Knjigu sam čitala 2016. čim je objavljena u izdanju nakladnika Profil. Već je neko vrijeme uzrokovala burne reakcije oduševljenja među kritičarima i publikom, logično da sam instantno za njom posegnula. No, nakon čitanja sam ostala (možda) malo razočarana. Pripisala sam to raspoloženju, možda lošoj atmosferi u kojoj sam se nalazila ili jednostavno nedovoljnoj koncentraciji prilikom čitanja. Što mi je bilo malo čudno; svi s kojima sam komunicirala bili su naprosto oduševljeni s knjigom da bih na kraju zaključila da je trebam opet pročitati. Nekako nisam mogla prihvatiti da knjiga nije toliko dobra koliko je moje čitanje nje loše
Elena Ferrante je talijanska spisateljica, rođena blizu ili u Napulju, čini se da je bila u braku, da je živjela u Grčkoj i da je majka. No, zapravo ništa o njoj ne znamo. I radi li se o – njoj? Elena Ferrante je pseudonim autora ili autorice koji_a se ne pojavljuje u medijima, ne daje izjave, niti u pisanom obliku. Radi se o osobi naglašene privatnosti. Davne 1991. godine kada je objavljena knjiga „Troubling love“ izdavaču je javila da neće sudjelovati u promociji knjige uz objašnjenje: „Vjerujem da, kada su objavljene, knjige nemaju potrebu za autorima. Ako su i htjele nešto reći, naći će svoje čitatelje; a ako nisu, neće.“ Anonimnost omogućuje potpunu kreativnu slobodu, slobodu koja je nužna jer „knjige upiru prstom u inficirane rane“. Upravo zbog ovih i ovakvih izjava još sam sigurnija bila u moje „krivo čitanje“. Bilo mi je nešto neopisivo privlačno i otmjeno u toj anonimnosti, posebno kada se tiče romana koji se bave osjetljivim temama i motivima.
Obiteljska iskustva, seksualni odnosi, ljubomora, sram, nasilje, sve navedeno i više čine jednu snažnu intimnu priču likova koji kao da su naš odraz. Njezin projekt od četiri romana, tzv. napuljska serija, je zapravo kvazi feministički „coming of age“ tj. „bildungsroman“ čija je radnja smještena u Napulj tijekom druge polovina dvadesetog stoljeća. Fokus njezinih romana, pa tako i „Genijalne prijateljice“ jest „oblikovanje“ žene. Kako se ženom postaje, kako je se deformira, uništava i kako na nju utječe patrijarhalna okolina, društvo, obitelj i njihove majke i muževi. Ona svojim romanima potvrđuje znamenitu misao „Ženom se ne rađa, ženom se postaje“, jedne od najznačajnijih feministica Simone de Beauvoir. U odnosu na tu misao zanimljivo je da u Italiji postoji trend koji upućuje autorstvo na avangardnog autora Domenica Starnonea, dok istovremeno na društvenim mrežama živi hashtag #FerranteFever.
Ferrante u romanu „Genijalna prijateljica“ zaranja u mračne tenzije između majka i kćeri, ispituje odnos supruga-majka te prikazuje psihološko putovanje protagonistica do njihovih nezavisnosti, što je direktno kazala protagonistica Elena Greco u „Genijalnoj prijateljici“ kada je opisivala koliko je suvišna svojoj majci i kako joj se zapravo gadi njezino tijelo. Romani napuljske serije od kojih je prvi „Genijalna prijateljica“ predstavljaju evoluciju njezinog djela. Ova serija od četiri romana pokriva period od pedeset godina prijateljstva Lile Cerullo i Elene Greco. Elena je narator cijele priče, saznajemo da postaje spisateljica i povijest društva u kojemu odrastaju. Elena je ona dobra, poslušna, dok je Lila ona buntovna. Elenini roditelji su imućniji od Lilinih te ju (nevoljko) šalju u srednju školu, dok Lila nastavlja život radeći u postolarskoj radnji svoga oca. Njihovi životi se radikalno kreću svaki u svom smjeru; Lila postaje iznimna ljepotica, dok Elena ostaje i dalje ona zgođušna djevojka. Postaju inverzna verzija jedan druge što je štetno za Elenu jer se počinje definirati u odnosu na manjak Lilinih kvaliteta kod nje. Obje se zaljubljuju u knjige i literaturu te planiraju zajedno napisati veliki roman, koji na kraju u dahu napiše Lila, naravno. Lila je neobuzdana energija, kreativnost iz nje naprosto pršti, dok ju suzdržana Elena jednostavno ne može sustići. Njihovo prijateljstvo je životopisno opisano; njihova psihološka i intelektualna natjecanja i nadopunjavanja. Sva pažnja autorice usmjerena je na ženski genij koji kultura i društvo čine demonskim, što mis e dok sam čitala, činilo predvidljivim i pomalo staromodnim. No, s druge strane, Ferrante piše „klasično“. Nikada nisam sigurna bila koja je bila čija genijalna prijateljica. Kada sam nastavila s napuljskom serijom, u drugoj i trećoj knjizi i dalje nisam znala koja je prijateljica – genijalna. Još mi četvrti nastavak treba doći u ruke, možda se na kraju njihove priče krije odgovor. Sve u svemu roman je dobar, mnogi bi rekli odličan. No ne mogu se oteti dojmu da bi moje iskustvo bilo bolje da sam čitala na talijanskom jeziku. Prijevod je dobar, potpisuje ga Ana Badurina, istaknuta prevoditeljica, no kao da bi dijalozi imali neku posve drugačiju dubinu da sam ih čitala na talijanskom jeziku.
Završivši knjigu(e) na moju veliku sreću, na red je došla serija! Serijama i filmovima završavam dan. Koliko mi knjiga mora biti u torbi za svaku vremensku „rupu“ u danu, bilo čekanje u redu, vožnja tramvajem i sl., tako mi dan završava s vremenom posvećenim meni. Tzv. „me time“, moj „wellness“ ritual nije neki kozmetički ili slični tretman, to je vrijeme od sat i pol do dva, na kraju dana, posvećen filmu ili epizodi do tri neke dobre serije. Tu se spajaju moji poroci, gušti i mentalno opuštanje; cigareta, čaša vina, dekica, mir, stišano svjetlo, pas pod nogama (iskreno; na kauču pored mene) i dobar film i/ili serija. Nema te tablete ili tretmana koja bi me smirila, centrirala i opustila bolje od mog rituala. I zato znam biti beskrajno iziritirana ako mi film ili serija ne sjednu, ili su jednostavno – loši. Vrijeme nepovratno izgubljeno je jedna meni od iritantnijih stvari. I nakon prve epizode i prvotnog oduševljenja nastavila sam sa svojim večernjim wellness ritualom u znaku „Genijalne prijateljice“. Obilježila mi je više večeri na najljepši način. Kao da se desilo podizanje cijele priče na višu razinu. Ako je knjiga bila dobra, serija je vrlo dobra.
Televizijske serije su posljednjih sedam do deset godina postale jako filmične, njihove produkcije su iznimno bogate te velika većina hollywoodskih zvijezda je barem jednom zaigrala u tv seriji. Televizija je tijekom 2010.-ih stala uz bok kino platnu. Čak i uz takve visoke standarde serija „Genijalna prijateljica“ je jedna od istaknutijih prekrasnih serija koje smo gledali posljednjih godina. „Genijalna prijateljica“ je serija koja gledatelja jednostavno uvuče, usiše, utopi u sebe, u potpunosti stišavajući sve ono što bi mogla biti distrakcija dok ju gledamo. Serija prilično ziheraški i pomalo staromodno, prati literarni predložak. Što se u ovom slučaju pokazalo punim pogotkom. Scene nasilja u seriji se čine jačima, drugačijima, strašnijima. Ne radi se o tome da je strašnije vidjeti lom tijela nego čitati o njemu, već sada vidimo i reakcije promatrača scena u samoj seriji, što u knjizi nije slučaj. Tamo doživljavamo nasilje kroz oči naratora. Knjiga je refleksija intelektualnog rezultata traume u djetinjstvu, dok je serija koncentrirana na doživljaj kao da se događa sada, pred nama.
I zato sam se bez razmišljanja i propitkivanja zaputila u Hrvatsko narodno kazalište pogledati predstavu „Genijalna prijateljica“. Jer ako tako drugačije funkcionira kao roman, kao tv serija, sigurno treba i kazališnu predstavu pogledati, ako ništa iz znatiželje. Otišla sam u kazalište bez imalo očekivanja i izašla zadovoljna. Malo ukočena, s bolovima u donjem dijelu leđa i desnom kuku, no zadovoljna. Zašto ovo spominjem? Predstava traje, ima pauzu i svejedno nisam ostala pod dojmom „razvučene radnje“, naprotiv. Dinamika koja se na pozornici cijelo vrijeme odvijala držala je ritam sa smislom i poretkom.
Jadranka Đokić kao Lila i Iva Mihalić kao Elena odličan su izbor. Iako sam isprva pomislila da je Jadranka Đokić možda „prejaka“ glumica u podjeli uloga, njih dvije funkcioniraju odlično, jako su žive i strastvene. Nadopunu njihovih likova kao jedno uravnoteženo trojstvo čini učiteljica koju igra Ksenija Marinković. Općenito je podjela uloga jako, jako dobra. Milan Pleština odlično igra ljigavca Donata Sarratorea, Mirta Zečević je odlična kao majka Greco, Dušan Bučan me jako ugodno iznenadio kao mafijaš Marcello Solaro. Glumili su likove kako sam ih (skoro pa) zamišljala dok sam čitala knjigu. Predstava donosi nekoliko jako zanimljivih i efektnih rješenja; poput rješenja prostora, svjetla, kostima… Platno tj. zid postavljen u dubinu pozornice nije samo scenografija i kulisa, ono je mjesto na kojemu iščitavamo unutrašnja stanja likova kroz ilustracije, video projekcije i fotografije, a koje sve zajedno „pomažu“ u pričanju i nadopuni priče. Izlasci ansambla iz prostora za orkestar i vraćanje u njega čine hermetične, tjeskobne i efektne trenutke u predstavi.
Dramaturški dvojac u sastavu Nine Pavlović i Filipa Jurjevića maksimalno su se držali romana kao predloška i imali su kronološki pristup, za što ne vidim razloga, s druge strane, režija Marine Pejnović je promišljena, i u suradnji s kompozitorom Josipom Maršićem stvorila jedan dramsko-glazbeni ritam izvedbe koji odlično funkcionira. Ivan Lušičić Liik oblikovao je bogatu vizualnu retoriku scene, dok je Zdravka Ivandija Kirigin kreirala iznimno senzibilne i nenametljive kostime. Ono što ističe Marinu Pejnović jest odvažnost da uzima zahtjevan, velik tekst i od njega čini stvarno originalnu predstavu. Sada, s vremenskim odmakom od nekoliko dana, mogu sa sigurnošću reći da (izuzmemo li ove dvije pandemijske godine) već nekoliko godina nisam pogledala tako dobro uigranu predstavu velikog ansambla, točnije dvadeset i devet glumaca istovremeno na sceni!
