U Galeriji Kranjčar je upravo u tijeku izložba dizajnerice Tesse Bachrach-Krištofić naziva What if? (Što ako?). Izložba postavlja pitanja (nije da joj je samo naziv u obliku pitanja), poziva posjetitelje na sudjelovanje, ne može se realizirati bez njihove intervencije, i na kraju krajeva autoricu stavlja u svoju poziciju, poziciju publike, promatrača.
What if? (Što ako?)
Ovaj jako zanimljiv koncept, a i tema koju izložba propitkuje, ponukli su me da ju malo detaljnije istražim kod autorice Tesse Bachrach-Krištofić…
Zanimljivo postavljena izložba koja poziva, a neke posjetitelje i “tjera” na sudjelovanje stalno se i mijenja… Što je “What if?” i koliko to pitanje/naziv/misao djeluje na posjetitelja izložbe, posebno onoga koji sudjeluje u njezinom otkrivanju tj. razvijanju?
What if? ili Što ako? je ona buba u uhu koji svi tako često imamo, u raznim situacijama, pa tako i kreativnom procesu. Zato izložba tematizira dileme procesa kreativnog stvaranja, nudeći posjetitelju mogućnost interakcije s radom. Moje dileme, rješenja prikazana su kroz seriju od sedam crno-bijelih tipografskih plakata, od kojih je svaki podijeljen na više segmenata postavljenih u nizu jedan ispod drugoga i u slojevima. Uz to, svaki segment tih sedam rješenja ujedno je i deplijan koji posjetitelj može uzeti, čime sugeriram publici da se približi radu, uzme jedan dio – deplijan i time aktivno sudjeluje u stvaranju tipografskog kolaža.
Nadam se da sam ovom izložbom i konceptom uspjela kod posjetitelja osvijestiti taj Što ako? moment; što ako uzmem krivi dio?, što ako zamijenim jedan dio s drugim?, što ako mi se više svidi neki drugi dio rada?… i time ga zainteresirati na daljnje istraživanje ponuđenih opcija.
Koliko ti je bitno da posjetitelji sudjeluju svojom akcijom, trganjem printeva, u izložbi? Što to tebi znači, kao autorici?
Inicijalna želja/ideja mi je bila pokušati demistificirati odnos galerijskog prostora, umjetničkog/dizajnerskog rada i publike i to tako da posjetitelj više nije samo u ulozi promatrača, već da postane aktivni sudionik izložbe. Dopustiti da se izloženi rad može dirati, micati, uzimati mi se činio kao zanimljiv koncept i nešto što bih voljela razraditi. Ova izložba je “živi” rad tako što ovisi o publici i njihovom angažmanu, pa mi je svaka intervencija pojedinca jednako bitna i draga. Publika na trenutak, kroz izložbu, svjesno ili nesvjesno postaje svojevrsni dizajner biranjem, uzimanjem i mijenjanjem dijela vizuala odnosno deplijana. Zanimljivo je promatrati kako se vizual mijenja na dnevnoj bazi i kako nastaje jedinstven specifičan rad baš za taj trenutak koji se više nikada neće ponoviti. Uz to, u ovom slučaju precizno dizajnirani rad prepuštam rukama posjetitelja čime se uloge mijenjaju, tako ja postajem promatrač, a publika dizajner što je za mene jedan novi i zanimljiv moment.
Što te ponukalo na upravo ovu izložbu?
S obzirom na to da sam imala otvorene ruke pri osmišljavanju koncepta izložbe, htjela sam napraviti nešto drugačije i odmaknuti se od uobičajenog načina prezentiranja dizajnerskog rada kroz fizičke predmete. Osim toga, razmišljala sam što kao grafička dizajnerica mogu ponuditi, imajući na umu da bih htjela napraviti jedinstveni rad za ovu izložbu i ponuđeni galerijski prostor. Tako sam u procesu razvijanja ideje pokušala vidjeti što je to što je zajedničko svim projektima na kojima sam do sada radila, što ih objedinjuje i povezuje i što ih čini upravo takvima kakvi jesu. Na kraju, kada sam sve zbrojila i oduzela uvidjela sam kako se opetovano, neovisno o životnom iskustvu, u većem ili manjem obliku pojavljuje pitanje what if? odnosno što ako?. S tom spoznajom sam zaključila da će upravo to pitanje postati glavni i jedini akter ove izložbe.
Odluka da sva rješenja budu tipografski oblikovana pridodajem privrženosti koju smo kao generacija imali prema predmetu tipografija uz mentore Nikolu Đureka i Damira Bralića. Tako da na ovoj izložbi blisko surađujem s fakultetskim kolegom i prijateljem Markom Hrastovcem čijom tipografijom je napisan tekst deplijana i naslov izložbe.
Pitanje “What if?” čujemo na svim jezicima, u svim kulturama (pre)često. Ljudi se uvijek pitaju… Što to pitanje tebi znači i kakve emocije povezuješ uz njega?
Kao samostalnoj umjetnici i freelancerici za mene to pitanje ima višeslojno značenje, što sam pokušala i dočarati izložbom. U mom slučaju se to pitanje pojavljuje i kroz život i kroz rad i dizajn tako da se katkad sve skupa međusobno isprepliće. What if? za mene predstavlja ujedno i najboljeg prijatelja, ali i najgoreg neprijatelja, ponekad nam ono može biti rješenje pojedinog problema, a ponekad nas može uvući u koloplet istih i ne dati nam spavati. Sve ovisi o tome kako i na koji način ga prigrlimo i koliko mu prostora dajemo. What if? je svakako pitanje koje me stalno gura na daljnje učenje, ali i rješavanja problema ili zadatka koji se nalazi preda mnom.
U tekstu koji prati izložbu Ivan Dorotić piše: “Tom obilju What if?-ova metaforički je, sugestivno, upisana i težina osobnog rasta i razvoja mlade umjetnice i dizajnerice, koja dizajnom rješava probleme, zadatke i zahtjeve, formirajući kroz karijeru svoj profesionalni autorski, ali i vlastiti individualni identitet.” Koliko su ti Whatif-ovi pomogli, a koliko odmogli u profesionalnom i osobnom razvoju do sada? Mislim naravno na what if-ove koje si “dobivala izvana”, no i na one koje si možda sama sebi postavljala…
What if?-ova je kroz karijeru bilo mnogo, a pojavljivali su se u raznim intenzitetima i fazama rada (od istraživanja do realizacije) ovisno o projektu. Bilo je trenutaka kada mi se činilo da mi je to pitanje samo i isključivo zakompliciralo situaciju u kojoj se nalazim, no na kraju gledajući na to s odmakom i iz toga sam nešto naučila i izašla pametnija. Tako da bih u konačnici rekla da je to pitanje koje ipak u svojoj srži na kraju više pomaže nego što odmaže, čak i kada se tako ne čini. U tom smislu What if? jednako je vrijedan kada dolazi izvana, ali i iznutra, svaki od tih what if?-ova nas iskušava i tjera na nova promišljanja htjeli mi to u datom trenutku ili ne.
Kakve su reakcije publike do sada, dijele li svoje What if-ove s tobom?
Reakcije publike su izuzetno pozitivne, činjenica da mogu sudjelovati u stvaranju novih kombinacija vizuala, a pritom uzimajući unikatni dio pojedinog vizuala im je jako zanimljiva. Vrlo često se na izložbama događa upravo suprotno – publika je zamoljena da se ne približava izlošcima, da ih ne dodiruje, uvijek smo pod nadzorom kamera i čuvarskih službi. Vjerojatno zato posjetitelji na ponuđene mogućnosti sudjelovanja reagiraju na različite načine; neki hrabro “jurišaju”, neki su oprezniji i nesigurni, neki uzimaju, drugi preslaguju vizuale i rade nove kombinacije, biraju oblike koji su im draži ili one koje više odgovaraju njihovoj estetici. Zapravo se događa puno više nego što sam očekivala što mi je neopisivo drago.
Fotografije: Petra Slobodnjak
