Will Smith, vragolasti tinejdžer zbog kojeg smo trčali iz škole da bismo ga gledali kao Princa iz Bel Aira, bio je oličenje dobroćudnog bunta. Independence Day, Men in Black, I Am Legend, pa i Bad Boys te Pursuit of Happiness, bili su nam odlični filmovi koje smo s guštom gledali, najviše zbog Willovih simpatičnih mimika kojima je doprinosio na svoj specifičan način.
Kad ste posljednje vidjeli Willa Smitha u ikoničnoj ulozi? Filmske uloge zamijenili su intervjui o osobnoj situaciji, gdje se njegov bračni život počeo spominjati više od njegovih glumačkih postignuća. To je trebao promijeniti King Richard, film o Richardu Williamsu koji je odlučan upisati svoje dvije kćeri, Venus i Serenu, u povijest. Willu je stigla nominacija za najbolju glavnu mušku ulogu, što nije imalo prevelikog odjeka jer se dodjeli Oscar već neko vrijeme pripisuje da je nezanimljivi pompozni event koji više nitko ne gleda. Do sinoć.
Ono što se dogodilo isprva bi nekome djelovalo kao skeč. Nekadašnji komičar i glumac Will Smith se naljutio na stand-up sadržaj komičara i voditelja Chrisa Rocka i flisnuo ga jer mu se nije svidjelo što je rekao. Samo to može objasniti reakciju prisutnih koji nisu uopće znali kako da reagiraju na tu scenu, sve dok nije postalo jasno da nije riječ o isceniranoj situaciji kada je Will i opsovao na live prijenosu.
Pojedinci opravdavaju Willa, koji je sinoć postao oskarovac. Ne zato što je zaista upitno treba li netko na nekoga fizički nasrnuti jer mu se nešto što je rekao nije svidjelo, već zato što živimo u društvu koje opravdava kafansko rješavanje bilo kakvog sukoba. On ju je branio. Zašto ne osuđujete ismijavanje bolesne žene? Chris Rock često ima na repertoaru ovu obitelj i ovo je samo bila kap koja je prelila čašu.
Situacija u kojoj netko nekome opali šamar pokazuje kako smo kao društvo, koliko god pričali o nekom napretku, ostali i dalje nazadni.
Prvo. On ju je branio. On je nju branio. Od čega? Kad sam čula šalu, da, bila mi je neukusna, ali, zapravo, G.I. Jane. Jedna od najvažnijih ženskih uloga, koja je obrijala glavu i lišila se “standardne ljepote” radi drugih ciljeva, koji nisu uopće bili vezani za njezin vanjski izgled? Radi uloge Demi Moore o kojoj se i dan-danas priča? U filmu je ona prva žena koja je prošla obuku marinaca i čak pobjeđuje mnoge svoje muške kolege, a Jada mi je zaista postala sličan simbol posljednjih godina i divila sam se i njezinoj kćeri koja je radi podrške napravila isto.
Nešto što je i sama Jada Pinkett Smith prošla radi alopecije, i svijetu prenijela svoju borbu i preuzela narativ toga što je lijepo. Od čega ju je, molim vas, branio? Vrlo je očito da Jada može voditi razgovor sama za sebe, i sasvim se solidno usprotiviti nekome tko je ismijava ili vrijeđa, to pokazuje već godinama.
Drugo. Zašto ne osuđujemo ismijavanje bolesne žene? Jada Pinkett Smith nema rak, kao što mnogi pišu, i narativ da kratka ili obrijana kosa automatski znači i da osoba ima rak je vrlo problematičan. Alopecija ima određene stupnjeve i fizičke, ali i emocionalne borbe s time su ogromne, od toga da imaš “malo alopecije” pa ne bi zapravo trebao imati problem s tim, do toga da mnoge osobe koje imaju alopeciju ne mogu ili ne žele obrijati glavu jer se ne osjećaju ugodno te nose marame ili perike (što je oboje sasvim OK), pa zbog toga često nisu “reprezentativne za žene koje se bore s alopecijom”.
Za sve te probleme i ranjivosti krivi smo mi, društvo, koji sve što se ne uklapa u klasičnu ljepotu svrstavamo u određeni koš. Inače, za alopeciju koju ima Jada mnogi komentiraju da nije “dovoljno velika alopecija”, što je, također, poprilično žalosno i razgovor koji je potrebno pokrenuti.
Demistificiranje ćelavosti kao nečega što je simbol bolesti vezan je samo za žene, dok je kod muškaraca često izraz muškosti, i testosterona. Jada Pinkett Smith tu je također poslužila kao osnažavajuć primjer za sve kojima se teško nositi s tim stanjem, i osobno mi je bilo vrlo drago vidjeti je kako o toj temi progovara.
Osobe koje imaju rak ne moraju gubiti kosu, i ove reakcije pokazatelj su da svaka osoba koja iz nekog razloga želi obrijati glavu, a ženskog je roda, i dalje ima stigmu da je to radi neke “bolesti”. Istina je da se šale trebaju zaustavljati na nečijem medicinskom kartonu i tu bi se cijeli jedan tekst trebao generalno napisati o ismijavanju, ali to nikako ne opravdava nasilje kojem je svjedočilo preko 20 milijuna gledatelja.
Jedino što preostaje jest prihvatiti da šala može biti neprikladna u bilo kojem obliku jer je uopće adresirala nešto što je alopecija, čak i kad je referenca na osnažujuću ženu. Iako Jada o tome progovara, može se osjećati i ima se pravo osjećati uvrijeđeno jer pošalice na vlastiti račun nisu poziv na tuđe ismijavanje. Ali, doći i ošamariti osobu zbog toga na live prijenosu te opravdavati to obranom? Ako itko, a vjerujte, nitko, nije li to trebala onda napraviti Jada?
Treće. Ovaj mi je komentar možda najdraži jer pokazuje koliko daleko možemo ići da opravdamo nasilje. Chris Rock ih često ima na repertoaru. Uspjela sam pronaći dva, gdje komentira nedolazak mnoštva na Oscar zbog nedovoljne reprezentacije osoba nebijele boje kože, pa se Rock našalio sa svima koji zbog toga “k’o fol” nisu došli, iako ne rade baš previše za reprezentaciju, što je išlo kao kritiku svima koji koriste rasizam jer je to sada trendi. Dapače, Princ iz Bel Aira može se pohvaliti desecima stereotipnih prikaza vlastite rase po epizodi i ako ništa, podupirao je šaljenje na njihov račun.
Druga je na Jadu 2016. godine, da bojkotira dodjelu, iako zapravo nije niti pozvana na nju – što je opet komentar na njezin doprinos filmskoj industriji. Ah i da, komentar da je nevjerojatno da je Will Smith dobio 20 milijuna dolara za film “Wild, Wild West”. Ne znam, možda su mi sve šale postale light nakon što je Ricky Gervais na dodjeli Zlatnog globusa prije dvije godina svima prisutnima praktički rekao da su prijatelji Jeffreya Epsteina i pedofili.
No ovo sve je zapravo nebitno jer se čini da se Will Smith nije naljutio na “G.I. Jane joke”. Will Smith se smijao na tu šalu, njegova žena malo zakolutala očima, OK, kako je jednom rekla “It comes with the territory”, ali ono na što je zapravo naš oskarovac Will ustao i odlučio fizički nasrnuti na osobu na live događanju, je komentar “it was a nice one”. Koji nije imao veze s Jadom, već Willom. Moglo se protumačiti kao da će se sada zaustaviti na šalama ove obitelji jer je “mogao biti okrutniji”. Puno je veća šansa da je upravo to ono što ga je razjarilo jer, svatko tko se malo bavi žutilom, zna da je ova obitelj pod velikim povećalom zbog svoje otvorene veze i činjenice da je bilo nekoliko skandala oko prevara (i to s prijateljem njihova sina), a i Will je dao nekoliko intervjua o njihovom braku.
Opet, tema na kojoj su oboje zaradili povelike iznose i podigli gledanost razgovorom koji su imali u showu Jade Pinkett Smith, Red Table Talk, gdje su otvoreno progovorili o svojoj bračnoj situaciji. Njihovo pravo, no već se neko vrijeme priča o tome kako je na Willa Smitha utjecala cijela situacija te da pokazuje znakove psihičke nestabilnosti. Ne samo zato što su članovi scientologije, to je tek druga priča. Sve to su manje “nice” možebitne šale, na koje se Chris, inače, Willow nekadašnji prijatelj i kolega, referirao.
Ako se smijao na G.I. Jane šalu, a tek rečenicu kasnije promijenio izraz lica i ustao, nakon Chrisovog sljedećeg komentara, više bi se moglo reći da nije išao braniti nikoga osim vlastiti osjetljivi maskulinitet jer već godinama o njemu nepravedno i vrlo okrutno pišu kao “mlakonji” koji ne može zadržati svoju suprugu. I onda odlučio to prikazati borbom za svoju ženu, koja djeluje kao sve, samo ne kao osoba koja se ne zna braniti.
Da je vjerojatnije da je Will odalamio šamar (počinio nasilje) zbog sebe, a ne neke druge osobe važne u njegovom životu, prikazuje vrlo ogledno i njegov govor od valjda pet minuta, gdje je s licem punim suzama okrenuo na to da je on žrtva, Chris Rock nasilnik, i progovarao o sebi kao o širitelju ljubavi. Cijeli predugački pamflet i valjda najduži govor u povijesti Oscara dao se liku koji je ošamario drugoga lika, nakon što mu se poklonio kipić za najbolju ulogu. I ne, nije spomenuo Black Lives Matter, što mu danas mnogi žele pripisati, nego sebe i boga. Da bi cijela priča bila chef’s kiss, Will se onako komičarski usporedi s ocem Venus i Serene Williams, Richardom, za čije je utjelovljenje uloge i dobio Oscar, rekavši da je eto sad ispao “lud poput njega”. Ako nikad, tad sam pomislila da ovo sve jest neki predugački skeč.
Što bi bilo da je napao Amy Poehler ili Tinu Fey, ili Amy Schumer? Je li Leonardo DiCaprio trebao dati jednu zdesna Amy radi njezinog komentara o premladim partnericama? Zapravo, znamo, i svjedočimo tome da su javne osobe i na domaćoj sceni optužene za nasilje nad ženama pa nisu bile nikada otpisane, dapače, pojedinci su još popularniji, a situacija s nasiljem bi bila proglašena “incidentom”.
I da, činjenica je da će mnogi pomisliti da bi Will Smith trebao ostati bez kipića zbog cijele situacije. Stvarnost je ipak kompliciranija – za kipić za glavnu ulogu nije zaslužan samo on, već sve osobe koje rade s njim i za njega, te koji su radili na filmu. Riječ je o nekoliko godina rada stotina ljudi koji su radili na King Richard i činjenica je da je kipić zaslužio, a osobe koje su s njime radile zasluženo će taj kipić pridodati i u vlastiti CV. Zašto bi svi bili kažnjeni radi pojedinca?
No ono što se definitivno trebalo dogoditi jest to da je automatski morao biti uklonjen s pozornice, i otpisan s davanja govora. Ali, realno, nije da Akademija ima povijest osuđivanja nasilja, sjetimo se samo #MeToo pokreta koji je ogledalo godina, i godina zatomljavanja nasilja. Ovako mu se dala platforma, ogroman prostor, za mijenjanje narativa i izgovaranje PR teksta, a sada vjerojatno očekujemo i neki lažni odlazak na terapiju smirivanja nasilničkog ponašanja. A s obzirom na to da je isplivala i snimka kako su na afteru pustili Smithovu Gettin’ Jiggy Wit It te Willa kako s Oscarom u rukama tanca na istu, pretpostavljamo da je mnogim organizatorima ova situacija sasvim prosječna nedjelja. Možda i jest, ne vidimo backstage.
Ono što su Oscari propustili napraviti, i što je neoprostivo, je jasno pokazati da imaju nultu toleranciju na nasilje. Nasilje je neprihvatljivo. Ako vam itko ikada govori da se ponio nasilnički jer ga je netko isprovocirao, ta osoba ima nasilničko ponašanje i pokušava manipulirati narativom. Ako vam šamar, ili što bi neki rekli, fliska, nije nasilje, žao mi je. Ako ste među osobama koje podržavaju nasilje radi “obrane žene”, u 2022. godini, i vidite opravdanje u tome i dapače, kao da to zapravo uopće ne ide u kategoriju nasilja, zaista mi je, ponavljam, žao.
Kao velikoj obožavateljici Willa, stvarnost mi je sinoć još jednom pokazala da su legende krhke, kako u našim očima, tako i u vlastitim prekretnicama, onima izvan ekrana koji ne uključuju spašavanje svijeta od izvanzemaljaca. I veliki podsjetnik kako je dovoljno nekoliko izazova u životu da se iz dobroćudne i vječno nasmijane osobe, pretvoriš u onu sramotnu. Nasilnu. Tužnu.
Sasvim je u redu boriti se s nečim u životu, nailaziti na prepreke i nekad se teško nositi s time. Willa Smitha ne treba ismijavati jer je plakao dok je davao govor. Treba ga osuditi jer je pribjegao nasilničkim fizičkim i verbalnim ponašanjem pri rješavanju vlastitih frustracija, dok istovremeno prije toga godinama “otvoreno” progovara o ranjivim temama u TV emisijama te pet minuta nakon šamara kolegi, o širenju ljubavi. To je “textbook” primjerak nasilničkog ponašanja koji ne može nikako biti prikazan herojstvom ili obranom. O vlastitim frustracijama i problemima s osjećajima muškarci definitivno trebaju više razgovarati i ranjivost je svakako ogromna tabu tema. Da je više ranjivih, a manje ranjenih osoba, bilo bi manje nasilja. Tko zna, možda i prijetnji nuklearnim ratom. Iskustvo pokazuje da je to sve, zasad, samo bajka.
Foto: Tristan Fewings/Getty Images Entertainment via Getty Umages
