Ususret premijeri dokumentarne radiodrame “Leti ili umri” na Hrvatskom radiju, razgovarali smo s nagrađenom autoricom Martom Medvešek
U utorak, 22. veljače po prvi puta možemo čuti prekrasnu dokumentarnu radio dramu “Leti ili umri” na HR3, za koji je mlada domaća nezavisna autorica s berlinskom adresom osvojila prestižnu nagradu Prix Europa za najbolji radijski umjetnički dokumentarac.
Radijski umjetnički dokumentarac “Fly or Die”, odnosno “Leti ili umri”, feature o Malenoj i Klepetanu – možda najpoznatijim rodama na svijetu te o čovjeku koji se o njima brinuo, i koji govori o nepobjedivoj snazi ljubavi, osvojio je žiri Prix Europa, jednog od najvećih, ako ne i najveće priznanje koje jedan autor može primiti u svoje ruke.
Taj zanimljiv, i vrlo značajan kipić pripao je upravo hrvatskoj autorici Marti Medvešek, koja se na jedno od najvećih natjecanja radijskih i televizijskih dokumentarnih i igranih sadržaja prijavila bez medijskoga zaleđa. Zanimalo nas je kako je ova kreativka, koja je iznenadila hrvatsku javnost i čiji nas je feature oduševio, s diplomom povijesti umjetnosti i konzervacije u džepu odlučila ganjati svoje snove u Berlinu. Dat ćemo vam jedan spojler: mi smo uvjereni da je ovo tek njezin početak, iako je ona potpuno nesvjesna svojih postignuća te je tek sramežljivo i zbunjeno pristala na intervju.
O prvom susretu s dokumentarnom radiodramom...
U proljeće 2014. igrom slučaja došla sam u Berlin na dva tjedna i potpuno neočekivano, zaljubila se. Prije svega u prostranost, prozračnost, osjećaj da za mene u tom gradu ima mjesta. U tom trenutku imam 23 godine i ne znam što radim – na zadnjoj sam godini studija kojim se ne želim baviti, ali i dalje ne znam što zapravo želim. Stoga se “hvatam” za taj dobar osjećaj i nekoliko mjeseci kasnije kupujem jednosmjernu kartu za Berlin. Tražim bilo kakav studentski posao da bih mogla ostati te mi obiteljska prijateljica i kolegica Pavlica Bajsić ukazuje na festival Prix Europa, na kojemu je njezin otac Zvonimir Bajsić davnih dana osvojio nagradu. Nije mi baš jasno kakav je to festival za europske radiotelevizijske kuće, no Pavlica mi govori da bi radiodrama mogla biti nešto za mene budući da volim kazalište. Na moje veliko uzbuđenje, dobivam angažman kao asistentica žirija, ali – razočaravajuće – u kategoriji radiodokumentarca, odnosno dokumentarne radiodrame. Kao asistentica, moj je posao osigurati da su svi članovi žirija prisutni, i zatim – pritisnuti play za svaki od 33 rada u konkurenciji za najbolju dokumentarnu radiodramu te godine. Dokumentarna radiodrama zvuči mi kao nešto najdosadnije na svijetu. Ali nebitno – bitno je samo to da ću time kupiti još nekoliko mjeseci života u Berlinu. Sjedim za pultom kraj velikih zvučnika ispred publike, pritišćem play i prva priča počinje. Slušam, i gledam žiri kako sluša. Gledam kako priča za pričom oživljava u njima. I odjednom – i ja sam unutra. Nikad nisam doživjela ništa slično – te su priče rezonirale u meni puno dublje nego čitanje knjige, gledanje filma, ili čak kazališne predstave. I nakon godina traženja, ispred mene je odjednom taj zadnji komadić koji je nedostajao da se svi ti različiti elementi – jezik, pisanje, dijalog, glazba, dramaturgija, novinarstvo… – sve te stvari koje su me privlačile, ali nikada dovoljno da bih se posvetila samo jednoj od njih – spoje u cjelinu. Dokumentarna radiodrama kao forma ujedinila je sve što volim i nakon tih pet dana intenzivnog slušanja, znala sam da sam našla ne samo ono što sam tražila nego i svoje ljude.
O ideji za radiodramu “Leti ili umri”…
Nakon što je izašla kratka reportaža o Stjepanu koji čuva Malenu i Klepetana, a koju sam “ispripovijedala” svojim glasom, mjesecima nisam prestajala razmišljati o tome. Pokušavala sam se uvjeriti da nisam imala izbora napraviti više, no savjest me stalno bockala i podsjećala na to da uvijek imamo izbora. U jednom trenutku ispričala sam to prijateljici, također radiodokumentaristici, i ona me upitala zašto ne ispričam cijelu priču, svoju priču. U tom trenutku nisam bila još ništa samostalno napravila, a kamoli nešto složeno poput dokumentarca. “Nemoguće” je bila jedina misao u mojoj glavi. No kad je nekoliko mjeseci kasnije izašao natječaj za Åke Blomström, prijavila sam se s tom idejom i osvojila nagradu koja uključuje jednogodišnji trening i rad s mentorom.
Koncept je nastajao u hodu i mijenjao se s vremenom. Tijekom dvije i pol godine u više sam navrata cijeli dan provela u Brodskom Varošu, sjedila i slušala Stjepana. Nisam imala ideju u glavi kako bi priča treba zvučati – do samog kraja nisam ni sama znala što je zapravo tu priča. Svaki put kad bi me netko pitao o čemu se radi, kroz odgovor bi mi se iskristalizirao neki novi element. Sakupila sam više od 18 sati materijala i trebalo mi je nekoliko mjeseci da uopće prođem kroz sve to te polako napravim kostur priče. Kad sam izvukla otprilike dva sata najboljeg materijala, tek je tada zapravo počeo rad na samoj priči. Sve je trajalo otprilike dvije i pol godine. Naravno, nisam toliko samo na tome radila. Većinom sam pekla (veganske) burgere, prodavala karte u kinu i zadavala brige svojim dragim roditeljima.
O razlikama ovdje i u inozemstvu…
U mom slučaju uvjeti su bili bolji jedino utoliko što je minimalna satnica u Njemačkoj veća negoli u Hrvatskoj pa sam mogla “krpati kraj s krajem” (smijeh). Mislim da kvaliteta generalno najviše ovisi o vremenu i ljubavi koje smo spremni u nešto uložiti. Ja sam imala veliku sreću što su moji roditelji i nekoliko prijatelja iz radiozajednice također bili spremni uložiti puno vremena i ljubavi u moj projekt, pogotovo u trenucima u kojima sam ja mislila da više nemam ni snage, ni vremena, ni ljubavi. Nemam puno iskustva s institucijama, a ono malo što imam mogu samo suditi kroz iskustvo s pojedincima u tim institucijama. Neki te cijene, i kao autora, i kao osobu, dok te neki ne cijene niti kao autora, niti kao osobu. Čini mi se da je situacija generalno u Njemačkoj bolja i da je moguće živjeti od kreativnog stvaralaštva jednom kad nađeš svoje mjesto, ali moja dosadašnja iskustva bila su dosta obeshrabrujuća. S vremenom naučiš bolje “plivati” i nađeš ljude s kojima možeš i želiš surađivati.
O tome ima li dokumentarna radiodrama budućnost…
Vjerujem da ima! Mislim da živimo u jako uzbudljivom vremenu za radio jer ljudi kroz podcaste sve više otkrivaju i cijene različite audioformate. Otvaraju se nove mogućnosti u suradnji s novinama, aplikacijama, izdavačkim kućama te “radio” odnosno audio postaje sve manje ovisan o institucijama. Iako osobno nisam uzbuđena u vezi nekih trendova (true crime podcasti primjerice), jako me veseli to što je audio kroz slušalice ponovno mnogima postao svakodnevni suputnik.
O težini uspjeha…
Na neki način to ne utječe na mene, ali kad malo bolje razmislim, naravno da je cijela situacija imala velik utjecaj na to kako sam si posložila život i kako pristupam toj vrsti rada. Prihvatila sam da je od toga jako teško živjeti. Ovaj dokumentarac financirala sam nepresušnom dobrom voljom, koja ipak možda nije nepresušna, i iskreno ne znam bih li mogla to ponoviti. Sretna sam što sam našla posao u struci koji mi pruža određenu vrstu sigurnosti, a i dalje se radi o projektima u koje vjerujem i koji me ispunjavaju, iako na drugi način. Moglo bi se reći da je to dvosjekli mač – s jedne strane to mi daje slobodu da se – izvan posla – bavim temama kojima se želim baviti, i u svojem tempu, ali s druge strane pitanje je koliko se na kraju time doista uspijevam baviti. (Malo.)
Foto: Fly or Die cover, Vanja Perković
