjerovao u projekt za koji sam s Kristianom Mogušem iz teatra pilio i farbao scenografiju, tražio dijaprojektore i slagao reflektore. Bilo je trenutaka u kojem su me najbliži prijatelji doslovno spasili.” Stoga dodaje da je u cijeloj priči možda najteže bilo sabrati se, imati povjerenja u svoje odluke i uzeti dovoljno vremena za klasične glumačke probe.
Predstava demonstrira paradoks “KLUB-a” i njegovog poimanja kao utopije koji je prisutan u cijelom našem društvu. Ili, njegovim riječima: “Iako se svi ograđujemo od krim miljea, osuđujemo ljude koji krše zakone i kradu milijune, u izjavama bivšeg dopredsjednika jednog nogometnog kluba (koji je prebjegao u poznato svetište) uživaju i stari i mladi, na društvenim mrežama ljudi se udružuju podržati ubojicu s kalašnjikovom, a župane koji su uhvaćeni s prstima u pekmezu moli se da se ponovno vrate na dužnost. Ilegalni KLUB u kojem se jelo, pilo i dogovaralo tako postaje mjesto prestiža umjesto da ga nazovemo kaljužom u kojoj su se mnogi uprljali.”
Odnos politike i kazališta
Naravno, s obzirom na temu predstave, zanimalo nas je smatra li da na našoj sceni nije dovoljno ostvaren društveno-kritički potencijal kazališne forme te slaže li se s tvrdnjom njemačkog dramaturga Franza Xavera Kroetza da umjetnost treba ukazati na uvjerljivu, moguću bolju zbilju.
Silvio pritom apostrofira: “Potencijal za promjene prisutan je u svakoj našoj odluci – od odlaska na plac s platnenom vrećicom i kupovinom namirnica izravno od lokalnih proizvođača pa do poklanjanja pršuta doktoru ili ispijanja kave bez računa. Problem je što se u našem društvu češće bavimo sitnim politikanstvom nego ozbiljnim promjenama koje su po meni pravo političko djelovanje.”
Shodno tome, kaže da ne misli kako bi umjetnik trebao težiti aktivizmu ili klasici ili avangardi – oni bi trebali biti posljedica umjetničkog čina, a ne cilj.
A s obzirom na to da je kultura u Hrvatskoj financirana uglavnom iz državnih izvora, postavlja se pitanje koliko kazalište uopće može biti slobodno kao društveno-javni fenomen – čemu govori u prilog upravo situacija iz 2017. godine, kad su članovi ansambla Drame HNK-a u Zagrebu, uključujući Silvija, javno izrazili protivljenje imenovanju određenog ultradesničarskog političara za člana Kazališnog vijeća (jedna u nizu “lijepih” crtica koje se vežu uz dotičnog).
“Odnos politike i kazališta je neminovan – nemoguće ih je odvojiti”, kaže Silvio. “Ali kao i u svakom odnosu, ako jedno drugo ne poštuje ili zlostavlja, teško je očekivati sretan suživot. Sloboda kazališta moguća je ako postoji transparentan način financiranja, kadroviranje koje nije trgovina i jasni kriteriji upravljanja sustavom, neovisno o tome tko je financijer.”
Pritom naglašava da kazalište u Hrvatskoj nije žrtva nikakve ozbiljne cenzure, već sustavne nebrige. “Jednostavno nije prioritet. To je jasno iz postotka u proračunu, ali i činjenice da ne postoji gotovo nikakva odgovornost za promašene projekte ili neostvarene planove, kako u institucionalnoj tako i u nezavisnoj kulturi. A takav odnos ne bih nazvao slobodom, nego stihijom.”
O umjetničkim uzorima i režiji
Na pitanje bi li se želio opet okušati kao redatelj, ili ipak preferira glumu i izazov vlastite interpretacije likova različitih karaktera i sudbina, Silvio odgovara da mu je oduvijek bilo teško definirati gdje se točno vidi u kazalištu, na filmu, radiju ili pedagogiji budući da jednostavno traži odgovarajući način kako s drugima podijeliti stvari koje ga zanimaju.
Kaže da je imao sreću raditi s većinom svojih uzora iz mladosti te ističe kolika je čast biti u ansamblu s ljudima zbog kojih je i sâm odlučio postati glumac. “Negdje sam pročitao rečenicu da je trenutak u kojem si odrastao – trenutak kad shvatiš da su tvoji roditelji ljudi od krvi i mesa. Slično je bilo i s mojim kazališnim uzorima. U trenutku kad sam ih prestao idolizirati, počeo je proces u kojem sam počeo uživati s njima na sceni i učiti iz zajedničkih proba.”
A iza Silvija je više odigranih predstava kompleksne društvene tematike, kao što su Krležin “Vučjak”, u kojoj je imao glavnu ulogu, “Tri zime” u kojoj je također imao jednu od većih uloga, ili pak ovogodišnja predstava “Revizor” prema Gogoljevom remek-djelu koje razotkriva svijet korupcije do najsitnijih detalja. Ove predstave režirane su na način da kreiraju dijalog između sadašnjih i prošlih vremena, što Silvio naziva “jednim od osnovnih paradoksa glume.”
“Kako biti prisutan u trenutku, neposredan i istinit, a opet ponavljati tekst koji si ponovio stotinu puta. Čak i kod improvizacije postoji problem odnosa prema već isprobanim starim obrascima. Redatelj koji ne uspije izgraditi dijalog između prošlog i sadašnjeg vremena jednako je neuspješan kao i glumac koji izgovara tekst i nitko mu ne vjeruje. Moje iskustvo govori mi da to nema veze sa starošću teksta nego upravo spremnosti redatelja da svojom vizijom i pristupom inspirira ljude s kojima radi. Ponekad je tekst napisan prije 2000 godina lakše izgovoriti od improvizacije s jučerašnje probe.”
Izgradnja glumačke karijere
Koliko je teško mladom glumcu “probiti se” u Hrvatskoj i je li prije bilo lakše uspjeti na sceni? Silvio nam kaže da jest jer je prije desetak godina bilo puno više mogućnosti, ali ističe da radom i nekim barem minimalnim talentom, uz malo sreće, svatko može pronaći svoj prostor.
Pritom dodaje da nikad neće zaboraviti savjet našega kultnoga glumca, Špire Guberine, koji im je podijelio kao brucošima u kantini HNK-a: “Dico, svatko može postati, ali teško je ostati.”
A Silvio je definitivno “ostao”, poglavito nakon uloge Krešimira Horvata u “Vučjaku”, koja je za njega ostala i dalje jedna od najbitnijih točaka u karijeri i najveći glumački izazov. “Povjerenje koje mi je Ivica Buljan poklonio te rad s ansamblom, a posebno s Almom Pricom i Ninom Violić, nemjerljivo je utjecalo na mene kao glumca, i više od toga.”
Rad na žanrovski različitim predstavama, umjetničkim pristupima i medijima u kojima se glumac može izražavati za Silvija predstavljaju jedan od najuzbudljivijih aspekata njegovog posla, što nam objašnjava ovom simpatičnom gastro analogijom: “Slično je kao i s hranom. Svaka čast sarmi. Obožavam je. Ali tek kad probaš sushi ili guacamole, možeš početi razmišljati o formiranju ukusa i o tome što stvarno voliš, a što je posljedica nedostatka iskustva ili informacija.”
Pritom ističe: “Kao glumcu zapravo mi je najzahtjevnije interpretirati nešto što ne razumijem i što me u suštini ne inspirira.” Stoga navodi da mu je rad na prošlogodišnjoj predstavi “Znaš li ti tko sam ja?”, prema režiji i autorskom tekstu Ivana Penovića, koju se svrstava u “hibridni teatar”, bio jedan od najinspirativnijih, pa time i najlakših procesa.
“Bio je gušt raditi s nekim tko toliko spremno, inteligentno i s radošću pristupa svakoj probi. Iako rezultat te igre kritičari nazivaju raznim imenima, za mene je to jednostavno dobar kazališni čin.”
Gluma kao “traženje sebe”
Kad sam Silvija podsjetila na jednu njegovu izjavu koja mi se posebno svidjela: “Meni gluma otvara mogućnost da se svaki dan iznova suočim sam sa sobom. Suigra s publikom zapravo je traženje sebe”, on je jednostavno odgovorio sljedeće: “Glumu volim. I dalje. Ne znam osjeća li ona prema meni jednako, ali nadam se da osjeća. Svaka predstava znači nove kolege, novi tekst, novi kontekst… Volim tu promjenu.”
A svaka uloga podrazumijeva, naravno, drukčiju pripremu. “Ponekad je publika udaljena desetke metara od mene, a ponekad su toliko blizu da prepoznaju koji parfem nosim. Sloboda pri kreaciji uglavnom ovisi o redatelju i partnerima, a rjeđe o mediju ili predlošku.
Pritom nam Silvio otkriva da je prije bio kritičniji prema svojoj izvedbi, dok sada pokušava to ipak promijeniti. “Mislim da je važno naći pravi omjer samokritičnosti i samopouzdanja. Ne želim lažno hraniti svoj ego, ali ne želim se niti cenzurirati kad ne treba.”
Iduće na repertoaru vs. život izvan scene
Nakon premijere predstave “Genijalne prijateljice” u režiji Marine Pejnović u HNK-u Zagreb, Silvijev plan je do kraja godine završiti umjetničko istraživanje “Emocionalna pismenost”, za koji je dobio potporu Zaklade Kultura nova. “Ovaj projekt u organizaciji KOTAR teatra uključivao je radionice s nižim razredima OŠ I. G. Kovačića u Delnicama i nadam se da će biti odlična polazišna točka za neke nove predstave.” U sljedećoj godini, uz predstave na repertoaru HNK-a, otkriva nam da očekuje i gostovanje svoje monodrame “Dobrodošli u KLUB” te dodaje: “Maštam i o nekim novim projektima, ali prvo moram skočiti pa tek onda reći hop!”
Kad nije na sceni, u privatnom životu uživa “u najljepšim ulogama – tate, muža, sina, brata, prijatelja”, umjetnosti i književnosti, pri čemu nam preporučuje roman “Povijest pčela”, za koji otkriva da će se postavljati u HNK-u.
“I da, igram Pokemon GO. 42 level. Pa ako netko igra, možemo zajedno”, kaže nam Silvio.
Mi baš i nismo na tom, ali možemo slobodno reći da smo na istom levelu kad je riječ o oduševljenju prema ovom šarmantnom glumcu čije pravo vrijeme tek dolazi.
Fotografije: Marko Burić, PR
