Popularnost gossip Instagram profila tolika je da osobe koje ih vode doživljavaju burnout. Zašto se nismo već zasitili tračeva o slavnim osobama i jesmo li malo pretjerali u tome svemu?
Znamo da puno ljudi voli čuti dobar trač, da je svatko barem jednom sudjelovao u nekom takvom “ispadu”, a tome svjedoči i koliko papparazzi još uvijek imaju posla, te koliko imamo žutih tiskovina, portala i blogova, pa i Instagram te TikTok profila koji objavljuju slična “spicy” saznanja o poznatima. Dovoljno je otići samo na jedan, vjerojatno najpoznatiji Instagram profil, Deuxmoi, koji čak ima i svoj merch, da razumijete zašto se mnogi pitaju jesmo li malo prešli sve granice kad je o zadiranju u tuđu intimu riječ.
Da se vijesti o poznatima saznaju preko društvenih mreža nije nova stvar. Mnoge zvijezde koriste društvene mreže za komunikaciju sa svojim obožavateljima, od svojih novih filmova i singlova, do djelića onoga privatnoga. Prije su za takav pothvat morali angažirati novinare, i bili ovisni o intervjuima i papparazzima.
Danas smo svjedoci da se vijesti stvaraju od toga da poznata zvijezda objavi kriptični tekst, a milijuni pratitelja onda pokušavaju “otkriti” na koga se to točno odnosi. Nekoliko sati kasnije, ta ista objava postane glavni kostur za proizvodnju raznih članaka, na koju, par sekundi kasnije, tisuće ljudi klikče.
View this post on Instagram
Ovaj koncept naizgled odgovara zvijezdama. Umjesto da su prije deset godina morali zivkati urednike i urednice portala ili časopisa i najaviti svoje pojavljivanje negdje, prekid, trudnoću ili zaruke, danas je dovoljno da stave story s nekim besmislenim citatom o ljubavi i gorkoj istini da 10 milijuna ljudi zaključi da je osoba ponovno single. Također, odgovara naizgled i novinarima. Tabloidi se nisu ustručavali šuljati se među krošnjama privatnih plaža ili potplatiti nekog zaposlenika hotela kako bi saznali neku pikanteriju. Sada se za te informacije mogu okrenuti forumima ili društvenim mrežama, a tek za ono “sočno” potegnuti.
Ovaj fenomen se posljednje dvije godine pretvorio u to da je baš svaka osoba koja ima Instagram ili TikTok profil, u mogućnosti biti izvor određenih tračeva, ili papparazzi. Naime, upravo se ti profili oslanjaju na informacije koje dolaze od slučajnih prolaznika, koji su najednom dok su išli šetati svoga psa ugledali nekog poznatoga glumca. I dok bi prije javili frendovima, sada pošalju popularnom tračerskom profilu. Tako dolazi do toga da spomenuti Deuxmoi svaki vikend objavljuje tisuće informacija o tome gdje je koja slavna osoba viđena, a često je sve popraćeno i fotografskim dokazom.
View this post on Instagram
Dakle, svatko tko ima pristup internetu može objaviti privatni trenutak poznatih, pa čak i kad gledaju Netflix u hotelskoj sobi, a osoba s mobitelom i gossip profilom na istom radi na recepciji. A trenutni broj korisnika pametnih telefona u svijetu danas je preko 6 milijardi.
Naravno, ta nakaradnost nije stigla preko noći. Desetljećima se “zabavljamo” privatnim detaljima zvijezda i zvjezdica, a posljednje desetljeće isto radimo i s kolegama s faksa ili posla, gledajući njihove fotografije i objave na društvenim mrežama. Tretman je identičan – nema skoro pa nikakve razlike u tome da netko od vaših prijatelja ili prijateljica objavljuje svaki svoj izlazak iz stana na mreže od toga da to radi poznata osoba. O toj poprilično nezdravoj dinamici i želji za prihvaćanjem od strane društva pisali su se traktati. Također, ima neka čudna, neki bi rekli bolesna, zadovoljština u tome da se identificiramo s drugima saznavajući takve stvari o njima, ili pak da se jednostavno uvjerimo da su također od krvi i mesa.
No dok se šokiramo lešinarenjem papparazza koji se ne libe ulaziti u dvorište Kanyea Westa u 3 ujutro i bljeskati mu fotoaparatima i provocirati ga, nekako nismo vidjeli problem u tome što smo i mi počeli raditi slično. Zašto se uopće stvorila naša potreba da znamo što J. Lo voli popiti u pet popodne i što je, “nećete vjerovati”, Cardi B komentirala ispod objave neke svoje kolegice iz industrije?
Osim osobnih priča o poznatima i slavnima, pretvorili smo i druge činjenice u tračeve. Korona, politika. Kada bi trebao nastupiti sljedeći potres. I stvorili ogromno čudovište koje ne možeš zadovoljiti. I stvorilo od nas nepovjerljive ljude koji praktički svaku vijest, nekada i lako provjerljivu, štono bi rekli, peer-reviewed, tretiraju kao trač.
Tu potrebu stvorili su besciljno skrolanje po društvenim mrežama, enormna količina proizvodnje “nećete vjerovati” sadržaja, pretvaranja besmislenih informacija u stvarnu vijest. Stvaranja od jedne izjave potpuno drugu, u želji, odnosno borbi za klikovima. Neovisno o tome je li stiglo s portala, ili od strane nekoga tko želi proširiti trač – sve se vrti oko nekog kapitala – onog u novcima ili statusa “prvoga koji je nešto saznao”.
Nezasitnost je, osim nekih osnovnih ljudskih karakteristika, katalizirala prezasićenost svim informacijama. Gossip rubrike idealne su za to jer su savršen kombo odmora od stvarnosti i poslužile su kao neki desert za zadovoljenje te želje. U ovoj pandemiji, vjerojatno i kao neka utjeha, jer za trač o poznatima vjerojatno nije zaista važno koliko je istina. Za razliku od, znate, činjenica o omikronu.
Čitatelji kao da bjesomučno klikču u nekoj potrazi za stvarnom informacijom koja je udaljena od njih kao Godot. Bilo da je riječ o informacijama o datumu lansiranja novog albuma najdražeg benda, tko je s kim na dejtu, bilo informacija o COVID-u. Ne možemo se kao proizvođači sadržaja opravdavati da pružamo ono što narod traži, jer sigurno ne traže da ih se “prevari” manipulativnim naslovima koji najavljuju jedno, a kažu petnaesto. Da od jedne vijesti konfiguriraju deset priča. Da je komentar na nečiji komentar na Twitteru postao stvaran članak na portalu. Da je iskrivljena istina postala prihvatljiva istina.
Situaciju ne možemo svesti na proste faktore jer u svijetu velike konkurencije medija i društvenih mreža gdje se svaki proizvođač sadržaja bori za svoj prostor kako bi imao za kruh, logično je da će netko početi pribjegavati sve šokantnijem. Nije opravdano, ali jest logično. “Cilj opravdava sredstvo” nikad nije trebala biti izlika, već pouka.
Borba za klikom postala je zaista vrlo teška i iscrpljujuća borba, a pravila se zamagljuju ako je stvarnost ta da ako ne možete zadržati nečiju pozornost u prvoj rečenici, nema teoretske šanse da će zadržati pogled. Stoga, u ovo digitalno doba sinonim za mnoge, pa i znanstveno utemeljene činjenice, postao je klikbejt, a istina postala samo “jedna verzija”.
Trač će uvijek biti nekome zanimljiv, i u nekoj zdravoj situaciji to nije ništa neobično niti bizarno. No čuti neki trač i prenijeti ga nije isto manipuliranju sadržaja, uhođenju drugih za zadovoljavanje mase te prihvaćanju da tisuće ljudi na dnevnoj bazi fotografiraju slavne osobe dok šeću svoje pse i javljaju u kojem su kvartu.
Ne možemo se aktivno zadovoljiti izjavom da ljudi nisu normalni i da je narod takav. Vjerovati u tako nešto i slijegati ramenima na sve trebalo bi biti naprosto neprihvatljivo. Trebamo prestati opravdavati sebe okrivljavanjem mase i tješenjem da naš doprinos tome nije baš tako strašan.
Ono što možemo je po tisućiti si put osvijestiti koliko smo važan kotačić i ovog planeta, i vlastitog života. Kako je netko rekao u “Holidayu”: treba prestati biti sporedna uloga u vlastitom filmu. Može se onda pokrenuti nekim malim koracima, ako ne vjerujemo da će se sustav magično oporaviti (a neće). Prestati tretirati fotografije, objave i komentare, tuđe živote, kao životinju u cirkusu koja bi nas trebala zabavljati. Prestati tretirati informacije kao poligon za kreiranje drame, a ne edukacije.
Ako već ne možemo promijeniti cijelo društvo jer se nepovratno strmoglavilo, možemo barem odlučiti osvijestiti si gdje smo mi na tom ogromnom brdu društva, i zaustaviti se. Prestati klikati, anfolovati nepotrebno, log autati iz pretjeranog. Stvoriti neke vlastite, zdravije priče. Manje osuđivati i više se informirati. Dosta bi bilo mutacija za ovo stoljeće. Budimo zvijezde vlastitih života. Koliko god to nekad zvučalo otrcano, nije li jedino što nam preostaje?
Foto: Giphy
