Stalno čitam. Čitam sve. Stalno gledam. Gledam sve. Gledam u taj ekran, mali i veliki, gutam članke o novim trendovima, skrolam kroz savjete za bolji život, i naravno, veliku većinu vremena kolutam očima jer mi je to sve – isprazno, glupo, često i jednostavno – s*anje.
Ali onda, pod ruku mi je pala knjiga “The Gentle Art of Swedish Death Cleaning” Margarete Magnusson. I navukla sam se. Već na spomen “death cleaning” u mojoj se glavi stvara soundtrack sirovog punka, hc-a ili barem onaj kultni videozapis “Killing In The Name” Rage Against The Machine na PinkPopu 1993. A ta stvar se, što se mene tiče, u tom slučaju, može vrtjeti na repeatu.
The Gentle Art of Swedish Death Cleaning
I zapravo sam jedva dočekala čuti te riječi u svojoj glavi dok sam čitala knjigu: “Zaboravi na Marie Kondo i njezinu “sparking joy.” Kakva sreća, kakvi bakrači. Nikada mi nije “sjela”. Ali to sam ja. Ta vječno prisutna potreba kako bi se osjećali pahuljasto i toplo… To jednostavno nije za mene. Tko voli, neka izvoli. No, ja sam se našla u ovoj švedskoj “döstädning” filozofiji. I to nije nikakva spiritualna vježba. To je čisti, ledeni, skandinavski realizam. Može.
Swedish death cleaning nije filozofija koja pomaže u rješavanju viška stvari. Riječ je o tome kako se riješiti tereta sebe kojeg ću ostaviti za sobom. Zvuči morbidno? Pa malo i jest. Ali na najbolji mogući, najpraktičniji način. To je posljednji “fuck you”, izrečen iz mog groba, ali s mnogo, mnogo ljubavi. Radi se o brutalno iskrenoj stvari. Nema tu utješnih riječi. Nema mantra. Stvar je jednostavna: umiranje je neuredno. Moje će stvari morati razvrstati netko drugi: da imam djecu, moja djeca, ovako, moji prijatelji, rođaci, ljudi koji su me voljeli i koje sam ja voljela. Svakako netko tko je već posve shrvan tugom. A ja sam im spremila brdo sentimentalnog užasa. Stare ljubavne poruke, karte s konecrata i kazališta, male memorabilije koje nose tonu emocija i značenja te najgore, tisuće i tisuće fotografija, za koju će se uhvatiti. Kao da se nalazim u svakoj toj fotografiji, kao da me fotografija zarobila, a oni će čekati dokle god treba , dok me fotografija ne oslobodi i pusti nazad u stvarni svijet.
Marie Kondo je tražila sreću, a ja se pitam hoće li moji voljeni s gorčinom bacati te predmete u smeće, jer na kraju krajeva, gdje će sa svim tim stvarima? Ako je odgovor da, onda se toga ja sama, prije svega, rješavam. I to je moj čin subverzivne ljubavi, nježnosti i brige. Stari ručnici i posteljina te screenshotovi kao podsjetnici koje nikada nakon samog screenshotanja neću otvoriti idu u smeće, odmah.
Također ova metoda ima i trikove, poput “crvenih, zelenih i žutih točaka”. Crveno – bacam, zeleno – zadržavam, žuto – moram još odlučiti. Stvar je jednostavna. Pomalo se igram i Boga, jer s jednom točkom mogu cijelu komodu učiniti da nestane. Nije loš taj osjećaj. Posebno ako tri njezine ladice nisam otvorila posljednjih par mjeseci. Dupkom su pune. Što je u njima? Koga briga? Mene više ne. Margareta Magnusson je istaknula: “Starenje definitivno nije za slabiće. Zato ne bi trebalo predugo čekati s raščišćavanjem.” I u pravu je. Starjeti i biti star je dovoljno naporno, zašto tom procesu dodati još i kilograme i metre beskorisnog tereta? I zato sam odlučila prakticirati “swedis death cleaning” jer je to moj posljednji čin samopomoći, ali ne onaj zbog kojeg se osjećam mekano, toplo i pahuljasto, već onaj koji mi daje osjećaj slobode, makar ona bila povremeno i gorka.
I važno upozorenje: ovdje nema mjesta za ono “ovo će mi možda zatrebati”. Ovdje je situacija prilično crno-bijela. Redovitim, minimalno, kvartalnim čišćenjem osobnog prostora, bilo onoga “in real life” ili onog virtualnog te digitalnog, doniranjem, prodajom ili bacanjem (odvajajte otpad!) spašavam sebe, ali i moje voljene od emocionalnog smetlišta. I to je ironija döstädninga: ja sam ta koja se mora suočiti sa svim svojim životima i izborima, ali ne radim to samo zbog sebe, radim to i zbog svojih bližnjih.
Foto: Znanje, Cora Pursley
Video: Anja B.
