Prije nekoliko dana u medijima je među naslovima o energetskoj krizi, inflaciji, ratu u Ukrajini, pljački INA-e i novim dogodovštinama različitih estradnih lica, što domaćih, što stranih, iskrsnuo i naslov koji upozorava na brojne studije koji ove godine nisu upisali dovoljan broj studenata, ili je pak riječ o broju koji je tek nešto veći od nule.
U posljednjih dvadesetak godina svako je hrvatsko mjesto koje drži do sebe i ima makar vatrogasni dom, osnovalo i neko veleučilšte. S jedne strane, decentralizacija i dostupnost visokog obrazovanja izvan velikih gradova, studentski život u mjestima s povoljnijim najmom stambenog prostora i važnim sadržajima dostupnima pješice, a s druge pak nedostatak infrastrukture poput studentskih domova, menze, a i sadržaja zanimljivih i važnih mladim ljudima. Gledaju li se statistike, s brojem visokih učilišta, padao je broj studenata. Broj studenata pada jer pada i broj djece koja pohađaju prvo osnovne pa srednje škole, a broj djece pada jer… pa, dovoljno je zaviriti u netom objavljeni popis stanovništva i vidjeti koliko nas je manje samo u posljednjih deset godina. Nije taj broj manji samo zato što se rodilo manje djece, nego i jer živimo u zemlji čije novinske naslovnice pune korupcijske afere u kojima javni milijuni nestaju po privatnim računima onako kako meni nestane paket od deset gumica za kosu dva dana nakon što ga kupim: brzo i neobjašnjivo.
Neki od studija bez upisanih studenata prve godine su i nastavnički smjerovi na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Dvopredmetni studij fizike i kemije koji školuje buduće učitelje i nastavnike tih predmeta u osnovnim i srednjim školama neće ove godine organizirati brucošijadu. Onih dvoje koji su upisali dvopredmetni nastavnički studij fizike i informatike ili pak prvi i drugi student na jednopredmetnom studiju fizike ulazak u najbolje razdoblje mladosti profeštat će s kolegama s nenastavničkih smjerova. Na nenastavničkim studijima očito ne vrijede mjere da ih na godini u isto vrijeme smije biti najviše dvoje.
Nenastavnički smjerovi koji su nekada školovali inženjere, a nakon bolonjske reforme magistre, morat će vjerojatno otvarati prozore i prozračivati na predavanjima i vježbama jer su kvote popunjenije. Ne iznenađuje da mladi ljudi žele studirati fiziku, kemiju i informatiku, napose kad se vidi koliko ih na maturi baš te predmete polaže kao izborne, uz obveznu matematiku. Nije riječ o nedostatku predznanja ili averziji prema predmetima, da je samo u tome stvar, PMF bi odavno mogao iznajmiti svoje prostore za sabore stranke koja tako vješto pretače javnu lovu u privatne kasice prasice. Riječ je o, blago rečeno, smanjenom interesu za rad u školi.
Taj manjak interesa i sve kritičniji nedostatak kvalificiranih stručnjaka koji bi hrvatske osnovnoškolske i srednjoškolske učenice i učenike poučavali osnovama fizike i kemije, informatike i matematike nama koji radimo u školama već je godinama bolna rana. Otvorite li internetske stranice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, pronaći ćete dvadesetak oglasa za radna mjesta učitelja i nastavnika matematike. Da ne bude zabune, zakonski gledano, naziv radnog mjesta svih koji rade u osnovnim školama je učitelj, bilo razredne nastave, bilo nekog predmeta, a onih koji rade u srednjima nastavnik. S diplomom s nastavničkog smjera matematike u Zagrebu se ovog trenutka vrlo lako može pronaći radno mjesto, na puno i neodređeno radno vrijeme. Na popisu su brojne osnovne škole, nekoliko gimnazija i nekoliko strukovnih škola. Klasična gimnazija još nije među njima, no slučaj maila jedne majke koja je sasvim slučajno prva dama, a čiju pozadinu vjerojatno nikada nećemo sasvim doznati i koji je pola ljeta zabavljao javnost u aferi “Daj pet”, ogledni je primjer zašto nitko neće raditi u školi, pogotovo predajući takve predmete.
Ljudi koji završe navedene studije su em malobrojni, em mogu sa svojim znanjem u IT sektoru, bankama, osiguravajućim društvima i sličnim djelatnostima na početku karijere zarađivati dvostruko više no kao pripravnici u školama, a da im pritom ničija mama ne šalje mailove zašto su nešto napravili ovako ili onako. Režije i špeceraj koštaju, a nešto ih je lakše platiti ako ne zbrajaš već oko 20. u mjesecu koliko je ostalo do iduće plaće.
Osim roditeljskih pritisaka koji su sve jači zbog apsurdnog sustava upisa u srednje škole koji vrednuje samo ocjenu, tu su i pritisci nadležnih koji kao da sa svakim mandatom nastoje nadmašiti prethodnike administrativnim gluparijama koje se učiteljima natovare, umjesto da ih se pusti da svu svoju energiju usmjere na kvalitetnu nastavu. Zašto bi, zaboga, netko pet godina studirao fiziku i kemiju, da bi onda za ne baš visoku plaću s obzirom na stručnu spremu, prikupljao suglasnosti, ispisivao zapisnike, popunjavao tablice, prikupljao ispričnice i zapravo glumio tajnicu 7. b razreda, ako s tom diplomom može raditi daleko bolje plaćen posao s puno manje papirologije? Sreća je pa ih ima još nekolicina kojima nastava i rad s djecom i mladima predstavlja zadovoljstvo, a financijske rupe krpaju honorarnim poslovima. No, takvih je sve manje, a to se po netom objavljenim podacima i vidi.
I što rade naši vladajući? Mrknu preko milijardu kuna iz INA-e, uhvate ih s prstima u pekmezu i sad će se godinama rastezati po sudovima. A s tom milijardom se može stipendirati brojne studente nastavničkih smjerova deficitarnih struka. Uvjet za stipendiju moglo bi biti zaposlenje u nekoj školi na onoliko vremena koliko se stipendija primala. Onaj tko nađe nešto bolje plaćeno, vraća stipendiju kojom se opet financira netko drugi. Evo, u školi na Visu, u Komiži, traže matematičara na puno, neodređeno radno vrijeme, a izvjesno je da će radniku osigurati i smještaj. Stipendije i ovakav pristup zapošljavanju nagnale bi i naše talentirane i vrijedne učenike koji možda nisu socijalno ugroženi, ali si svejedno ne mogu priuštiti studij i popratne troškove. A takvih ima, dovoljno je proguglati osvojena zlata, srebra i bronce na međunarodnim olimpijadama različitih prirodnih predmeta.
Nedostatak stručnih učitelja razlog je za stalnu i sveobuhvatnu zabrinutost. Mi u školama odavno galamimo o tome, no nisam baš čula da je itko na dužnosti pravobraniteljice za djecu ikada naglasio u koliko su nepovoljnijem položaju učenici koji imaju nestručno zastupljenu nastavu i tražio rješenje od odgovornih. Pojava je sve češća, u novinama sam prije desetak dana vidjela da u Zadru u jednoj osnovnoj školi matematiku predaj profesorica engleskog. Nije to samo obilježje manjih i slabije povezanih krajeva. Zadarski slučaj i slobodna radna mjesta samo za matematičare u Zagrebu pokazuju da se višedesetljetno zanemarivanje obrazovanja približilo točki kolapsa. No, nikoga na vrhu nije briga jer su svoje škole završili, a djecu, ako već nisu gotova, će poslati na školovanje u inozemstvo. Ili po dobrom običaju, kupiti im diplome.
Fotografija: Thinkstock
