Talijanski glumac Toni Servillo dobro je poznato lice u Sorrentinovim filmovima. Jedan je od onih genijalaca koji nisu obilježeni jednom ulogom, jednim karakterom tako da ga s lakoćom doživljavamo u svakom drugom liku koji utjelovi. Majstor je transformacije govorom i gestom, a sada nakon sedmog filma koji je snimio pod režiserskom Sorrentinovom palicom, morala sam si objasniti kako mu to uspijeva.
Prije koji tjedan u kinu Tuškanac u Zagrebu održane su projekcije programa “Portreti: Paolo Sorrentino” te sam u jednom nizu pogledala Sorrentinove filmove s ovim glumcem u glavnim, ili bar upečatljivim, ulogama. Toliko je bio sjajan u svakoj svojoj ulozi da sam si počela odgovarati na pitanje zašto ga Sorrentino često, zapravo skoro uvijek, angažira u svojim filmovima.
Toni Servillo ima šezdeset i tri godine te se glumom i režijom počeo baviti s osamnaest godina; punih četrdeset i pet godina je u ovom poslu. Svoje prvo avangardno kazalište je osnovao s osamnaest i zapravo je kroz svoju karijeru izgradio status jednog od najcjenjenijih i najpoznatijih talijanskih kazališnih glumaca. Internacionalno je poznat kao jedan od “Sorrentinovih” glumaca sa svojim nezaboravnim izvedbama u do sada sedam filmova koje je snimio s režiserom.
Servillo je toliko dobar da je Sorrentino s njime još bolji.
Prvi put su zajedno radili 2001. na filmu “L’uomo in più”, dok je tek s izvedbom u filmu “Il Divo” je Servillo dobio zasluženo priznanje za svoj rad i to u Cannesu. Glumac je zakamufliranim, skrivenim i oštrim, pomalo nespretnim pokretima oponašao sedmerostrukog talijanskog premijera Giulija Andreottija, za kojeg se vjeruje da je bio povezan s mafijom. Posve suprotno, u filmu “La Grande Bellezza”, Servillo glumi Jepa Gambardella čiji se život vrti oko ekscesa, dekadencije i ispraznog lamentiranja o životu i umjetnosti s prijateljima iz visokog rimskog društva. Film je dotjerani hommage Fellinijevom “Slatkom životu”, a Servillo se transformirao u ulogu pisca i novinara Jepa Gambardelle, koji kao da je zarobljen u beskrajnoj petlji luksuza i praznine dok stari, pritom jako svjestan svega oko sebe, a i svoje situacije. Što sam ga više gledala, to sam više fascinirana ostala s njegovim portretiranjem likova.
Pogledajmo na primjeru filma “La Grande Bellezza”. Ovaj film je studija karaktera koja predstavlja suvremeni Rim kroz oči Jepa Gambardelle; istovremeno pretjerano stimuliranog i potištenog intelektualca koji za sebe misli da postavlja trendove. Jep je pisac, iako zapravo ne piše. Njegov prvi i jedini roman nestao je u zaboravu. Vrijeme provodi nastupajući kao javna osoba, stalno je na partyjima, tuđim i svojim. Jako voli biti domaćin dobre zabave. Želi što duže ostati mlad i važan pa koristi botoks. No on također ismijava svakoga tko postavlja nejasne, pseudointelektualne tvrdnje o etici, umjetnosti i ostajanju mladima. Na nekoj bazičnoj razini, Jep u sebi prepoznaje sve ono provincijalno i ružno u Rimu. Ali on ide kroz život cijelo vrijeme tražeći inspiraciju, i… dovoljno je pametan da zna koji su njegovi problemi, ali još nije spreman riješiti ih. Ovo sve se može osjetiti, vidjeti dok gledamo bilo koju scenu s Tonijem Servillom. U svakom njegovom pokretu, gesti, izrazu lica, načinu kako puši cigaretu, hodu u odijelu i prebačenim nogama dok leži na krevetu (na razvlačenje!) u donjem rublju. Toni ga je portretirao, kao da se radi o stvarnoj osobi.
U filmu “Loro” Toni Servillo utjelovljuje Berlusconija, etabliranog manipulatora koji se vraća u politiku nakon što je svrgnut na općim izborima 2006. godine. Poput drugih Sorrentinovih usamljenih likova, Servillov Berlusconi je kontradiktorna figura: on je nesiguran, ali umišlja da je besprijekoran. Njegovi postupci često pokazuju rascjep, nesrazmjer između onoga kako on sebe vidi (dobar političar kojeg je izdala licemjerna, sramežljiva lijeva oporba) i kako se on ponaša; kao energičnija (i stoga opasnija) verzija određenih neimenovanih svjetskih vođa. Film “Loro”, kada bismo uspoređivali s ostalim Sorrentinovim filmovima, djeluje kao djelo zrelijeg umjetnika. Sorrentino točno zna tko je njegov Berlusconi i, uz pomoć Servilla koji pruža karakteristično impresivnu izvedbu, uspijeva učiniti da potpuni nedostatak introspekcije bivšeg premijera izgleda kao ironija.
Što se posljednjeg filma tiče, “The Hand of God”, on djeluje kao tipičan Sorrentinov film jer se radi o pronalaženju lika, karaktera i priče na neočekivanim mjestima što ga istovremeno čini istinitim i potpuno neodoljivim. Film je na Netflixu, možete ga bilo kada pogledati. Većina filma “The Hand of God” odnosi se na Fabiettov nesigurni odnos s roditeljima Saveriom i Marijom (glume ih Toni Servillo i Teresa Saponangelo), najsjajnijim zvijezdama u orbiti njegove nesavršene i neuredne obitelji. Ovdje je Servillo sporedan lik, no toliko bitan i dobar, kao i u drugim filmovima gdje glumi glavne uloge, da je Sorrentino s njime bolji.
Fotografije: stillovi iz filmova
