Stigli su popusti! Ulovite nešto na vrijeme jer sve dolazi kako bi prošlo i opet novo došlo. Gdje ste bili kada se prodavao zadnji komad u vašoj veličini? Nije da ste hodali goli i bosi hladnim ulicama, nije da nemate već nekoliko gotovo istih takvih komada koje niste odjenuli posljednje dvije godine, ali slaba je to utjeha kada ti netko pred nosom uzme zadnju 38-icu. Jasno, prvom prilikom nemate što obući. Zašto ne biste u Novu godinu ušli s pametnijim planom – kupujem rijetko, kupujem kvalitetno, nosim godinama?
Gdje li je nestala kultura odijevanja, kamo se sakrila elegancija, tko još nosi svečane haljine i kada ćemo na modne revije kao nekad? Uz after-work borovničku u njezinom čarobnom ateljeu razgovarala sam s prijateljicom, modnom dizajnericom, vještom majstoricom, beskrajno energičnom ženom, finim parfemom u maloj bočici, Matijom Vuicom. U ateljeu je nalazim s klijentom što kupuje haljinu iznenađenja svojoj odabranici koja niti ne sluti romantičnu gestu dok ovo pišem. Nije to haljina koja bi čekala sniženje, neće ostarjeti i biti pregažena novom sezonom, a sigurna sam da kada bude nošena, neće susresti još dvije slične.
Viđate ih na poznatim damama s estrade, misleći možda da takav komad mogu nositi samo „zvijezde“ ili manekenke, ali istina je upravo suprotna. Biraju ih žene za njima posebne prigode i to tu doma, u Hrvatskoj. Željenu haljinu će za svoju klijenticu Matija prilagoditi, rekonstruirati, staviti drugu čipku koju će drukčije slagati kako bi naglasila ili prikrila detalje na tijelu upravo onako kako treba. Bit će to model savršen samo za tu jednu ženu jer projekt nije haljina, već učiniti da žena u njoj izrazi svoju osobnost i osjeća se posebnom. Mnogo truda, finih čipki, skupe svile i tila, vrhunskih stakalca, perlica i sjajnih detalja, a najviše od svega mašte i filigranskog ručnog rada uloženo je u svaku haljinu tako moćnu, a tako krhku. Matija ih gradi postepeno. Danima slaže savršene linije bez šavova ili končića koji bi koža mogla osjetiti na dodir. Haljine su nježne, miluju tijelo pružajući osjećaj glamura zlatnog Hollywooda.
Pitam Matiju, kako im dodjeljuje vrijednost, kako staviti cijenu na umjetničko djelo prilagođenu našem tržištu k tome? Nikako. Pokriti troškove i ne uspoređivati se sa svijetom? „Uživam u tome da uopće postoje osobe u Hrvatskoj koje iznesu haljinu koju nije lako iznijeti“ govori Matija i toči nam još po jednu. Zablistati u svečanoj haljini jednu večer i što nakon toga? Sudbina toalete doima se prilično nesretnom. Završava li njen život poslije premijernog nošenja, zarobljenog na snimkama? Hoće li desetljećima spavati zavijena najlonom u dnu ormara poput stare mamine vjenčanice ili može biti ponovno nošena, možda skraćena, prekrojena ili poklonjena? „Ali zašto je ne nositi ponovno poput omiljenog odijela? Rado ćemo je malo preraditi, ali nikako haljinu ne treba umiroviti“. Ako je jednom odjenete u ljetnom izdanju, potom u zimskom i jednom na nekom putovanju, to je već tri puta godišnje, a nije da prilika za svečanu haljinu ima puno više.
„Svaki put zračiš drukčijom energijom, drukčije se osjećaš, pa tako drukčije i izgledaš; dodat ćeš drukčiji detalj i frizuru, nitko neće misliti je li to već nošena haljina, a ako je pametan neće ga ni biti briga“ dodaje Matija.
S vremenom smo zaboravili na mnoge situacije prikladne za eleganciju, zagubili smo kulturu dotjerivanja i pristojnost. Lišeni poštovanja i bontona, u HNK odlazimo u trapericama, a mogli bismo u dugoj haljini. Svadbe su ostale među rijetkim događanjima gdje si žene daju oduška, poštuje se svečani dress code, iako često ni prostor, ni atmosfera nisu prikladne za to. Pridodamo li nedostatku prigoda hiperprodukciju, pošast bofl robe pristupačnih cijena koja ubija stil pokorno se podajući trendu odbacivanja prošlosezonskih i manijakalnog kupovanja ovosezonskih stvari te utjecaj diktata ležernosti s društvenih mreža, dobijemo modno dosadne klonove. „Rijetko tko će kombinirati nešto vintage s novim cipelama, zanimljivim dodacima, dogodila nam se površnost i jeftinoća“.
Uz treću čašicu dijelimo strast prema genijalnim, bezvremenskim stvarima koje svojom kvalitetom i posebnošću nadilaze vrijeme i u drugoj ruci nadopunjuju naše garderobe. Šteta što nema pravih vintage dućana, a i dobrih second-hand je veoma malo. Za to se mora putovati u Beč, Berlin, London… I nije neka fora preprodavati pun kontejner stare robe kupljene na neviđeno u Njemačkoj; fora je birati dobre, kvalitetne stvari, nuditi nešto drukčije.
Za kraj, vratimo se na početak. Imala sam priliku nositi Matijine haljine na pisti puno puta. Davno je to bilo, ali se svježe sjećam da smo obožavale njezine revije. Sve je bilo tako lijepo, ženstveno, glamurozno, tu večer jednostavno moraš produžiti u izlazak jer šteta bi bila da propadne look. Kada bi se odjenule pred samu reviju, haljina bi odradila svoju magiju. Sjećam se profesionalne i stroge Matije, znala se i ljutiti…
„Cijeli sam dan tamo s curama. Fitting smo unaprijed odradili da sve stoji savršeno, one samo trebaju doći na vrijeme, čiste kose i s bež gaćicama. Tog trenutka kad mi netko prije revije dođe i kaže da nema bež gaćice, dobijem rogove i postanem grozna. Broj dva, cijeli dan su pripreme i cure su slobodne pa kad bi potpuno spremne išle u WC ili sjele na pod, to je kraj suradnje. Nađem toliko rupa na haljinama, fleka, masnoća… I još je jedno pravilo. Sat vremena prije revije je mojih. Tu se povučem, šutim i ne želim ni jedno pitanje, samo kažem – oprosti, a tko si ti?“
Sjećanja mi naviru, puno je trenutaka koje bi mogla podijeliti i mogli bi vam biti zanimljivi, ali moram završavati. Završimo ovaj susret najavom revije koju priprema. Ne želi puno otkrivati, osim da će biti fenomenalna, s Viktorom Dragom kao suradnikom drukčije ni ne može, te da će imati humanitarni karakter. Želja joj je doprinijeti ostvarenju projekta „Naš plavi svijet – osnivanje treće životne zajednice osoba iz spektra autizma“ u čemu nimalo ne sumnjam da će uspjeti.
Božićno uređeni atelje, društvo veličanstvenih haljina i Matijin zvonki smijeh, za mene je ovaj razgovor bio najglamurozniji događaj u prosincu 2021. Sretniju i zabavniju 2022. godinu želim nam svima!
