Napuštena dolina kod Bribirske glavice, povijesnog i važnog lokaliteta iz 13. stoljeća, udaljenog 15 km od grada Skradina, pretvorena je u centar za regeneraciju i ljudski potencijal, i to s najljepšom mogućom idejom – kako bi se odala počast djedovini i našim precima, onako kako su oni tada činili, s puno poštovanja prema Zemlji koja nas hrani
Terra kao zemlja, meera kao izvedenica slavenskih riječi i korijena sanskrta koja označava “more mira”, zajedno čine Terra Meera, imanje u jednom malenom, skoro napuštenom selu u Šibensko-kninskoj županiji. Iza cijele priče stoji jedna iznimna žena, dr. Irena Ateljević, i njezina kći Tina, koje su odlučile primjerom dobre prakse pokazati kako izgleda povratak zemlji, povratak nama samima i prolazak harmonije u suživotu s prirodom. Irena, rođena Murteranka, mnogo je godina provela u inozemstvu, a 2011. godine odlučila je vratiti se kući.
“Kad sam krenula na Novi Zeland, u mojim srednjim dvadesetima, tada sam kao mlada majka imala znatiželju i otvoreni um za učenje novih iskustava. Moje mjesto Murter, otkud sam krenula, nekako mi je postalo premalo. Iako mi je otvorio vrata turizma jer su k nama u kuću tada dolazili turisti iz cijelog svijeta, zapravo sam poželjela otići u taj svijet. U tih prvih 12 godina provedenih na Novom Zelandu shvatila sam koliko su naš Mediteran i moja Dalmacija prekrasni, plavi, autentični i koliko potencijala nose. Daljnja putovanja i istraživanja vodila su me diljem Pacifika, Australije, Kine pa sve do Nizozemske, u sklopu njih uviđala sam što znači rapidni razvoj za pojedina mjesta svijeta. Također, turizam je tu uvijek bio katalizator promjene kao što je globalizacija, ali se počeo spominjati tek kad je počeo pokazivati negativne posljedice. Aspiracija i želja da se nakon prikupljenog znanja kroz doktorat i brojna istraživanja vratim kući i, rekli bismo na engleskom to honor my grandmother’s land, bili su snažni. O bakinoj ljubavi prema zemlji, njezinoj maslini, prema svemu što nam majka zemlja daje, dosta sam i pisala u svojim radovima, i zapravo mi je to uzor za sva današnja djelovanja”, govori mi simpatična Irena čiji je životopis fino balansirana priča poslovno-turističkog sektora i prirodnih znanosti. Nakon magisterija ekonomije, edukaciju je nastavila na Novom Zelandu u smjeru socijalne geografije, odnosno na engleskom human geography, i tu je zapravo formirala svoje znanstveno područje rada u sklopu kojeg je proučavala poslovne sustave zemalja s održivošću razvoja.
“Bilo je fascinantno učiti iz brojnih područja; sociologije, društvenih studija, ekologije, antropologije, fizičke geografije, gdje smo primjenjivali različite perspektive i metode prema proučavanju mnogih lokaliteta, a upravo je taj antropološki aspekt bio predmet mog doktorata. Bio je to let koji me lansirao u neki drugi svemir i zahvalna sam na tom procesu kroz koji sam razvila kritičko promišljanje koje me otvorilo i prema različitim kulturama. Zanimljiv je uvid u to kako one pristupaju vrijednostima i što ih ustvari usmjerava na specifične načine života. Shvatila sam koliko možemo biti homogeni u tom jednom pravcu koji smo naučili i na koji smo navikli, koji je naša zona komfora, i koliko je zapravo vrlo bitno izaći iz nje kako bismo učili i širili vidike. A tamo nije uvijek ugodno. No kako sam uvijek bila radoznala osoba, učenje novih stvari zapravo me pokretalo, i hrabrost da prigrlim neke nove načine, poglede na svijet, duhovno, intelektualno, kulturološki, sociološki te da kroz to radim na razvoju vlastite svijesti, da doprinosim evoluciji. Mislim da mi ljudi još nismo završili proces evolucije, a mnoge nam znanosti ukazuju na to da smo kao ljudska bića nepoznati sami sebi. Imamo još posla na tom polju kako bismo bili dobri ljudi, ponajprije prema samima sebi, a onda i drugima.”
Iskustvo edukacije, rada i života vani uvelike su utjecali na Irenu i na ono čime se bavi danas, a to su teme samoodrživog i regenerativnog razvoja. “Danas sam posvećena pozitivnim procesima i promjenama prema ljepšem, boljem svijetu i većoj harmoniji u kojoj živimo sa sobom samima i s drugima. U jednom trenutku svoje karijere donijela sam osviještenu radikalnu odluku da budem ta promjena. Jedan moj student u Amsterdamu podsjetio me na činjenicu da sam previše fokusirana na problematiku, naravno, jer sam bila educirana da kritički promišljam. Tada sam odlučila gledati primjere dobre prakse razvoja, što nam je potrebno i koji su glavni izazovi tog procesa. Pažnju sam sve više usmjeravala na regenerativni razvoj, gospodarstvo, turizam, a ne samo na održivi. Potrebno je više ulagati u resurse kako bismo ih regenerirali i kako bismo poboljšali situaciju koju smo uništili”, govori mi Irena te nastavlja.
“Točka u kojoj smo danas rezultat je posljednjih 70 godina progresivnog rasta o čijim posljedicama nismo vodili računa, i to na konačnom planetu koji nema beskonačne resurse, mi možemo ići do beskraja. Dovoljno je navesti da se broj stanovnika u posljednjih dvjestotinjak godina popeo na osam milijardi. Rast globalnog stanovništva ponajprije je problematičan zbog načina života. Istraživanja pokazuju kako bi nam, da svi živimo kao Amerikanci, trebala još tri planeta. Tu smo gdje jesmo jer većina stanovništva još uvijek živi bez komoditeta koji mi imamo na Zapadu i u Americi. Kina i Japan tome se priključuju i zapravo kako se ta materijalna paradigma širi, imamo problema s održivošću, resursima, iskorištavanjem minerala, uništavanjem biološke raznolikosti. Bitno je promijeniti smjernice sada, da ne bude prekrasno. Europa u tom smjeru sa svojim Zelenim planom do 2050. pokazuje najviše političke volje, ali zapravo i svatko od nas mora promijeniti mindset, navike i pogled na život, vidjeti sebe kao dio te prirode, a ne kao gospodara koji njome upravlja. Jedino iz te unutarnje perspektive možemo mijenjati način koji nas vodi u održivost.”
Upravo u toj točki dolazimo do Ireninog posljednjeg projekta Terra Meera, manifestacije ideja kojima se posvetila od svog povratka. “Projekt je krenuo točno prije pandemije, ali pozadinu vuče u prethodnim aktivnostima kroz sada već poznatu udrugu Argonaut i promišljanje o održivom razvoju na Murteru; zatim u Šibeniku, gdje sam već radila na projektima o važnosti sustava hrane od polja do stola i gdje sam nedavno predstavila Strategiju turizma šibenske stare gradske jezgre, a sada se na sve te ideje nadovezala Terra Meera kao mali projekt posvećen zemlji. Nalazi se u jednom napuštenom selu ispod Bribirske glavice gdje postoji jako puno plodne zemlje i potencijala koji je predugo zapušten. To je dio koji je bio pogođen ratom, odakle se puno stanovnika odselilo. Mjesto je to u kojem je živjelo oko 700 ljudi, a danas ih je ostalo svega pedesetak, uglavnom starijih. Nekoć je to bilo izuzetno plodno i produktivno selo koje je hranilo puno stanovnika ovog dijela Dalmacije, odakle je voće i povrće stizalo na tržnice diljem Hrvatske. Želim pokazati što se može napraviti od zapuštene zemlje te kako ju regenerirati i oživjeti. Činjenica je da zemlja ne može sama, čovjek je oduvijek živio u suživotu s njom tradicionalno oplođujući njezin humus. Time je poticao i njezinu evoluciju i svoju održivost, njegovao harmoniju. No to smo kompletno izgubili, a taj regenerativni pristup pokušavamo iznova uspostaviti. Radi se o transmodernom pristupu gdje uzimamo najbolje od modernizma, tehnologiju i sve ostalo. Uzimamo postmodernu kritiku u obzir i sve što je problematično s tim sustavom. Dolazimo do novih rješenja permakulture i puno novih metoda kojima možemo obnoviti resurse koje smo uništili bezumnim pristupom. Posebno je problematična uporaba pesticida koja ubija život i biome u samom humusu, a zemlja kao takva postaje prašina koja nije u stanju apsorbirati vodu, apsorbirati CO2. Kod problematike održivosti gotovo se ni ne spominje koliko je bitno obnavljati naš humus, čime ga vraćamo u prirodnu ravnotežu. Moja vizija jest kreirati primjer dobre prakse i kroz to pružati edukaciju kako se to može provesti na manjoj lokaciji te kako kroz taj proces, osim zemlje, regeneriramo i sebe, svoj um i tijelo. Želja mi je da Terra Meera postane jedan mikrocentar poruke regeneracije i inspiracije. Posebno mi se čini važnim obratiti se mladim ljudima, da se usude slijediti svoje snove te da doprinesu ljepšem i boljem svijetu.”
Na imanju se nalazi jedna kamena kuća, obnovljena uz pomoć lokalnih majstora prema autentičnim tradicionalnim principima. Ona je postala i lijepa kuća za odmor, koja je bitna kako bi cijeli projekt bio i ekonomski održiv. Poslovni model Terre Meera kombinira ruralni i regenerativni turizam, edukaciju te sâm rad na zemlji gdje će cirkularna ekonomija naći svoj krug. “Ovo ljeto imali smo već prve goste koji su mogli doživjeti ovu priču. Tako je njihov food waste recikliran, a od njega smo proizveli humus. Istražujući, uvidjela sam da se generacije novih turista okreću upravo takvim iskustvima, ciljano odabiru upravo samoodržive lokacije za odmor. Ovo je jedan eksperimentalni prostor u kojem učimo kako to sve funkcionira zapravo u praksi, a time educiramo i potičemo lokalno stanovništvo. Prije dvije godine zasadili smo 200 različitih voćki s ciljem poticanja agrobiološke raznolikosti. Od ove zime krećem raditi s dvije stručnjakinje na području permakulture na tzv. Syntropic food forest koji se bavi razvojem samoodrživih mikro-ekosustava te proučava različite načine što boljeg zadržavanja vode i održavanja zemlje od sebe same kako se mi ljudi ne bismo toliko uplitali u cijeli proces, a s druge strane pokušat ćemo kreirati samoodrživi regenerativni sustav. Projekt je još u povojima, puno još imamo za učiti. Jednom kad cijeli projekt uspije, ideja je širiti znanje i educirati sve zainteresirane.”
I dok Hrvatska s tolikim bogatstvom zemlje i dalje uvozi 70 posto hrane, Terra Meera jedna je važna turistička priča koja potiče lokalnu i individualnu svijest u nekom boljem, održivijem smjeru. “Planovi su što intenzivnije raditi na regeneraciji zemlje te osposobiti Terra Meeru kao primjer dobre prakse, kao i uključiti je u zajednicu kao edukativni prostor. Vrijeme će pokazati kako nam ide. Naučila sam da trebam ostati pri organskom procesu. Imam viziju, ali trebam osluškivati što mi proces govori i što je idući korak. Za par godina ćemo, nadam se, pričati o tome što dalje.”
