Kantautorica Barbara Munjas objavila je novi studijski album Right Place & Right Time koji evocira neka naša iskonska, zaboravljena osjetila. Ispričala nam je sve o njemu
Kreativna, intigrantna, srdačna i energična sinonimi su za ovu odličnu glazbenicu, koja je na sceni već više od 15 godina. Nakon popularnog indie rocka u Barbarima, stigao je novi album, Right Place & Right Time, i to pod njezinim imenom. U deset pjesama daje novi, originalni folk zvuk koji je i dalje zadržao eksplozivnost po kojoj poznajemo Barbaru, no daje i pečat nježnosti. Povodom novosti na glazbenom, ali i privatnom planu, otvorila nam je vrata svojim stvaralačkim mislima, a djelić inervjua objavili smo i u našem aktualnom izdanju časopisa.
Jako sam se razveselila vašem povratku jer su mi Barbari baš uvijek imali odličnu atmosferu. Iznenadile su me pjesme koje najavljuju novi, drukčiji zvuk. Energija je i dalje tu, ali sada zvuči kao da je ritualna, senzualnija i kao da je proizvod jednog dužeg perioda introspekcije. Kako se dogodila ta promjena, je li duža pauza rezultirala takvim zvukom ili se dugo komešala pa je tek sada uspješno izašla na površinu?
Istina, ovaj novi materijal se dosta razlikuje od Barbara ali ipak ne mogu pobjeć’ od same sebe, sve te pjesme u suštini imaju mene. Bilo je tu kroz vrijeme introspekcije, introretrospekcije, majčinstva, novih iskustava, poznanstava… Sve te to s vremenom oblikuje i mijenja. A promjena je tako prirodna. Nosi sa sobom neku svježinu, novi pogled na situaciju i samim time drukčiji pristup. Stoga bih rekla da je promjena zvuka rezultat nekog prirodnog toka, odrastanja, života. Promjena je prilika za rast i razvoj.
Nekad Barbari, sada Barbara Munjas. Kako je to utjecalo na suradnje na albumu? Je li vam to otvorilo više ideja ili ste imali situaciju da vam je “nešto nedostajalo”?
U onom trenutku kada se u glavi više nisam osjećala vezano za bend i za ono što smo dotad radili sam se u stvaralačkom pogledu oslobodila, imala sam osjećaj da sada stvarno mogu napravit’ sve što poželim i da se nitko sa mnom ne mora složit. Kada si u bendu, bez obzira što si autor glazbe i tekstova, za zdravo funkcioniranje skupine se ipak svi ili barem većina mora složiti s odabirom pjesama na kojima će se radit’, a u ovom sam slučaju radila na svemu na čemu mi se radilo i što me je vuklo. Svaka ideja je bila tu da se istraži. Uglavnom su tu isti ljudi, ali su uloge i pristup radu i pjesmama potpuno drukčiji.
Kako biste opisali ovaj novi zvuk i koliko se rad na albumu ovaj put razlikovao? Sjećam se da ste jedan album s Barbarima svirali u pitoresknoj kamenoj kući u Istri.
Rekla bih da je zvuk puno sofisticiraniji, sve je dobilo neku mekoću i neopterećenost, a ja u stvaralačkom smislu više nisam toliko ljuta. Ove dvije godine su itekako utjecale na mene, no ne toliko zbog cijele situacije oko pandemije već zbog majčinstva. Kada više nemaš sve vrijeme ovoga svijeta samo za sebe i kad se u životu pojavi jedna znatnija odgovornost postaješ puno efikasniji, brži, predaniji, snimaš svaku misao i zapisuješ sve, počneš više cijeniti vrijeme za stvaranje i koristiš ga maksimalno. Većinu vremena provodim s kćeri, ali kada se primim posla to bude potpuno predano i uvijek poluči neki rezultat. Vrijeme je luksuz koji nije za bacanje i zato treba iskoristiti svaki tren.
Dosad ste stvarali na hrvatskom, sada na engleskom. Kritičari često zaključuju da to možda znači da je u planu proboj na inozemno tržište. Kako dišete po pitanju toga? Po meni, odlično odgovara atmosferi pjesama koje su dosad izašle.
U mom se slučaju engleski desio zbog prijateljstva, a ne zbog proboja na inozemno tržište, no, da se nekakav proboj i dogodi, neću se žaliti, objeručke ću ga prihvatiti sa smješkom na licu. A što se engleskog tiče, na kraju sam primijetila da mi stvara neku zanimljivu atmosferu u kojoj drukčije razmišljam, drukčije stvaram i pišem, stvara promjenu u meni. Bila bi grozota ne prihvatiti upoznati se još bolje kroz pisanje na engleskom jeziku jer, s druge strane, to utječe i na moje pisanje na hrvatskom jeziku koje, moram naglasiti, nisam zapostavila te i dalje stvaram na njemu.
Postoji neko mišljenje da glazbenici i glazbenice poprilično često objavljuju nove stvari kako bi “ostali relevantni na sceni”. Iako to nije mjerilo kvalitete, je li postojao neki period u kojem ste pomislili da ste završili s glazbenom scenom? Kako je izgledao proces povratka na scenu?
Mislim da se svaki umjetnik u životu barem jednom nađe u nekoj stvaralačkoj krizi i osjećaju praznjikavosti i nesigurnosti. Imala sam takav period. No to se desi kada si nabiješ očekivanja umjesto da se samo prepustiš i dozvoliš si biti čovjek koji uživa u trenutku bez inspiracije, jer tada ona najrađe dolazi. Za mene je odustati od glazbe nemoguće jer bez glazbe to nisam ja, tako da u svojoj glavi nikad nisam otišla sa scene, ali shvaćam da promatrač u mom slučaju vidi izostanak sa scene. Nisam izdala album od posljednjeg albuma Barbara koji je bio 2014. No ja sam čitavo vrijeme nešto radila, svirala uživo, bila dio kazališnih predstava skladajući i igrajući, a povremeno sam izbacivala singlove počevši s pjesmom “Men” iz 2018. godine.
Kad ste se počeli baviti glazbom, jeste li imali percepciju kakav je položaj underground scene u Hrvatskoj, i je li vas nešto iznenadilo “na putu”?
Kada sam se počela baviti glazbom pojma nisam imala što je underground i u kojoj je poziciji, a i krenula sam nekim drukčijim putem. 2007. godine sam bila na Dori i tada nisam znala pisati pjesme ni svirati ni jedan instrument, a kamoli gdje se nalazi underground. Odmah nakon Dore, niti mjesec dana nakon, uletila sam u Gustafe gdje sam počela percipirati taj underground koji je zaiskrio u meni te sam mu se 2013. prepustila sa svojim bendom Barbari. Svako toliko netko s underground scene dotakne granice mainstreama i hoda oko tog ruba, razgali maštu publike koja onda željno kopa po ostatku undergrounda u potrazi za biserima. Mislim da svaki pripadnik undergrounda ima moć da svojom glazbom skrene pažnju na ostatak scene.
Ne možemo se ne dotaknuti pozicije glazbenica na domaćoj sceni. Kakav ste dojam dobili o tome kako se percipira stvaranje glazbenica? Sjećam se kad se bubnjarke još tretiralo kao jednoroge, a recenzije su se često svodile na izgled frontmenice.
Spora je ta promjena, ali tu je, a glazbenice rasturaju! Opakih glazbenica je sve veći broj, Sara Renar, Dunja Ercegović, Irena Žilić, Nina Romić, Lucija Ćustić, Mary May, Aklea Neon… i svaka ima nešto svoje, neku svoju priču, furku, autentičnost i sve imaju hrabrost izložiti se i biti ranjive! Znam da je bilo situacija gdje su glazbenice imale čudnih recepcija, a vjerojatno je bilo nekih komentara i situacija i u mom slučaju ali ja to ne pamtim, meni to odmah izađe iz memorije. Najčešće bacim neki komentar na takvo razmišljanje osobi koja ga iznese te nastavim dalje fokusirajući se na glazbu. Ne ulazim u te borbe jer bi mi pojelo energiju i volju za stvaranjem te me prebacilo u neki mračniji mood, a sada baš želim guštati na valovima ovog lijepog osjećaja koji me prati.
Foto: Deana Kotiga, Ira & John
