Slikar Stjepan Šandrk već duže vrijeme osvaja umjetničku scenu svojim hiperrealističkim stilom slikanja, te iza sebe ima niz samostalnih izložbi. Njegovi nedavno izloženi radovi u Galeriji Forum, pod nazivom Who the fuck is Tinky Winky?!, bili su povod ovom razgovoru, u kojem sam saznala nešto više o njegovim počecima, umjetničkom radu te mišljenju o sceni danas
Stjepan je jedan od onih talentiranih umjetnika koji je u punom smislu riječi pravi intelektualac. Osim što je doktorirao na Akademiji likovnih umjetnosti, ima istančan ukus i izoštren osjet za percipiranje aktualnosti u svijetu medija kao i drugih događanja iz različitih društvenih područja koja vješto spaja u svoja slikarska platna. Motivi poput Telletubbiesa, Spidermana, Pokemona, digitalnih psa iz Minecfrafta, Donalda Trumpa dijelovi su Stjepanove umjetničke priče koja nam daje prostor da sami nadograđujemo njihova značenja svojim percepcijama stvarnosti i iskustvima. Koristeći klasičnu tehniku slikanja ulja na platnu u kombinaciji s citatnošću naše svakodnevice, Stjepan još jednom svojim radovima potvrđuje koliki je prostor slobode utkan u svijet umjetnosti, usprkos digitalnoj stvarnosti kojom smo sve više okruženi.
Kada Vas je počeo zanimati svijet umjetnosti? Pročitala sam u Vašoj biografiji kako ste diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Igora Rončevića. Koliko je to kasnije odredilo Vaš put?
Možda će to zvučati patetično, ali interes za umjetnost imam zaista otkada znam za sebe. Počelo je sa sklonosti stripu u osnovnoj školi, a kasnije sam talent sustavno razvijao u Školi primijenjenih umjetnosti u Osijeku, i kasnije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesor je jako bitan, kao i kolege iz generacije, i mislim da mi se to sve poklopilo kako treba. Dobrovoljno smo ostajali slikati po cijele dane i do kasnih sati, a Rončević je provodio puno vremena s nama, zvao nas u atelje i uvodio uopće u taj život umjetnika. Ipak, mislim da sustav ne može pružiti pojedincu njegov osobni i autentičan put, i da su ključne godine kada čovjek diplomira i ostane sam na čistini. Tih 5 do 10 godina uvijek bude presudno, i nakon tog perioda obično se može razaznati ispred koga je velika karijera.
Godine 2015. doktorirali ste na Akademiji likovnih umjetnosti. Na koju ste temu obranili doktorski rad? Je li Vas ikada zanimao posao predavača na fakultetu?
Moj se doktorski rad zvao Nijeme slike: interpretacija nestalog filma u 9 slika. Naziv vam vjerojatno ne govori puno, ali riječ je o mom pokušaju da dovedem u vezu nijemi film i slikarstvo. Cilj je bio utvrditi sličnosti i poveznice između ta dva pomalo zastarjela i anakrona medija, te kroz 9 slika pokušati rekonstruirati scene iz nestaloga nijemoga filma The Great Gatsby iz 1926. godine, što je moguće vjernije, a na temelju arhivske građe skupljene istraživanjem. Za mene je doktorski studij bio logičan nastavak školovanja, jer nama s ALU pomalo je teško prihvatiti da je došao kraj. Posao predavača me pomalo zanimao i nekoliko sam se puta javljao na natječaje, no jednostavno mi se to nije pravovremeno dogodilo. Danas mi je drago da je tako, jer mi je ostalo dovoljno slobodnog vremena da razvijam karijeru samostalnog umjetnika.
Nedavno se u Galeriji Forum mogla pogledati Vaša izložba pod nazivom Who the fuck is Tinky Winky?! Koja ideja stoji iza takvog naziva izložbe?
Naziv je, naravno, došao od Teletubbiesa koji se pojavljuje na nekoliko platana, zgažen i prljav. Prvo da objasnim otkuda uopće Tinky Winky na naslovnoj slici moje izložbe: nabasao sam na njega u šetnji po šumi, posve slučajno. Ipak, odmah sam znao da je to vizual koji će mi poslužiti za tranziciju od svijeta spektakla, koji je bio moja tema proteklih 5 do 6 godina. Jedan je to od onih prizora koji se pamti, vrlo metaforičan, onaj koji zauvijek ostane s vama.
Slučajno je nastao i naziv, Feđa Gavrilović i ja posudili smo ga iz njegovog razgovora s jednim kolekcionarom, kojemu je Feđa objašnjavao tu moju priču s pokojnim Teletubbiesom i mojom novom izložbom, na što je ovaj reagirao s Who the fuck is Tinky Winky?!
Na Vašoj izložbi bile su izložene slike s motivima koje ne susrećemo često u takvom kontekstu, poput Teletubbiesa, Spidermana, Pokemona, odakle Vam inspiracija za to?
S jedne strane Tinky Winky govori o simboličnoj smrti svijeta spektakla, zgažen i blatan. Tu su digitalni psi, koji u svojoj pikselastoj formi šeću kroz realističnu šumu u snijegu, pa onda Pokemoni i Spiderman smješteni u Zagreb razrušen od potresa. Donald Trump, prikazan indirektno u formi balona na napuhavanje govori o svijetu medija i fake news fenomenu, a fenomen kriptovaluta i NFT-a koji počinju dominirati art scenom dotaknuo sam tako da sam uprizorio neke od skupih i razvikanih NFT-a na krhkom, zgužvanom i opipljivom listu papira, naslikanom klasičnom trompe-l’oeil metodom. Ukratko, nastojim reagirati na svijet koji me okružuje, a osobito na novu digitalnu stvarnost koja usisava sve više našeg vremena i pozornosti.
Kustos Feđa Gavrilović odlično je opisao Vašu izložbu u katalogu pa ću se poslužiti citatom: „…visokorealističkim postupkom na slikama spaja povijest umjetnosti, videoigre, politiku, dnevne događaje i društvene trendove, miješa virtualno i realno, simulaciju i istinu.“ Kako tako vješto uspijevate balansirati između toliko različitih područja i pretočiti ih na platno?
Jednostavno je, iako se čini da sam načeo odjednom najmanje nekoliko tema, moja su prava tema metasvjetovi, ekstenzija naše stvarnosti. Na kraju krajeva, i samo slikarstvo vjerojatno je prva inačica virtualne stvarnosti koju je homo sapiens kreirao.
Posebno mi je bila upečatljiva slika pod nazivom Fake news, na kojoj je prikazan Donald Trump. Kakav stav zauzimate iza te slike? I odakle ideja za takav naziv?
Ta je slika nastala 2019. godine, u jeku onog tzv. hibridnog rata koji je američki predsjednik vodio putem Twittera, i godinu prije nego je ušao u kampanju za reizbor. Nisam više siguran je li ludilo izbijalo iz njega ili je bilo medijski konstrukt, ali svakako je bilo inspirativno za reakciju. Nije mi ideja bila da tematiziram samoga Trumpa, niti sam htio zauzeti direktan stav za ili protiv dotičnoga. Ključ za iščitavanje slike je mobitel koji on na slikama drži u ruci, i to povezuje te radove s ostatkom izložbe. Naziv Fake news posuđen je iz medijskog svijeta gdje se obično koristi za opis procesa dezinformiranja ili propagande, a popularizirao se upravo tijekom Trumpove kampanje.
Koje tehnike koristite u svome slikarskom radu?
Najviše slika naslikao sam u tehnici ulja na platnu. Znam, to je već totalni klišej, ali uljana boja ipak jedina daje mogućnost da se satima ili čak danima pedantno radi na slici, uz finu modelaciju detalja. Ponekad slikam i akvarele, ali za to moram imati posebnu koncentraciju, jer je tehnika izuzetno teška i zahtjevna, ne dopušta popravke.
Kakve teme još volite prikazivati?
Ne mogu reći da imam neku omiljenu temu, obično si postavim tematski okvir koji me trenutno okupira u životu, i onda manevriram unutar istoga, nekad i godinama. Prije je to bio svijet umjetnosti, pa društvo spektakla i selfie fenomen, a sada medijski i digitalni svjetovi. Svakako mi je bitno da se mijenjam i razvijam, kako u sadržaju tako i u formi.
Čitate li u slobodno vrijeme stručnu literaturu? I utječe li to na Vaš pristup umjetnosti?
Svakako, čitao sam puno za vrijeme studija, a još više poslije i sve do danas. Ne možemo reći da je umjetnost slična znanosti, pa da stalno trebamo biti up-to-date, naprosto je druga logika. Ključna su djela napisana u tijeku dvadesetog stoljeća, i nastojim im se često vraćati, pa reflektirati na svoj rad. Naša je literatura široka, i često dira u sferu filozofije ili politike.
Kako komentirate današnju umjetničku scenu? Imate li možda neku konstruktivnu kritiku što bi se moglo poboljšati, i kako?
Svako vrijeme i mjesto nosi sa sobom scenu kakvu zaslužuje, koja mu je slika i prilika. Kolege često vole biti kritični ili nostalgični ili skeptični spram novoga, ali ja bih rekao da je sve kako treba biti. Imamo veću količinu svega nego ikad, paralelno s nikad viđenim kanalima komunikacije u vidu interneta i društvenih mreža. Na Instagramu se može vidjeti hrpa smeća, ali istovremeno i neviđena količina talenta, često i izvrsni autori iz trećih zemalja koji bi inače ostali posve nevidljivi u mraku. Osobito su zadnje godine doprinijele potpunoj dematerijalizaciji svega, jer zoom konferencije i komunikacija, virtualne izložbe i kurirane zbirke, pa i prodaja vlastitih radova putem interneta postali su novo normalno.
Imate li u vidu uskoro neku novu izložbu? Ili trenutno radite na nekom projektu?
Posljednji mi je period bio izuzetno intenzivan, pa sam si uzeo malu pauzu i lakši tempo do kraja godine. Pored minule izložbe u Galeriji Forum paralelno sam intenzivno radio na velikoj slici naziva “Fragmenti”, a riječ je o poliptihu ukupne dužine od čak tri metra. Ta je slika nagrađena i pokazana u sklopu izložbe “Žrtva Vukovara” u NSK, pod pokroviteljstvom Vlade RH. Kreativan proces je takav da ide u valovima, i naprosto treba nakon uspješno odrađenog projekta malo odahnuti i napuniti baterije.
U koje će sve sfere Stjepanovo slikarstvo otići, vidjet ćemo tijekom idućih nekoliko godina jer nam je najavio kako planira razviti sve one teme i ideje koje je ovom zadnjom izložbom tek načeo. Do neke nove izložbe njegove radove možete pratiti ovdje.
Foto: Zvonimir Ferina, Stjepan Šandrk
