Krajem 2020. napustile su nas tri iznimne žene. bell hooks, Betty White i Joan Didion. Sve tri su iza sebe ostavile nasljeđe veliko kao planina
bell hooks je svojim pisanjem pomicala granice feminizma kako bi uključila crnačke i radničke glasove žena. Punim imenom Gloria Jean Watkins rođena je 1952. u Hopkinsvilleu, gradiću u Kentuckyju, u radničkoj afroameričkoj obitelji. Watkins je bila jedno od šestero djece roditelja koji su radili kao domar i sobarica u kućama bijelih obitelji. Strastvena čitateljica, Watkins se školovala u rasno odvojenim javnim školama, kasnije je napisala da je svoje obrazovanje doživjela kao praksu slobode. Opisuje velike nedaće s kojima se suočila pri prijelazu u integriranu školu, gdje su učitelji i učenici bili uglavnom bijelci. Završila je srednju školu u Hopkinsvilleu te je diplomirala engleski jezik 1973. godine na Sveučilištu Stanford, a magistrirala ga je na Sveučilištu Wisconsin-Madison 1976. godine. Godine 1983. je doktorirala na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu s disertacijom o autorici Toni Morrison.
Njezino prvo objavljeno djelo bila je zbirka pjesama pod naslovom „And There We Wept“ i napisala ju je i objavila pod imenom bell hooks. Usvojila je ime svoje prabake po majci kao pseudonim jer je njezina prabaka „bila poznata po svom bistrom i odvažnom jeziku, kojoj se jako divila”. Ime je napisala malim slovima „kako bi se razlikovala od prabake”. Rekla je da njezino nekonvencionalno mala slova njezina imena označavaju najvažnija njezina djela: „suštinu knjiga, a ne tko sam ja”. Njezina definicija feminizma je među najcitiranijima u feminističkim krugovima: „Feminizam je pokret za okončanje seksizma, seksističkog iskorištavanja i ugnjetavanja“.
Objavila je preko trideset knjiga i to o različitim temama; od tema crnaca, patrijarhata i muškosti do samopomoći, angažirane pedagogije do osobnih sjećanja. Najviše je pred kraj života pisala na temu zajednice i zajedništva, sposobnost ljubavnih zajednica da prevladaju nejednakosti rase, klase i roda. bell hooks nas i dalje kroz svoja djela uči da su komunikacija i pismenost (sposobnost čitanja, pisanja i kritičkog razmišljanja) ključni za razvoj zdravih zajednica i odnosa, a koji nisu narušeni rasnom, klasnom ili rodnom nejednakošću. Naglašavala je važnost uključivanja muškaraca u pokret za jednakost, ističući da i muškarci moraju činiti „svoj dio posla“ kako bi se ostvarili zadani ciljevi. Također je tvrdila da je ljubav jedini način da se prevlada ono što je nazvala „kapitalistički patrijarhat imperijalističke bjelačke prevlasti”.
Njezina djela, knjige i njezina predavanja uče da su ljubav, razumijevanje, prihvaćanje i solidarnost jedini ispravni put za ravnopravno i ispravno društvo.
Betty White
Betty White svi, starije i mlađe generacija, stvarno svi znaju kao jednu od popularnih „The Golden Girls“ i kao blago američke televizije dvadesetog, no i dvadeset i prvog stoljeća. Iako su je svi pamtili najviše kao Rose Nylund u tv seriji „The Golden Girls“ Betty White je iza sebe ostavila karijeru, televizijsko i filmsko nasljeđe koje se protezalo preko sedamdeset godina. Bila je pionirka u televizijskoj produkciji 1950-ih godina i prva voditeljica „game showa“ i prva je osvojila Emmy za ulogu u „The Golden Girls“, 1986. godine. Bila je prva u mnogočemu.
No prije nego je postala tv lice, Betty White je tijekom drugog svjetskog rata radila ili bolje rečeno služila u „Women’s Voluntary Services“ gdje je prvi put glumila i gostovala u kratkom edukativnom filmu o i za vojna lica, 1945. godine. Nakon toga se priključila kreativnom timu i bila suosnivačica produkcijske tvrtke koja je kreirala instantni hit „Life With Elizabeth“ za čiju je ulogu osvojila svoj prvi Emmy 1952. godine. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godine dvadesetog stoljeća glumila je u nizu sitcomova i filmova, a 1983. godine je postala prva voditeljica tv showa „Just Men!“ za što je također osvojila nagradu Emmy.
Osamdesete i devedesete su bile jako plodne profesionalne godine za Betty White; osim „The Golden Girls“, glumila je u nizu serija i napisala je i objavila dvije knjige svojih memoara. U dobi od 88 godina, 2010. godine počela je novu popularnu seriju „Hot in Cleveland“, a koja se emitirala pet sezona. Iste je godine, nakon Facebook kampanje, postala najstarija osoba koja je bila domaćin Saturday Night Livea za što je osvojila nagradu Primetime Emmy. Nagradu Emmy Lifetime Achievement osvojila je 2015. godine.
Uz svoju bogatu karijeru i posvećenost poslu bila je aktivna zagovarateljica prava životinja te je volontirala u raznim skloništima i azilima za životinje u Los Angelesu. Više puta je u posljednjim godinama svog života isticala da „želi biti zapamćena kao žena koja je pomagala životinjama“.
Bila je televizijska genijalka i pionirka, profesionalka do kraja života, radoholičarka, izuzetno zabavna osoba s velikim srcem za ljude i životinje. I pokazala nam je na televiziji, u seriji i filmovima, no i u stvarnom životu da se pošten rad i dobrota isplate.
Joan Didion
Američka književnica Joan Didion rođena je 5. prosinca 1934. godine u Sacramentu u Kaliforniji. Visoku je naobrazbu stekla na kalifornijskom Sveučilištu Berkley, potom odlazi u New York i zapošljava se kao copywriterica za magazin Vogue, ali piše i za druge časopise poput Esquirea, Saturday Evening Posta, National Reviewa, The New York Times Magazinea i The New York Times Book Reviewa. Pisala je eseje i osvrte o američkoj politici, medijima, popularnoj kulturi, feminizmu, kao i kolumne o privatnom životu. Godine 1963. izdaje svoj prvi roman „Run River“ u kojem kroz naizgled zamornu priču o prevari i propalom braku ironično pripovijeda o povijesti Kalifornije. Premda se roman slabo prodavao, nekoliko dobrih kritika donijelo joj je novi ugovor s izdavačkom kućom. Zajedno sa suprugom Johnom Dunneom, književnikom i novinarom magazina Time, piše osobnije članke i priključuje se generaciji koja stvara tzv. novo novinarstvo, a koja se povezivala s književnicima Normanom Mailerom, Tomom Wolfeom, Hunterom Thompsonom i Gayem Taleseom.
Didion i Dunne pišu scenaristički prvijenac za film iz 1971. „Panic in Needle Park“, u kojem je jednu od svojih prvih uloga odigrao Al Pacino. Krajem 2003. godine, nakon povratka iz posjete bolesnoj kćerki, John Dunne umire od srčanog udara. Joan Didion njegova smrt teško pada i iz te patnje i tuge nastaje „The Year of Magical Thinking“, zbirka duboko osobnih eseja u kojima korak po korak prolazi bolno razdoblje nakon smrti muža. „The Year of Magical Thinking“ nije samo priča o ponovnom početku i osovljavanju na noge, nego i hommage njihovom braku. Međutim, neposredno prije nego što se knjiga pojavila na policama, umire joj kćerka. Njezin život je prilično dobro prikazan u Netflixovom dokumentarcu iz 2017. godine pod nazivom „Joan Didion: The Center Will Not Hold“.
Joan Didion je za „The Year of Magical Thinking“ 2005. godine nagrađena američkom Nacionalnom književnom nagradom u kategoriji nefikcionalne proze. Dvije je godine kasnije od Nacionalne zaklade za knjigu primila medalju za izniman doprinos američkoj književnosti.
No, osim „The Year of Magical Thinking“, autorica je još jednog važnog teksta. Njezin esej „Self-respect: Its Source, Its Power“ objavljen u Vogueu 1961. je tekst koji svaki čovjek (namjerno pišem čovjek, a ne žena!) mora pročitati. Tekst je nanovo objavljen pod nazivom „On Self-Respect“ 1968. godine kao dio zbirke „Slouching Towards Bethlehem“. Radi se o slučajnom tekstu od najveće važnosti. Napisala ga je u zadnji čas, netom prije je časopis išao u tisak. Jedan autor nije dostavio tekst i ona je morala brzo popuniti prostor. Popunila ga je ne u rečenicu, već u točan broj zadanih znakova.
Ta slučajnost je izrodila tekst zbog kojeg je svaki čovjek – čovjek. Tekst nije dugačak, pretenciozan, svakome je razumljiv za čitanje, što je (posebno tada 1961. godine!) bitno jer ga želimo barem par puta godišnje pročitati kako bi se podsjetili na svoju vrijednost. I zauvijek ćemo joj biti zahvalni na tome.
