Okosnica arhitektonske misli za svakog je arhitekta nešto drukčija, no slutimo da bi se većina složila, pogotovo danas, da funkcija ne bi trebala biti ispod estetike. Štoviše, njihova dinamika trebala bi biti usklađena i svjedočiti o promišljenom pristupu arhitekturi i dizajnu
Takve priče barem pričaju projekti Vanje Ilić, hrvatske arhitektice za koju ste se potencijalno mogli čuti i ako niste iz arhitektonskih krugova i ne pratite kreativnu scenu. Ako ste barem jednom guglali “novi Hrvatski prirodoslovni muzej”, svjedočili ste projektu na kojem je radila zajedno sa svojim timom i Radionicom arhitekture. Za svoje radove je dobila su tu neka od najvećih priznanja u industriji, poput nagrade Vladimir Nazor Ministarstva kulture, Bernardo Bernardi, Viktor Kovačić, pa i onih stranih poput Prizanja Piranesi i nagrade Trijenala centralne i istočne Europe.
Prostori koje kreira uranjaju nas u svoje priče; primjerice, kad uđete u Bijelu sobu muzeja Apoksiomena, fokus nije rascjepkan, već u impresivno tekstilnom opnom “odijevenim” zidovima svu pažnju dobiva brončana statua zbog koje ste došli. Nije zasjenjena arhitekturom i dizajnom interijera – baš suprotno, ističe je na najbolji mogući način. Hrvatski prirodoslovni muzej zaživio je na novoj razini, kao i stalni postav Muzeja vučedolske kulture.
Kako izgleda svakodnevni rad arhitekta, kako Vanja sama promišlja arhitekturu, zašto je arhitektura primarno timski rad i kako komentira novi val inspiracije brutalizmom kojim naše podneblje nerijetko odiše, otkrila nam je u razgovoru.
Možete li nam približiti neke od svojih najdražih radova ili one za koje smatrate da su privukli najviše pažnje?
Radovi koji su mi najdraži, a ujedno su izazvali i najveći odjek, kako u stručnoj, tako i u široj javnosti, dolaze iz područja javnog prostora i projekata vezanih uz kulturu. Među njima se posebno ističu, rekonstrukcija i stalni postav Vinogradarske zbirke u Pitvama, tekstilna instalacija u Bijeloj sobi Apoksiomena u Muzeju Apoksiomena, stalni postav Muzeja vučedolske kulture te nedavno obnovljeni Hrvatski prirodoslovni muzej s Radionicom arhitekture. Osobito su mi među najdražima i projekti Donassy – Otvoreni atelieri 1 i 2, jer se radi o projektima za moju majku, dizajnericu Branku Donassy, koji su realizirani u suradnji s atelijerom Donassy. Kroz projekte Atelier D, tema tekstilne opne kojom se formira prostor pretočila se u oblikovanje Bijele sobe Apoksiomena.
Često na vašem profilu vidimo radove koje prijavljujete na razne natječaje. Kako izgledaju ti procesi – koliko vremena uopće treba za osmišljavanje projekta, a koliko za cijelu realizaciju, do trenutka kada možemo ušetati u taj prostor? Koji je dio tog procesa najteži?
Od početka rada u arhitekturi, još kao studentica, počeli smo sudjelovati na javnim, anonimnim arhitektonskim natječajima. Tako smo došli i do prvih realizacija u javnom prostoru. Arhitektonski javni natječaji su posebna tema, gotovo disciplina unutar naše struke koju malo ljudi izvan struke razumije – zašto želimo u njima sudjelovati, uložiti mnogo truda, vremena i sredstava, unatoč neizvjesnom rezultatu. Natječaji su važni za prostor koji nas okružuje jer su izvrstan način pronalaženja najboljeg rješenja, gdje stručni žiri može birati između više, često i desetaka radova, najbolje rješenje za naručitelja. Nama su važni jer ih možemo raditi bez opterećenja, istraživati, testirati sami sebe i bezkompromisno predložiti hrabrije koncepte. Činjenica da postoji konkurencija dodatno nas potiče da budemo što bolji. U mojem uredu, kada nam se svidi zadatak i lokacija, rado sudjelujemo na natječajima.
Upravo je dovršen Trg na Lokvi u Rovinju sa spomen-obilježjem hrvatskim braniteljima, koji je rezultat pobjede na javnom arhitektonskom natječaju. Nedavno smo također pobijedili na natječaju za interpretacijski centar špilje Vindija.
“Vrijeme od ideje do realizacije ovisi, naravno, o veličini zahvata. Nerijetko proces potraje i desetljeće.”
Rokovi natječaja su određeni i relativno kratki, prosječno traju oko dva mjeseca, od čega barem jedan mjesec intenzivno radimo. Natječaj je samo prva faza u kojoj se izrađuje idejno rješenje. Nakon toga kreće razrada projekta i izrada projektne dokumentacije, što traje minimalno godinu do dvije, a često i više. Vrijeme od ideje do realizacije ovisi, naravno, o veličini zahvata. U optimističnom scenariju, za manje projekte potrebno je oko dvije, tri godine, a za veće pet godina. To je u idealnom slučaju kada sve ide kontinuirano i kada je osigurano financiranje. Nerijetko proces potraje i desetljeće.
S koliko ljudi surađujete na projektima? Koliko je u arhitekturi timskog rada, a koliko samostalnog?
Gotovo da i nema samostalnog rada u arhitekturi. Inicijalne misli i nukleusi koncepata jesu individualni, ali dalje od toga sve je timski rad. Počevši od inicijalnog arhitektonskog koncepta koji se istražuje, razvija i propituje, pa sve do razrade koja uključuje prvo arhitektonsku struku, ali već u ranim fazama i uključuje sve druge struke koje su povezane: projektante konstrukcija, instalacija, prometa, krajobrazne arhitekte itd.
Tu su i suradnje s naručiteljima, bilo privatnim ili javnim, posebice kod projekata za kulturu, gdje su uključeni i dizajneri, video umjetnici, kustoski timovi i razni drugi suradnici. Suradnja s različitim strukama ne prestaje projektiranjem, već se nastavlja tijekom izvedbe s izvođačima, praćenjem gradilišta i kontinuirano traje dok se projekt ne dovrši.
Čini nam se da je arhitektura iznimno raznolika i svestrana – što, po vašem mišljenju, arhitekti sve moraju znati i razumjeti izvan svog užeg područja djelovanja?
Za arhitekta je važna opća kultura, poznavanje različitih umjetničkih medija i razumijevanje društva u svim njegovim aspektima. Sva iskustva kroz koja prolazimo ostavljaju trag na nama te se, često nesvjesno, pretoče u naša promišljanja o prostoru oko nas, a zatim i u same projekte.
“Arhitekt uči tijekom cijelog života i mora poznavati brojna područja vezana uz arhitekturu – od tehničkih i umjetničkih aspekata, do zakonskih regulativa i procedura.”
Arhitekt uči tijekom cijelog života i mora poznavati brojna područja vezana uz arhitekturu – od tehničkih i umjetničkih aspekata, do zakonskih regulativa i procedura. Važna su i teorijska znanja, poznavanje zakonodavstva, osnovna ekonomska načela (posebno ako se vodi vlastiti ured), kao i vještine upravljanja, komunikacije te barem osnovno razumijevanje psihologije.
Osim što se bavim projektiranjem, radim i kao profesorica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, što dodatno proširuje spektar potrebnih znanja i vještina – čineći moj rad još izazovnijim i zanimljivijim.
U posljednjih nekoliko godina kao da sve više počinjemo cijeniti brutalizam. Sve je više izložbi posvećenih toj eri, vođenih tura ili knjiga. Zašto nas ta arhitektura sve više fascinira? Tražimo li možda, u ovom nestabilnom svijetu, neku fizičku, monumentalnu sigurnost?
Za pravo vrednovanje i istinsko prihvaćanje često je potreban vremenski odmak, osobito kada je riječ o avangardnim pokretima. Sljedeće razdoblje obično se suprotstavlja prethodnome, kao svojevrsna kritika i opozicija. Tek nakon nekog vremena ponovno se poseže za vrijednostima koje je neko razdoblje donijelo, a koje se pokažu kao trajno i vrijedno naslijeđe te, prežive li test vremena, pronađu zasluženo mjesto. Također su se pojavila brojna vrlo ozbiljna znanstvena istraživanja te vrijedne baštine i značajne izložbe koje se posebno bave arhitekturom Istočne Europe, zapadnoj arhitektonskoj publici do nedavno slabije poznate, što je zasigurno pridonijelo njezinoj vidljivosti, prepoznatljivosti i općem interesu.
“Vjerojatno u kontekstu prezasićenosti arhitekturom s pretjerano dizajniranim pročeljima – iskrenost koju brutalizam nosi pojavljuje se kao svojevrsno otrežnjenje.”
Vjerojatno u kontekstu prezasićenosti arhitekturom s pretjerano dizajniranim pročeljima – iza kojih se često ne kriju stvarne arhitektonske vrijednosti niti društvene ideje – iskrenost koju brutalizam nosi pojavljuje se kao svojevrsno otrežnjenje. S druge strane, nije zanemariva ni romantično-distopijska fotogenična atmosfera kojom odišu ti prostori, što ih čini privlačnima za masovne medije i društvene mreže. Zasigurno je i film Brutalist pridonio popularnosti brutalizma u širem smislu.
Foto: Bosnić+Dorotić / Hrvatski prirodoslovni muzej, Muzej Apoksiomena, Miljenko Bernfest / Muzej vučedolske kulture, G.J.Z. / portret Vanje Ilić
