Mark Laita je čovjek koji stoji iza projekt YT kanala “Soft White Underbelly“. Laita je bio uspješan i nagrađivan fotograf koji je radio u oglašivačkoj industriji. Sam kaže da je napustio taj posao jer nije htio da to što je radio do tada bude njegova profesionalna ostavština, htio je napraviti nešto značajnije, bitno, ostaviti trag u društvu, utjecati na njega.
Soft White Underbelly
Za projekt “Soft White Underbelly” on uglavnom intervjuira razne ljude na području Los Angelesa. On rutinski pretražuje dio centra Los Angelesa od 50 blokova poznat kao Skid Row, gdje beskućništvo, ovisnost o drogama i kriminalne aktivnosti prožimaju ulice. Ondje živi gotovo 9000 ljudi, mnogi u šatorima, prema podacima Uprave za beskućnike Los Angelesa iz 2019. On razgovara s narkomanima, prostitutkama, članovima bandi, alkoholičarima, svodnicima, beskućnicima, striptizetama….i mnogim kombinacijama ovoga. Njegovi sugovornici su crnci, bijelci, bijeli suprematisti, muškarci, žene, transrodne osobe, heteroseksualci, homoseksualci, seksualni ovisnici, seksualni prijestupnici, seksualni radnici, žrtve incesta, inbred obitelji… i još više. Teme razgovora su izuzetno osobne, šokantne, osjetljive i često jako, jako rubne. Zamislite najtragičnije situacije u kojima se osoba bilo koje rase, religije, socijalne i ekonomske pozadine može naći i onda dodajte još 10%. Tako sam se ja osjećala dok sam počela gledati intervjue na njegovom kanalu.
Promatrači, gledatelji saznaju njihove priče i čini se da je Laita doista stekao određenu razinu povjerenja kod svojih sugovornika, čemu je vjerojatno uvelike pomogla činjenica da i on polaže veliko povjerenje u ljude koje intervjuira. Ljudi su iskreni, djeluju opušteno i izuzetno su ranjivi, često i naočigled pod utjecajem droga. Sugovornici su mu građani SAD-a, države koja im je u potpunosti okrenula leđa, a većinu i ismijala.
Iskorištavanje subjekta ili ne?
Laitini motivi i tehnike intervjua često nailaze na kritike. U komentarima ga često gledatelji osuđuju i prozivaju da zarađuje na patnji slabijih i obespravljenih, no bez obzira na to njegov kanal u trenutku pisanja ovog teksta broji preko 4,44 milijuna pretplatnika.
U uvodnom videu kanala Laita je objasnio što zapravo ovaj kanal i projekt jesu i zašto ga je nazvao “Soft White Underbelly”. Naziv je došao od bivšeg britanskog premijera Winstona Churchilla. Savjetovao je SAD o najboljem načinu napada na Njemačku u Drugom svjetskom ratu spominjući “soft white underbelly” kao najranjivije mjesto na tijelu, referirao se na Italiju nazivajući ju tako. Laita je istaknuo u nekoliko intervjua da njegov pristup projektu nije savršen, i da se sam lovi kako uči biti boljim i osjetljivijim prema svojim sugovornicima.
Projekt “Soft White Underbelly” smatram zadivljujućim zbog načina na koji humanizira one koji imaju društveni pečat osude, one koji su na dnu društva, one koje se u potpunosti šikanira, niječe njihovo postojanje. Laitini sugovornici pričaju svoje životne priče koje “običan” čovjek teško može razumjeti. Do sada je snimio preko 1300 intervjua, svaki zanimljiviji, potresniji od prethodnog. Emocije koje razgovori, ono što slušamo da nam osoba priča, svoju životnu priču, značajan događaj ili tragediju, način na kako priča i kako ju mi percipiramo, izazivaju jake su i intenzivne. Nitko ne može ostati ravnodušan na ono što čuje i vidi na kanalu.
Većina ljudi koji su intervjuirani za ovaj projekt pokazuju ozbiljne oblike mentalnih, psihičkih bolesti. Te bolesti variraju od anksioznosti, depresije i bipolarnog poremećaja do shizofrenije, a mnogi od tih ljudi se sami liječe, na svoju ruku, bez nadzora liječnika i pripisane terapije. Prisutnost droge na ulicama je nevjerojatno visoka, a većina ispitanika ima svoje mehanizme suočavanja s drogom. To pokazuje koliko je važno pružiti mogućnosti i resurse za mentalno zdravlje i rehabilitaciju dostupni svima, a ne samo ljudima koji si mogu priuštiti tu skrb. Uz rješavanje mentalnog zdravlja, postoje i drugi očiti problemi koji se ponavljaju u ovoj seriji intervjua; poput stanovanja, planiranja obitelji, gladi i mogućnosti zapošljavanja.
Iako nisam pogledala sve ili većinu intervjua, pogledala sam ih do sada dovoljan broj kako bih zaključila da “soft white underbelly” nije niti bijel, niti mekan. Većina sugovornika je ne-bijele rase, većina je otvrdnula od života i tragedija, i većina su žene. No, ono što “Soft White Underbelly” zorno pokazuje jest da ljude ugnjetavanje i opresija bilo kakve vrste ne čini manje lijepima, mudrima i da Laitino djelo pokazuje majstorski posao u “širenju objektiva” koji bi se inače uklapao samo u stereotipne predrasude i iznimke od pravila.
Laita skriva svoje necenzurirane snimke iza Patreon paywalla, nikad ne otkrivajući kakvu pomoć primaju njegovi subjekti i zato je često kritiziran. No, s druge strane, on tako štiti svoje subjekte ne odajući daljnje informacije koje bi njima mogle uzrokovati raznu štetu.
Kako god bilo, trebali biste poslušati i pogledati ovu seriju intervjua, ne samo zato što je nevjerojatno privlačna, već i zato što postavlja važna društvena pitanja. Jako je važno da “Soft White Underbelly” osvješćuje YouTube publiku i korisnike o ovom ogromnom jazu u društvu u Sjedinjenim Američkim Državama i nadam se da će svi gledatelji kanal iskoristiti kao poziv na buđenje za sustavnom osobnom promjenom i promjenom u zapadnom društvu. Ovdje čujemo one zanemarene, vidimo šikanirane i osjetimo tu privilegiju koju svaki dan uzimamo zdravo za gotovo.
Fotografije: still, Soft White Underbelly
Video: Soft White Underbelly
