U moru TV serija koje nas bombardiraju s ekrana, ponekad zaboravimo na one filmske dragulje koji su s razlogom preživjeli test vremena. Jedan od tih, za mene osobno, vječno relevantnih komada je film “The Four Seasons” Alana Alde iz 1981. Da, ova topla, duhovita, naizgled jednostavna priča o tri bračna para koji tradicionalno zajedno provode svoja godišnja doba. I da, upravo ta priča dobiva svoju Netflixovu reinkarnaciju 1. svibnja 2025., s genijalnom Tinom Fey na čelu kreativnog tima i impresivnom glumačkom postavom.
The Four Seasons
Naravno, nemoguće je suditi o seriji prije nego što pritisnemo “play”, ali ova najava budi u meni specifičnu vrstu nostalgije i potrebu da još jednom zaronim u originalni film. To je onaj film koji je s takvom lakoćom i preciznošću secirao dinamiku dugogodišnjih prijateljstava, brakova i onih neizbježnih “sezona” kroz koje prolaze svi naši odnosi. Film sam davnih dana gledala na TV-u i zauvijek ga zapamtila, svaki kadar, svaki dijalog, repliku. Film je nekoć bio dostupan za gledanje na Netflixu, dostupan je na Apple TV-u, a ako još uvijek posjedujete relikte iz prošlosti; videorekorder ili DVD player, na Amazonu se mogu naći originalni DVD-i i VHS kasete. Nakon što najavljena miniserija, svojevrsni remake ovog remek-djela iz 1981. dođe na Netflix, nekako se nadam da će ovaj najveći streamer iznenaditi nas, one obožavatelje originala iz 1981. godine.
Ono što je film “The Four Seasons” činilo toliko posebnim, i što ga čini remek-djelom odnosa, karaktera i života, jest nevjerojatna sposobnost Alana Alde da svoje likove prikaže s nježnošću i humorom, izbjegavajući zamku satire u koju su lako mogli upasti. Gledajući Jacka (glumi ga sam Alda), Kate (čarobna Carol Burnett), Dannyja (genijalni Jack Weston), Claudiju (uvijek vibrantna Rita Moreno), Nicka (suzdržani Len Cariou) i Anne (potresno autentična Sandy Dennis), osjećali ste kao da gledate svoje susjede, svoje prijatelje, možda čak i sami sebe u nekom od tih povremeno nespretnih, ali uvijek iskrenih trenutaka. Priznajem, u Carol Burnett sam u više navrata vidjela sebe, i koliko god je bila neopisivo duhovita, toliko i iskrena, jer istini pomiješanih emocija neugode, ponekad srama, ali i mnogo, mnogo smijeha, nisam mogla pobjeći.
Film nije bio opterećen grandioznim zapletima. Njegova snaga ležala je u tim malim, životnim situacijama: zajedničkom kuhanju koje nerijetko završi verbalnim prepucavanjima, iskrenim razgovorima uz čašu vina pod zvjezdanim nebom, onim sitnim iritacijama koje s godinama postanu dio “paketa” prijateljstva, ali i dubokoj, neraskidivoj ljubavi i podršci koja cijelo društvo, parova, čak i one razvedene, drži na okupu usprkos svemu.
Posebno mjesto u mom srcu (i na mom YouTube historyju) zauzimaju scene svađa između Jacka i Kate. Alan Alda i Carol Burnett ovdje briljiraju. Njihove verbalne bitke su toliko realne, jasne i sočne – prava studija bračne dinamike. Znate ono kad vas netko godinama “pili” s istim pitanjima ili navikama, a da ih nema beskrajno bi nedostajale? Njihove prepirke savršeno hvataju tu frustraciju, ali ispod nje uvijek tinja ona duboka povezanost. Toliko su uvjerljivi da svako toliko moram podijeliti link na neku od tih scena na društvenim mrežama. Nema tu patetike, nema melodrame radi melodrame – samo čista, sirova ljudskost u svom najkomičnijem i najranjivijem izdanju.
Gledajući isječke i nerijetko čitajući o procesu stvaranja Alana Alde (da, najveći sam njegov fan!) naletjela sam na nekoliko observacija njemu bliskih ljudi. Unuk Alana Alde je na Letterboxdu savršeno sažeo bit filma: “Prijateljstvo također prolazi kroz godišnja doba. Uvijek će biti uspona i padova. Ponekad će ljudi biti previše udaljeni ili zauzeti, a ponekad će uvijek biti ovdje. A ponekad ćete s prijateljem proći kroz teško razdoblje kada ćete ga možda mrziti iz dna duše! Baš kao i vrijeme, postoje četiri godišnja doba kada je u pitanju i prijateljstvo.” Ova jednostavna, ali duboka misao je srce filma. Alda nije želio snimiti još jednu “Bob and Carol and Ted and Alice”, satiru o međuljudskim odnosima. Želio je prikazati toplu, poznatu sliku ljudi i njihove svakodnevice, a koji se trude proći kroz život najbolje što znaju, oslanjajući se jedni na druge.
Čak i kada se pojave pukotine u njihovom idiličnom šestorku, poput raspada braka Nicka i Anne, film ne tone u melodramu. Umjesto toga, promatramo kako te promjene rezoniraju unutar grupe, budeći strahove i preispitivanja vlastitih odnosa. Ali kroz sve to, humor i zajedništvo ostaju konstanta. Aldina režija je majstorska u izvlačenju humanosti iz svojih glumaca i u stvaranju komičnog tajminga koji drži cijelu ansamblsku izvedbu tako ujednačenom i uvjerljivom. Iako su Alda i Burnett itekako sposobni “ukrasti scenu”, njihove uloge su suptilnije od onih koje je Alda napisao za Bess Armstrong (kao Nickovu mladu aferu Ginny, koja je istovremeno neodoljivo nesvjesna svog učinka na druge i kasnije ranjena njihovim prezirom) i Jacka Westona (čiji je Danny, zubar s pretenzijama gourmet kuhara, izvor nepresušnog humora, posebno u sceni potonuća njegovog novog Mercedesa u zaleđeni ribnjak – izraz Westonovog lica u tom trenutku je čista komedija!).
“The Four Seasons” nije film o velikim dramama ili šokantnim preokretima. To je film o onim malim, često neizrečenim trenucima koji čine život; o smijehu pod zvijezdama, o tišini koja ponekad govori više od riječi, o onoj iritantnoj navici vašeg najboljeg prijatelja koju ipak potajno volite, o onoj svađi s partnerom nakon koje se osjećate i ljutito i blisko, u isto vrijeme. To je film koji prepoznaje humor, probleme i slatkoću u našim svakodnevnim životima i dopušta nam da ih vidimo i prepoznajemo i mi.
S dolaskom Netflixove serije, nemoguće je ne zapitati se kako će Tina Fey i njezin tim reinterpretirati ovu voljenu priču, posebno za novu generaciju. Hoće li zadržati tu toplinu i humanost originala? Hoće li uspjeti uhvatiti tu specifičnu dinamiku dugogodišnjih odnosa bez da skliznu u previše karikaturalno ili previše dramatično? Hoće li pronaći novu relevantnost u pričama o prijateljstvu i ljubavi u 2025. godini?
Jedno je sigurno, originalni “The Four Seasons” ostaje bezvremenski podsjetnik na to da su naši odnosi poput godišnjih doba – mijenjaju se, prolaze kroz uspone i padove, ali ako su istinski, uvijek pronalaze put natrag u toplinu proljeća. Zato, dok s nestrpljenjem iščekujemo Netflixovu verziju, možda je savršeno vrijeme da se prisjetimo zašto je Aldin film bio i ostao tako sjajan. Možda pronađemo neke nove nijanse u tim poznatim likovima, možda se nasmijemo nekoj zaboravljenoj šali, a možda, samo možda, ponovno shvatimo koliko je dragocjeno imati one ljude s kojima možete proći kroz sve “sezone” života.
