Granice ne postoje, a sloboda vlada svakim kadrom – upravo tako možemo opisati svijet koji nam svojim objektivom približava argentinska fotografkinja Valeria Sigal, naša ovotjedna sugovornica rubrike Foto/Crush.
Njezina umjetnost je osvježavajuće oslobođena stereotipa, izazovnih normi ljepote ili ograničenja, a fotografije djeluju kao prozori u dubine ljudskog duha, gdje svjetlost i sjena tkaju priču o slobodi, autentičnosti i prolaznosti. Kroz njezin objektiv, svaki kadar kao da postaje poziv na introspekciju, na putovanje kroz emocije i snove.
Kroz razgovor, Valeria nam je ispričala kako se rodila njezina strast prema fotografiji koju toliko dobro prenosi u svoj rad, ali i kakav utjecaj majčinstvo ima na njezino stvaralaštvo te duboke teme koje nadahnjuju njezin rad. Otkrila nam je kako je od korporativnog svijeta došla do umjetnosti te kako njezina osobnost oblikuje njezine radove. Svakako nastavite čitati!
Možete li našim čitateljima reći nešto o sebi, tko je Valeria Sigal?
Rođena sam u Buenos Airesu 1982. godine. Studirala sam filozofiju, no nisam završila studij. Radila sam u banci dugi niz godina, ali 2011., nakon što sam postala majka, odlučila sam napustiti posao i studirati fotografiju, koju sam završila u srpnju 2017. godine. Što se tiče mojeg fotografskog rada, moj se rad uglavnom fokusira na portrete i akt. Općenito se bavim portretiranjem ljudi, radim s digitalnom fotografijom, snimam direktno i koristim prirodno svjetlo za kompozicije kojima nastojim stvoriti kombinaciju svjetla i sjene. Rekla bih da su osi koje prožimaju svaki moj fotografski rad konačnost i sloboda.
Kada ste se prvi put zainteresirali za fotografiju i kako je do toga došlo? Postoji li fotograf na kojeg ste se ugledali ili se još uvijek ugledate?
Još od malih nogu imala sam fotoaparat i voljela sam snimati s njime, ali tek nakon rođenja moje kćeri odlučila sam se profesionalno baviti time. Iskreno, nisam ni tada bila veliki poznavatelj umjetnosti, niti sam danas. No postoje mnogi fotografi koje sam otkrila za vrijeme studiranja i koji u meni bude veliko divljenje, primjerice Sally Mann, Nan Goldin, Bresson i mnogi drugi.
Vaši portreti nose poseban potpis. Što Vas je navelo na to da fotografirate ljudsko tijelo?
Nakon što su neke važne osobe u mom životu preminule, godine 2017. počela sam raditi na kolekciji koju sam nazvala “Stolice”. Rad je prikazivao tijelo, golo kao dokaz postojanja, a stolicu kao mjesto koje tijelo nastanjuje i koje ostaje i kad tijelo nestane (bile su tu i fotografije praznih stolica). Rad je prvotno govorio o krhkosti i prolaznosti života, uz kratki tekst koji je pratio slike:
“Tijelo kao simbol i materijalni dokaz postojanja.”
Golo, krhko, ogoljeno i nepretenciozno tijelo.
Tijelo i nepopravljivo i nezainteresirano čekaju.
Ograničeno tijelo, život koji će završiti i kojem će drugi uspjeti.
Dostupno svjetlo kao ono što određuje naše postojanje.
Stolac kao mjesto gdje živi tijelo i to će ostati i kad ga više ne bude.
Tijelo čeka svoj nestanak, stolica čeka da se netko pojavi.“
Nakon ovog rada, mogu reći, zaljubila sam se u portretiranje tijela, kože – mislim da se trudim prikazati ljude na što autentičniji način, bez šminke i “kostima”.
Postoji li nešto što ne biste fotografirali?
Neke stvari mi padaju na pamet, ali istina je da ne vjerujem ni svojoj sjeni, mislim da se sve može promijeniti od trenutka do trenutka, tako da ne da mogu sa sigurnošću reći što nikad ne bih fotografirala.
Što mislite koja je glavna uloga ili poanta fotografije?
Ne mislim da postoji glavna ili jednoznačna poanta.
Što razlikuje odličnu fotografiju od prosječne, a što smatrate kvalitetnom fotografijom koja vam zapne za oko?
I u fotografiji i u životu, kad mi nešto privuče pažnju znači da me gane, odnosno, nešto što me snažno dirne, zabrine, ili promijeni (barem na trenutak) moju egzistenciju.
Fotografije u boji ili crno-bijele? Što vam se sviđa kod jednog više od drugoga i je li proces fotografiranja drugačiji?
Uvijek mi je teško potvrditi/utvrđivati istine… Mislim da ne mogu birati jednu nad drugom, obje imaju svoju ljepotu.
Kako biste opisali sebe i svoju osobnost? Ovo je možda malo duboko pitanje, ali kako vaša osobnost utječe na način na koji fotografirate?
Uvijek je teško govoriti o sebi, ali postoji karakteristika koju jasno vidim u svom svakodnevnom životu i u načinu na koji fotografiram. Mislim da sam prilično stroga i da trebam imati sve pod kontrolom, u tom smislu u svom osobnom radu uvijek radim i radila sam u potpunosti sama (bez pomoćnika bilo koje vrste) i obično sve sama usmjeravam i kontroliram tijekom sesija.
Kako gradite odnos sa svojim modelima? Što je ključno za izvlačenje najboljeg iz nekoga? Je li vaš pristup drugačiji ako je tema dobro poznata?
Uz par izuzetaka, većinu ljudi koje fotografiram ne poznajem. Za svoje osobne sesije obično usmjeravam modele od početka do kraja photoshootinga. Sjedim ispred njih i poput ogledala im pokazujem poze koje trebaju zauzeti. Poze variraju od napetosti i krutosti do lakoće i krhkosti. Uvijek nastojim osigurati da, iz gestualne perspektive, ljudi budu lišeni svojih namjera da ugode i da njihov izgled bude što autentičniji, dok istovremeno pokazuju osnovnu krhkost i snagu.
Dosad ste snimali neke zaista moćne portrete. No, kako stvorite atmosferu oni izgledaju u potpunosti iskreni i stvarni?
Nastavno na prethodni odgovor, uvijek nastojim da s gestikulacijske perspektive, ljudi budu oslobođeni bilo kakve namjere da mi ugode i da im izgled bude što autentičniji.
Imate li omiljeni rad? Ako da, koji i zašto?
Mislim da je do sada moj omiljeni serijal radova “Stolice”, to je onaj koji me do sada najviše dirnuo, a cijeli proces je bio vrlo ugodan – od potrage za glumcima do finalnog rezultata.
