Sabina Gvozdić, kreativna pripovjedačica i turistička vodičica odvest će vas u svijet bajki, što će vam otkriti nov pogled na Ogulin, Plitvička jezera, planinu Klek… Zamolili smo je da nam ispriča sve o svojim bajkovitim rutama
Vjerojatno ste znali da su naša područja, jednako koliko su ispunjena zemljom i kamenom, prepuna legenda. No jeste li znali da su se bajke u nekim starim vremenima prenosile odraslima, dok bi djeca, vjerojatno skrivena od očiju svojih roditelja, uspijevala čuti samo isječke? Upravo ta tradicionalna ispunjenja slobodnoga vremena evocira Sabina, koja je još prije skoro deset godina spojila svoje dvije ljubavi u Živu riječ – onu prema pripovijedanju i našim prirodnim ljepotama. Ispričala nam je cijeli proces i otkrila kako je ovu svoju romansu pretvorila u posao.
Kako se uopće pojavila ideja o ovom fantastičnom projektu koji kombinira pripovijedanje i turističko vođenje krzo rute bajki? Što je došlo prvo?
Prvo je došlo pripovijedanje koje je bilo plod zainteresiranosti za živu riječ pripovjedača, koje sam slušala na Ogulinskom festivalu bajke svake godine. Priliku da upoznam jednu od naših najizvrsnijih profesionalnih pripovjedačica, koja je utrla put ostalima, Jasnu Held iz Dubrovnika, nisam propustila, te sam se javila na radionicu koju je ona vodila u sklopu projekta Centar za posjetitelje Ivanina kuća bajke. Naš susret i njezino mentorstvo urodilo je plodom, pa sam iz početka učila zanat pripovjedača, uz njenu nesebičnu pomoć. Održala sam svoj prvi nastup 2012. I zatim nastavila, te uskoro otvorila obrt. Kako su posjetitelji Ogulina mahom ljubitelji prirode i kulturne baštine, tako su me pitali o mjestu, te sam prepoznala taj trenutak i opet prešla u „zanatlije“ na veleučilište Vern u Zagrebu, na nekoliko godina, te ispekla i zanat vodiča. Pripovjedne tehnike govorenja uvelike su mi pomogle u poslu vodiča, a informacije naučene na veleučilištu mi pomažu u operativno tehničkoj realizaciji ruta. Tako je pripovjedna ruta bajke u Ogulinu samo jedan od projekata na koji sam ponosna, sjedinjuje pripovijedanje i tumačenje baštine i bajki i priča.
Koliko je prošlo od inicijalne ideje do prvog organiziranja izleta? Jeste li naišli na ikakve prepreke?
Od ideje do realizacije prošlo je više od godinu dana, otvaranje obrta bio je velik korak, ali na njega sam se odlučila kako bi svojim klijentima mogla izdati račun i razvijati posao bez birokratskih prepreka. Prepreka na putu je bilo, izazova više, i svi su savladani baš kao u bajkama. Mislim da je u tome i smisao, jer sve je živo i sve se mijenja pa tako i mi, svladavajući svaki izazov, zadovoljniji smo sobom i motiviraniji na korak naprijed.
Kako izgleda to iskustvo za vaše klijente, a da se razlikuje od standardnih razgleda?
Teško mi je pričati o sebi iz uloge posjetitelja, ali mogu prenijeti ono što sam čula. Tako mi je jedan posjetitelj nakon obilaska rekao :“Ovo su bila mala, povezana kazališna djela“, ili „Vratili ste nas u djetinjstvo, hvala!“, kao i „Mogli bi vas slušati cijeli dan!“ pa „Imate ugodan glas“ i slično. Važno mi je da posjetitelji, ili publika, bude „budna“, nije izazov u gomilanju informacija o mjestu, već doživljaj mjesta. Obilazak prilagođavam posjetiteljima, tako neću isti sadržaj pripovijedati za grupe starijih, djece ili obitelj itd, već kad vidim goste na mjestu improviziram ono što mislim da bi bilo najzanimljivije dotičnim gostima. Priče koje pripovijedam u obilasku su informacije koje skupljam godinama, kojih nema u brošurama, i vjerujem da je to razlog i rezultat oduševljenja.
Postoji stereotip da je pripovijedanje samo za djecu, kako biste ga razbili?
Bajke i priče davno prije pripovijedale su se isključivo među odraslima, za vrijeme rada u polju ili oko ognjišta. Tako je, na primjer, nastala Crvenkapica koja se danas bitno razlikuje od prvotne verzije. Neki sakupljači bajki osim što su bajke skupili i zapisali iz naroda, prilagođavali su ih dječjem uzrastu. U tom procesu bajke su izgubile neke svoje elemente, da bi danas imali bajke koje su potpuno cenzurirane od prvotnih „strahota“ koje su vladale u njima. Istina je negdje između, bajke i priče vole i mali i veliki, ja to znam iz iskustva (smijeh).
Gdje sve vodite ljude, odnosno, na kojim ste sve lokalitetima turistička vodičica?
Vlasnica sam licence za Karlovačku i Ličko-senjsku županiju, a specijalnost su mi područje Ogulina (Klek, Đulin ponor, uže središte grada Ogulina, jezera Sabljaci i Šmitovo jezero), Karlovac te Plitvička jezera na kojima sam provela pet sezona radeći kao lokalni turistički vodič sa grupama i individualcima iz cijeloga svijeta. Posebno sam ponosna na projekt pripovijedanja, na Kleku, ali i drugdje, na raznim manifestacijama i festivalima diljem zemlje i šire. Pesonalizirane priče također su zanimljive, tako da možete naručiti priču za sebi dragu osobu ili dijete, tada ja sa podacima i informacijama koje dobijem – „skrojim“ priču u kojoj je glavni junak ili junakinja vama draga osoba. Priču ispripovijedam, i uvezenu kao knjižicu predam slavljeniku ili slavljenici.
Imate i rutu bajke, možete li nam otkriti jednu zanimljivu anegdotu o Ogulinu koju svojim posjetiteljima ispričate na toj ruti?
Ono što me najviše veseli u obilasku na ruti bajke je objašnjenje zašto je Ivana Brlić Mažuranić, rođena Ogulinka, važna za Ogulin, i zašto je Ogulin bio važan za nju. Malo tko zna da Ivana u bajci “Regoč” vjerno opisuje svoj rodni zavičaj, kojem se kao djevojčica u nekoliko navrata vraćala, i koji je na nju ostavio dubok dojam. Poseban je osjećaj pripovijedati “Regoča” na mjestu koje je spisateljicu inspiriralo za “Regoča”, i publika to prepozna. Jer tu nemamo što dodati, niti oduzeti. Posebno dobro je prihvaćena i legenda o klečkim vješticama, koja traje samo minutu, ali s pogledom na Klek bude vrlo efektna.
Koji su vam sljedeći planovi?
Postoji narodna bajka u kojoj se smjenjuju sreća i nesreća i to na način da u svakoj, na prvi pogled nesreći, „ispliva“ neka sreća i obratno. Tako je i meni, a vjerujem i mnogima, zadnjih godinu dana. Osobno mislim da nije vrijeme za velike planove, i upravo možda najviše tome nas je naučila ova pandemija – uspjeh je preživjeti svaki dan. Konkretnije, gužve na Plitvičkim jezerima su nestale, što ne smatram nužno zlom u turizmu, već prilikom da se turizam napokon okrene domaćem gostu i postane pristupačniji, a za domaće goste ovo je prilika da upoznaju bolje svoju zemlju.
Više možete pročitati ovdje, ili se Sabini direktno javiti na sabina@ogulintales.com
Foto: naslovna Goran Jović; Jelena Markulin; privatna arhiva
