Iz mora kulturnog sadržaja zapljusnuo je mističan književni val, nazvan Ukleti klub. Nije riječ o čitalačkom kružoku horor priča, već o najopuštenijem književnom klubu u gradu iz pera i djela kulturnih radnica, strastvenih čitateljica i mrziteljica ponedjeljka Helene Smolčić i Lare Mitraković

Klub je nastao spontano, iz osobne potrebe za prostorom u kojem se može čitati, pričati, učiti i, možda najvažnije, osjećati dobrodošlo. U mnoštvu zagrebačkih čitateljskih klubova, Ukleti se izdvojio opuštenošću, interdisciplinarnošću i činjenicom da je nastao više iz želje nego iz plana, a u suradnji s Kleti, mjestom koje njeguje razne oblike kulturnog druženja, razvio se u malu, pažljivo biranu zajednicu. Kako je sve započelo, što Ukleti klub čini drukčijim od drugih književnih klubova, koje će se tu još vrste umjetnosti pronaći i što se to zbiva na sastancima ponedjeljkom pročitajte u razgovoru s Helenom i Larom.

 

Koji je bio “eureka trenutak” osnivanja Ukletog kluba?

Lara: Nakon dugo vremena imale smo vremena raditi nešto samo za sebe izvan svog posla, što je bilo poticajno i osvježavajuće. Predložila sam Heleni ideju i ona je jako brzo pristala. Bilo bi stvarno šteta da nismo iskoristile tu priliku. Ukleti klub nastao je, rekla bih, pomalo sebično, više za nas, manje za druge. Ali drago mi je da smo pronašle krug istomišljenika.

Helena: Bilo mi je drago kad je Lara predložila da osnujemo Ukleti jer sam na jednom od prethodnih poslova isto bila pokretačica književnog kluba i nekako mi je nedostajalo razgovarati s ljudima o knjigama. Nastalo je više iz vlastite potrebe, ali drago mi je da smo skupile super krug ljudi koji uživaju jednako kao i mi.

Koja vam je bila nit vodilja u procesu osmišljavanja?

Lara: Htjele smo napraviti klub koji je kombinacija različitih čitateljskih klubova. Mi smo htjele imati sve u jednom – lutati od poezije, romana, publicistike pa sve do stripa, suradnji i radionica. Htjele smo mjesto gdje ćemo jedni drugima preporučivati knjige, učiti o novim stvarima, ali i beskrajno se opuštati. Baš zato odabrale smo ponedjeljak, najgori dan u tjednu, koji želimo olakšati sebi, a i svima koji se dođu družiti s nama u Kleti.


Helena: Meni osobno bilo je bitno ne ući u okvire “književnog kluba”, nego uključiti i ostale vrste umjetnosti i naših vlastitih preferencija. Nikako nismo htjele teorijski raspravljati o pročitanom, već da se svi osjećaju pozvano i ugodno iznijeti svoje mišljenje. Iako smatram da sam “najjača” u polju književnosti jer već 12 godina radim u izdavaštvu i s obzirom na moje studiranje na Filozofskom, moji interesi idu i izvan toga: film, kazalište, pop kultura, ručni rad, glazba… Sve to planiramo uključiti i u Ukleti.

Kako je došlo do suradnje s Kleti?

Lara: Klet nam je bila prvi izbor, ne samo zbog prostora nego i zbog ljudi i događanja koja se tamo odvijaju. Poznavale smo dio ekipe otprije, osjećale smo se dobro u prostoru pa smo zaključile da će, ako je privukao nas, privući i ljude koji će odgovarati Ukletom klubu. Kad smo im spomenule ideju čitateljskog kluba, odmah su bili oduševljeni i sve je išlo prirodno i spontano.

Helena: Htjele smo biti negdje gdje ćemo se mi prvotno osjećati ugodno i opušteno kako bismo tu atmosferu prenijele i na naše članove. Klet je sama po sebi takav prostor i neizmjerno smo zahvalne cijeloj ekipi tamo što su nas primili i što je sve to išlo (a i dalje ide) bez stresa i easy.

Kakva su vaša osobna iskustva s književnim klubovima?

Helena: Nikad nisam bila članica, već samo osnivačica kao što sam spomenula, tako da nemam nikakvog iskustva.

Lara: Ja isto nisam bila članica nijednog čitateljskog kluba, samo bih ih nekad prisluškivala dok sam odgovarala na mailove u Booksi.

Jeste li očekivale navalu prijava?

Lara: Nismo! Bojale smo se da se nitko neće prijaviti. Jako nas je iznenadilo kad smo u manje od 24 sata popunile grupu, a ljudi su nam se nastavili javljati još danima unatoč obavijestima da ne primamo više nove članove. Sada imamo dugačku listu čekanja, a u jednom trenutku prestale smo primati nove ljude i na toj listi jer više nije imalo smisla.

Helena: Ja sam bila uvjerena da će se prijaviti petero ljudi, a od toga da će se na prvom susretu pojaviti dvoje. Od 18 prijavljenih članova, redovito nam dolazi njih 14-15, što je super brojka.

Kakve ste povratne informacije dobile do sada?

Lara: Za sada nismo čule ništa loše, dapače, imamo sad već ustaljenu grupu, ljudi su se počeli otvarati i opuštati te mislim da će na idućim sastancima biti samo još bolje. Dio našeg posljednjeg sastanka prije ljetne stanke posvetile smo tome da čujemo koji su dosadašnji dojmovi, kako su im se svidjele knjige, što bi mijenjali u budućnosti i koje bi knjige htjeli čitati, a da ih Helena i ja do sada nismo spomenule.

Helena: Bilo mi je bitno na zadnjem sastanku čuti dojmove naših članova jer na kraju dana mi smo tamo zbog njih. Da nema njih, ne bi bilo ni Ukletog. Ponekad je lijepo čuti pohvale, komplimente i oduševljenje, pogotovo kad pokreneš nešto svoje.

Kako biste pozicionirale književnost u kontekstu konzumacije umjetnosti?

Helena: Često čujem da se ne čita dovoljno, ankete pokazuju ovo, ono. Osobno se ne bih složila s tim. Ljudi s kojima sam se ja susretala itekako su čitači. Traže kvalitetan tekst, prijevod, imaju svoje kritičko mišljenje. Vjerujem da od tog vremena svatko može izdvojiti pola sata do sat vremena za knjigu; isto kao što izdvojimo za predstavu, film, seriju, koncert.

Lara: Iskreno, ne vidim potrebu rangiranja umjetnosti. Mislim da je to subjektivan i teško mjerljiv proces koji u potpunosti ovisi o pojedincu. Za mene je književnost i dalje najintimnija forma. Čitanje je sporo, traži pažnju i predanost, ali zauzvrat daje dublji osjećaj razumijevanja svijeta i samog/same sebe.

Jesu li vas iznenadile neke situacije na sastancima s čitateljicama i čitateljima?

Helena: Mislim da nas je najviše iznenadilo to što su se članovima svidjele sve knjige koje smo do sada čitali na tri dosadašnja susreta. Čak smo ih i pitale, ali ispostavilo se da smo očito slučajno oformile grupu ljudi koje zanimaju slične teme.

Knjige koje biste voljele čitati u budućnosti?

Helena: Ja bih voljela čitati više knjiga iz regije do kojih je, nažalost, teško doći jer ih u našim knjižarama većinom nema, pa samim time niti u knjižnicama. To je velika šteta jer se radi o mladim autoricama i autorima koji pišu vrlo kvalitetnu književnost.

Lara: Voljela bih to ostaviti kao iznenađenje za naše članove, ali i za ostatak pratitelja na društvenim mrežama.

Kakvi su vaši daljnji planovi?

Lara: Zasad želimo nastaviti u istom tonu, lagano, bez pritiska. Imamo nekoliko ideja za jesenske suradnje, gostovanja. Oko sebe smo okupile puno kreativaca koje bismo voljele povremeno uključivati u svoj projekt.

Helena: Puno je tu ideja. Želimo vlastite interese uklopiti u klub te izaći iz standardnih okvira čitateljskih klubova. Planiramo radionicu veza i poezije, usporedno čitanje romana i kritike, usporedbu romana i njegove ekranizacije. Ideja nam ne manjka, ali i dalje polako napredujemo.

Što biste rekle ljubiteljicama i ljubiteljima književnosti koji se još trebaju okuražiti na prijavu za književni klub?

Lara: Ako volite knjige, a ne volite ljude, to je sasvim dovoljno. Ne trebate imati iskustvo čitateljskih klubova, ne trebate biti elokventni, načitani, niti imati odgovore na sva naša pitanja. Dovoljno je da dođete i vidite hoće li vam se svidjeti.

Helena: Ma samo dođite. 🙂

Foto: Ines Svačina