Kad sam prvi put čula za “Adolescence”, osjetila sam trnce. Stephen Graham. Ime koje odjekuje na mojem ekranu i platnu. Još od “Band of Brothers”, gdje se pojavio u samo dvije epizode, znao je kako se zauvijek urezati u pamćenje. “This Is England ’88”, “Little Boy Blue”, “Taboo”, “Snatch”, “Being Keegan”, “The Virtues”, “Save Me”, “Time”, “Boiling Point” – svaki projekt bio je lucidan dokaz njegove genijalnosti. Čekala sam “Adolescence” s nestrpljenjem, ali ništa me nije moglo pripremiti na sirovu, potresnu stvarnost koju sam gledala
Stephen Graham, vizionar, scenarist, koautor i glumac, donosi nam priču inspiriranu stvarnim, jezivim događajima iz Velike Britanije. Dva izgubljena dječaka, dva brutalna ubojstva, dvije ubijene djevojke. Dva slučaja, svaki na svom kraju zemlje, natjerala su Stephena da se u razgovoru s Jimmyjem Fallonom zapita kako to da se takve tragedije i užasi događaju posljednjih godina sve češće. Naglasio je općepoznatu misao: “It takes a village to raise a child.” I to je srž ove mračne odiseje. Jesmo li svi sudionici? Jesmo li izgubili dodir s empatijom? Jesu li naša djeca prepuštena na milost i nemilost okrutnom, digitalnom labirintu? Koliko smo, zapravo, svi odgovorni?
“Adolescence”
“Adolescence” je serija koja se usudila plesati na rubu savršenstva. Četiri epizode, snimljene u jednom neprekinutom kadru, tehničko su čudo koje prati priču 14-godišnjeg Jamieja Millera (Owen Cooper), optuženog za hladnokrvno ubojstvo školske kolegice Katie. Prve dvije epizode uvlače nas u klaustrofobični svijet policijske procedure, dok detektivi grade neoboriv slučaj protiv Jamieja, koji tvrdoglavo tvrdi da je nevin. Njegov otac, Eddie (Stephen Graham), prolazi kroz vrtlog nevjerice, a zatim kroz neizmjernu, razarajuću tugu. Jamie je ubio Katie. Serija se ne bavi pitanjem tko je ubojica, što zapravo odmah saznajemo, već pitanjem – zašto? I to “zašto” nas proganja.
Serija nas vodi u labirint tinejdžerskog svijeta, svijet interneta, koji odrasli nikada neće u potpunosti shvatiti. DI Luke Bascombe (Ashley Walters) shvaća “zašto” tek kad njegov sin dešifrira kriptične emotikone iz Katieinih komentara na Jamiejevim Instagram objavama. Svijet “incel” kulture, toksične poruke o tome što dječaci imaju pravo očekivati i “uzeti” od djevojaka, postaje jeziva stvarnost. Andrew Tate se spominje, ali djeca ga ne doživljavaju kao nešto strano – to je njihov zrak, njihova voda.
Najpotresnija epizoda je ona s dječjom psihologinjom Briony (Erin Doherty). Njezina hladna, kirurški precizna inteligencija razotkriva Jamiejeve skrivene, mračne istine. Owen Cooper, u svojoj prvoj ulozi, briljira. Njegova izvedba pokazuje nam radikaliziranog mizoginista čije oči kriju duboku, uznemirujuću prazninu. Posljednja epizoda, o obitelji koja se pokušava održati na okupu, slabija je, ali samo u usporedbi s prethodnima. Serija ne nudi jeftine iskupe, ne traži krivce u zlostavljačkim roditeljima ili obiteljskim tajnama. “Adolescence” postavlja bolno pitanje: što učimo dječake i djevojčice te kako da se snalaze u ovom toksičnom, šovinističkom, nemilosrdnom svijetu?
Serija je objavljena na Netflixu u trenutku kad su se pojavile vijesti o Kyleu Cliffordu, ubojici koji je prije zločina konzumirao mizogine podcaste i videe Andrewa Tatea. I on nije jedini. Dovoljno je malo skrolati društvenim mrežama i medijima… Nije ni “kod nas” drukčije. “Što se događa? Kako smo došli do ovoga? Što se događa s našim društvom?” pita se Graham. Serija istražuje cyberbullying, sveprisutni utjecaj društvenih mreža i neizdržive pritiske s kojima se suočavaju dječaci. Muški bijes, toksična muškost, online mizoginija – to je naša gorka stvarnost.
Stephen Graham je, jednom riječju, kao glumac, scenarist, koautor i kreator – maestro. Ashley Walters je sjajan. Erin Doherty je potresna. Owen Cooper je sirovo otkriće. “Adolescence” je tehničko remek-djelo, snimljeno u jednom neprekinutom kadru, bez rezova. Na primjer, druga epizoda je snimljena iz drugog pokušaja, dok je za posljednju trebalo 14 ponavljanja. Što ako se nešto dogodi i prekine tijek? Kreće se ispočetka, kao da gledate predstavu u kazalištu, i to bez pauze. Kamera nikad ne napušta akciju. Ovdje se ne radi o jeftinom triku kamere, već o načinu da se poveća pulsirajuća napetost. I definitivno je redatelju Philipu Barantiniju to pošlo za rukom, a Matthew Lewis je kao direktor fotografije napravio revolucionaran posao. Kod ovog projekta točno se vidi da je rezultat autorskog, timskog rada i da su svi oni “iza kamere” jednako bitni kao i svi oni “ispred kamere”. Tehnološki i tehnički, serija je izvedena besprijekorno i revolucionarno istovremeno. Ona nosi jednako važne poruke o svojem nastanku i o onome što želi poručiti gledateljima.
Serija razotkriva kako se naizgled normalan dječak može radikalizirati u tišini svoje sobe. Roditelji misle da su njihova djeca sigurna, ali ne znaju što se događa u mračnim kutovima interneta. “Adolescence” je priča o jezivom utjecaju “manosphere”, svijeta “red pills”, “truth groups” i “80-20 rule”. To je paralelni univerzum koji je mnogima nepoznat.
Posljednja je epizoda emotivni nokaut. Eddie se pretvara u ljušturu tuge, čovjeka slomljenog krivnjom. Scena u kojoj grli Jamiejevog plišanog medvjedića je razorna, ostavlja gorak okus u ustima, vječnu knedlu u grlu. Stephen Graham fantastično je pokazao kako zapravo izgledaju beskrajna tuga i očaj roditelja. Iako smo tek na početku godine, tek završavamo prvi kvartal, teško da će neka druga serija nadmašiti “Adolescence” kvalitetom i inovativnošću procesa nastajanja. Ovo je najbolja serija 2025. godine. Društveno angažirana, potiče na bolne, ali nužne razgovore.
Ovo je vrisak upozorenja da se tinejdžeri odvoje od ekrana i vrate u stvarni, opipljivi život. Podsjetnik na to da su ljudski kontakt i obitelj nasušno potrebni za zdrav emotivni razvoj mladih bića. Poziv na podršku, razgovor i slušanje, da ne dopustimo da nestanu u digitalnoj provaliji. “Adolescence” je krik očaja i poziv na hitnu akciju. Serija postavlja pitanja koja su od životnog značaja. Ne znam hoćemo li ikad znati dati odgovore, ali je krajnji trenutak da to pokušamo.
Foto: Netflix
