Trenutačno se u kinima i na televiziji događa uistinu posebno putovanje kroz svijet Paula Thomasa Andersona, redatelja čiji su igrani filmovi filmska povijest, ali čiji su glazbeni spotovi nešto sasvim posebno, drukčije i za sve one ljubitelje njegovih filmova zasigurno u jednom trenutnu otkrivenja tog njegovog, drugog stvaralaštva jedno stvarno jako zanimljivo iznenađenje
Kod mene se to događa od najranijih dana u videoteci sredinom i kasnih 90-ih, preko toga da sam samu sebe prije nekoliko godina gotovo pa ljuto pitala izlazeći iz zagrebačke Kinoteke “zašto mu je trebao toliko dug “Licorice Pizza” do iščekivanja filma “One Battle After Another”, ali jedno je sigurno; čini se da smo svi zajedno zaglavili u PTA labirintu, i to je – sjajno.
Paul Thomas Anderson i kratka forma
Postoji vrsta kreativne energije koja jednostavno ne može biti ograničena na ona osnovna tri čina. Igramo se udejom da je Paul Thomas Anderson ponajprije filmski autor, “gospodar povijesnih drama” kako neki kažu, ali istina je da je njegov genij jednako blistav u kratkoj, vizualnoj poeziji glazbenog spota. S deset izvanrednih dugometražnih filmova na kontu i tim opipljivim hypeom oko novog projekta, “One Battle After Another”, lako je zaboraviti na taj sporedni katalog. Ali nemojmo to učiniti.
Sjećam se kad sam u Kinu Tuškanac, u srednjoj školi, prvi put vidjela “Boogie Nights”. To je bio “eureka trenutak”. Ta narativna opsesija, taj savršen casting (da, čak i Mark Wahlberg!), ta priča o improviziranoj obitelji u sjajnoj, pomalo prljavoj dolini San Fernando – bila sam posve opčinjena. I taj osjećaj je trajao. Zbog toga sam kasnije u videoteci (ako se iz generacijskih razloga ne sjećate, onda zamislite taj osjećaj uzbuđenja kad na polici nađete VHS nakon liste čekanja!) jurila za filmom koji sam znala kao “Sidney”, a kasnije prepoznala kao “Hard Eight”. Sjajan, tiho intenzivan debi koji je odmah pokazao taj njegov karakterističan rukopis: dugi kadrovi, izvanredno korištenje svjetla i ta opčinjenost autsajderima.
Naravno, tu je i relativno nov film “Licorice Pizza”. Bože, ta vibracija 70-ih, taj zvuk, vizualna raskoš! Prava gozba za osjetila. Ali da, ta duljina filma, to mu nikako nisam mogla oprostiti… Sada razumijem. To je on, kako ga mediji, ali i u Hollywoodu zovu – PTA. On stvara svemire, a za stvaranje svemira treba vremena. Upravo je zato fascinantno kako to isto radi u formi od tri do sedam minuta. I ovdje ne mislim na njegove kratke filmove, ovdje sam posve fokusirana na njegove glazbene videospotove.
Paul Thomas Anderson X Fiona X HAIM X Radiohead
Što se dogodi kad “videostore” dijete iz The Valleyja, a koje je odrastalo blizu Hollywooda, ne u Hollywoodu, okruženo “would-be’s” i “burn-out’s” karakterima uzme kameru? Dobijete nešto što je duboko intimno i istovremeno univerzalno. Njegovi glazbeni spotovi majstorski su sažetak njegove estetike. Krenimo redom. Fiona Apple i PTA.
Suradnja s Fionom Apple (s kojom je i bio u ljubavnoj vezi) vrhunac je kinematografske bliskosti. Kad pogledate “Across the Universe” (1998.), to je remek-djelo kontrasta: Fiona pjeva u slušalicama, s nevinim osmijehom, u savršenom miru, dok se oko nje u crno-bijeloj zalogajnici ruši kaos i vandalizam. To je esencija njezinih riječi, “Nothing’s gonna change my world”, vizualizirana s anarhičnom ljepotom. Njezino lice stvoreno je za kameru, a PTA zna kako iskoristiti tu sirovu, pristunu emociju. Čak i kasniji comeback video “Hot Knife” (2013.), snimljen u anamorfnom formatu, je izjava: dualnost, crno-bijelo i boja, split-screen s njezinom sestrom.
HAIM sestre postale su njegov alter ego za prikazivanje Los Angelesa. I to sjajan. Ti videi, od “Right Now” do “Summer Girl”, mali su nepretenciozni filmovi. PTA hvata tu njihovu neuljepšanu jednostavnost, ali je odijeva u najljepše moguće ruho. “Summer Girl” (2019.) s tim prepoznatljivim HAIM hodom po ulicama L.A.-a za vrijeme “goled hour” doba dana gdje skidaju sloj po sloj odjeće čista je, zarazna radost. To je vizualan ekvivalent Lou Reedovog “Walk on the Wild Side” refrena koji pjesma oponaša. A spot za “Man From The Magazine”? Danielle Haim pjeva uživo u Canter’s Deliju dok pakira sendviče; istovremeno jednostavno, prizemno i moćno, posebno jer se osvrće na temu seksizma. I da, Alanu Haim gledamo u jednoj od glavnih uloga u “Licorice Pizza”. To je taj njegov glumački ansambl, samo proširen i na glazbenike.
I onda imamo mračniju, meni možda najdražu, egzistencijalnu stranu s Radioheadom i Thomom Yorkeom. Ako se “Boogie Nights” bavio potragom za obitelji, a “Hard Eight” samoćom u pustinji, onda spotovi poput “Daydreaming” (2016.) i kratki film “ANIMA” (2019.) prikazuju lutanje. “Daydreaming” prati Yorkea kroz labirint vrata, mjesta, života; intimno i dezorijentirajuće, savršeno se uklapajući u melankolični ton pjesme. A “ANIMA”? To je mini mjuzikl o otuđenosti i potrazi za vezom u distopijskom i istovremeno snovitom svijetu. To je filmski, to je koreografirano, i to dokazuje da PTA može preuzeti i najapstraktnije teme te ih učiniti vizualno zapanjujućima.
Što je njegova tajna baratanja kratkim i dugim formama istom snagom i dubinom? Mislim da se radi o koherenciji. U spotu “Try” (1997.) za Michaela Penna, snimljenom u jednom dugom kadru u najdužem hodniku u Americi (“The Infinite Corridor”), vidite mladog redatelja kako već eksperimentira s tehnikom koju će kasnije usavršiti u igranim filmovima. Philip Seymour Hoffman je tu, u majici “Planet majmuna”, nonšalantno držeći boom mikrofon. To nije samo spot, to je filmska vježba s castom i ekipom iz “Boogie Nightsa”, koja odmah nagovješćuje posebnost ovog redatelja.
Glazba kod PTA nikad nije samo pozadina; ona je narativni akter (Aimee Mann’s “Save Me” u filmu “Magnolia”, na primjer). Njegovi spotovi produžetak su njegovog filmskog svemira. Oni su kratke, savršeno destilirane priče koje prenose emociju i atmosferu. Češće nose predznak “cool” nego njegovi dugometražni radovi, samo zato što su oslobođeni tereta epske priče.
Paul Thomas Anderson rijetka je pojava. Autor koji u svim formama govori istim jezikom, ali uvijek s novim naglaskom, a videospotovima je dokazao kako ne samo da ne treba dugu formu da bi bio genije nego da je majstor uistinu u svakom, pa i najmanjem kadru. Osim kratke i duge forme, postoji još jedan aspekt njegovog izražavanja: moda. No sada neću o tome, to je za jedan drugi tekst. Samo bacite oko na nekoliko posljednjih crvenih tepiha ili televizijskih intervjua. Prepoznat ćete taj savršen kaos svega u toj njegovoj (istovremeno) mekoj haromiji slika, zvuka, riječi, kretanja.
