Razgovarali smo sa Špelom Petrič, znanstvenicom koja se okrenula ka umjetnosti i koja svojim performansima i eksperimentima pokušava prenijeti egalitarniji, kritičniji i svjesniji svjetonazor
“Vidim, svi smo bili u šumi danas“, napisala je na svome storyju jedna mlada žena koju pratim, i to me navelo na “aha“ reakciju jer stvarno, ne samo toga dana, nego posljednjih mjeseci samo viđam brojne šume, raznovrsno lišće i teglice u kojima prkose prekrasne kućne biljke. Sakupljanje biljaka rastući je trend posljednjih nekoliko godina te je nedavno, uz redovite odlaske u prirodu, zbog pandemije došlo do procvata prodaje zatvorenih biljaka, a mnogi se kunu da kroz ovaj hobi pronalaze utjehu, rutinu i zajednicu. Kad sam tražila razlog zašto je baš biljka ta koja ima terapeutski učinak i možemo li uopće razviti odnos s biljkama, naišla sam na Špelu Petrič, fascinantnu nagrađivanu slovensku umjetnicu koja je nedavno gostovala i na ovogodišnjem izdanju zagrebačkog Touch Me Festivala, gdje je predstavila svoj rad “Institut za neprimjetne jezike: Čitanje s usana“, inspiriran imaginarnim istraživanjem kojim znanstvenici pokušavaju uspostaviti komunikaciju između čovjeka i fikusa. Nekoliko dana dogovora i jedan izbrisani Zoom razgovor kasnije, mašem Špeli koja sjedi odmah pokraj laboratorijskog stola na kojem ponosno stoji prekrasna biljka u tegli, promatrana jakim reflektorom. Započele smo razgovor u nadi da ću si dočarati zašto su baš biljke predmet njezinih projekata i možemo li, ako ikad – uspostaviti odnos s tim fascinantnim bićima.
Ova umjetnica novih medija i bivša znanstvena istraživačica trenutačno se nalazi na relaciji Amsterdam – Ljubljana (iako ju je pandemija pomalo utaborila u Sloveniji), a njezin put prema umjetnosti pleo se, gdje drugdje nego – na biomedicini Sveučilišta u Ljubljani. “Bila sam okružena umjetnicima, ali sam nakon fakulteta upisala doktorat jer je to ono što “trebaš raditi“. U nekom sam trenutku zaključila da nisam sposobna gledati na stvari objektivno i sa znanstvenog stajališta. Previše su me zaokupljali kulturni fenomeni koje inače u znanosti trebate na neki način “prespavati“. U tome nisam bila dobra, i tako je krenulo moje izražavanje kroz umjetnost.“ Nakon završenog doktorata, danas se može pohvaliti i magisterijem umjetnosti u briselskoj školi umjetnosti LUCA. Iako je javnosti najpoznatija kao umjetnica s biljkama, svoje brojne eksperimente započela je na svome tijelu, štakorima i dagnjama. Neka od tih djela izazvala su kontroverzije zbog načina na koji je ona “instrumentalizirala“ životinje, no nitko se, međutim, nije usprotivio tome što koristi biljke u umjetničkom projektu.
Danas je veći dio njezina nedavnog rada usredotočen na biljni život, prikazan na mnogim festivalima, izložbama i obrazovnim događanjima diljem svijeta, od Francuske, do Tajvana i Australije. “Iskreno, nisam počela istraživati biljke jer sam njima bila fascinirana. Počela sam ih istraživati upravo zato što to nisam bila – pokušavajući shvatiti koji je razlog tome, što uopće sačinjava odnos između čovjeka i biljke. Na jednom sam projektu ustanovila da se u očima umjetne inteligencije, algoritma, mi ne razlikujemo od biljaka. Algoritmi ljude percipiraju kao snopove obrade raznih podataka koji se onda kategoriziraju i arhiviraju. To ne radi samo konzumeristički sustav, to je naša biopolitička stvarnost. Mi biljke promatramo kao resurs, a njihova nam je kultura i navika preživljavanja toliko nepoznata unatoč tome što je sveprisutna. Sve to jako utječe na to kako se odnosimo prema njima. Prvi projekt zvao se Confronting Vegetal Otherness i bavio se komunikacijskim kanalima između ljudi i biljaka. Istražujući mogućnost uspostavljanja veze s biljkama, jasno je da ljudi imaju poteškoća u potpunosti shvatiti složenost biljnih zajednica. Ako ne možemo suosjećati s biljkama, kako možemo tvrditi da ih poznajemo?“
Njezina praksa često djeluje u području etike – na primjer, zašto se određene intervencije u ljudske stanice ili tkiva problematiziraju, dok one u biljne organizme ne – i uspijeva iznijeti novu, drukčiju, postantropocentričnu bioetiku. Kad uopće govorimo o suosjećanju s biljkama, na pamet često pada argument omnivora veganima – zašto jedete biljke, i one imaju osjećaje, kažu tada, iz zezancije. Špela se smije na to i odmah mi pojašnjava da je to jedna od tema kojom se trenutačno bavi.
“Čovjek pomaže planetu koliko može i, ne ulazeći uopće u osobni odabir vegana ili nekoga tko odabire jesti meso – nešto o čemu sam promišljala i što mi je zanimljivo jest – zašto nam je ultimativni pokazatelj empatije činjenica da nešto nismo pojeli? Jesti nešto moramo, a onda se nameće da je u redu i etično jesti biljke jer, primjerice, nemaju živčani sustav. Ja potpuno prihvaćam to da sam, nakon što umrem, nečemu hrana. Svojim tijelom omogućujem drugim bićima nastavak životnog ciklusa. Taj ciklus uključuje i smrt – pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi izgledalo da je etično to kome bismo svoju smrt htjeli darovati.“
Unatoč svim tim razlikama koje nas dijele od biljnoga svijeta, ostaje fascinantno koliko nas toga i povezuje – koliko biljke psihološki djeluju na nas i koliko ih volimo imati u svome domu, ili odlaziti u prirodu u potrazi za unutarnjim mirom. “Ono što je fascinantno je to da zapadne religije i filozofije smatraju kako su ljudska bića u središtu, da smo najrazvijenija vrsta i najvažnija cjelina. Takva se perspektiva naziva antropocentričnom. Čovjek često misli da je izvan ekosustava, a upravo ovakve stvari svjedoče da postoje te spone između nas i biljaka. Postoje takozvane plant moms, a i jedno istraživanje svjedoči da terminalno bolesne i starije osobe pronalaze utjehu u procesu koji se odvija s biljkama. Neminovno je da će se u nekom trenutku sasušiti, uvenuti, i upravo taj vizualni prikaz života koji dovodi do smrti ljude pomiruje sa svojom situacijom. Iako je cijela ta dinamika zadivljujuća, često zaboravljamo da se biljke koje kupujemo masovno proizvode i ne znamo im više niti podrijetlo, niti uvjete u kojima su ih uzgajali, jesu li posječene šume kako bi u naš dom sigurno stigao neki fikus.“ S obzirom na širok spektar njezinih interesa s kojih na ovaj kreativan način sagledava i provodi eksperimente, upitala sam je što još preostaje. “Zdravlje“, kaže mi. “To je jedna opširna tema kojom bih se voljela baviti, kako koristimo i kako se okrećemo biljkama zbog njihove ljekovitosti.“ Ne sumnjamo da će nam Špela svojim doprinosom nastaviti otvarati vrata u novi svijet, otkrivati važnost osvještavanja vlastitih predrasuda i ukorijenjenih pretpostavki – kako prema biljnom i životinjskom svijetu koji nas okružuje tako i prema nama samima. Hoće li – ne znamo – i u tome leži ljepota umjetnosti koja ne nudi odgovore, nego nam servira nikad postavljena pitanja na pladnju. A Špela je, sudeći po svemu, u tome nenadmašna.
