Jeste li i vi primjetili sve “šarolikiju” ponudu igračaka? Dječja kuhinjica, a na kutiji kuhaču i pregaču ima dječak. Možda je na prvu to sitnica koja lako promakne, a opet, kad je primijetiš, shvatiš njezinu veličinu. Zar doista konačno prestajemo inzistirati na roza šljokičastim lutkicama za cure i bijesnim plavim autićima za dečke?
S obzirom na činjenicu da sam rodila kasnije od najbolje prijateljice, gotovo većinu igračaka naslijedila sam od njezinog djeteta i kad kažem gotovo sve, doista mislim na sve. OSIM jedne stvari. Male kuhinjice iz IKEA-e. Rekla je da to ne prosljeđuje tako dugo dok se njezino dijete ne zasiti. Kako to da se ne može zasititi kuhinje, pa on je dječak i još k tome gotovo šestogodišnjak? Nije to znala objasniti, rekla je da je to neka magična, neobjašnjiva privlačnost, igračka s kojom se ne prestaje igrati. Naravno da sam odlučila kako neću čekati (i dobro da nisam, kuhinja je još uvijek doslovno “u igri”) pa je i moj V. dobio svoju kuhinjicu. Tako se moje dijete igra u svojoj kuhinji svaki dan, ja sam dobila dnevno minimalno pola sata za sebe, a to je roditelju gotovo ekvivalentno dobitku na lotu. Doduše, cijela situacija me malo posramila jer nisam mislila da sam osoba koja etiketira, a opet mi nije palo na pamet da bi se mom djetetu mogla svidjeti tako jedna “ženska” igračka. U isto vrijeme, P., naš susjed i vrtićki kolega mog V., svako toliko “izvede u šetnju” svoja roza kolica s bebom, što uopće nisam smatrala neobičnim, nego izuzetno slatkim. Okolina, naravno, nije bila tome naklonjena i njegova mama morala je slušati brojne komentare “dobronamjernih” susjeda o tome zašto to nije normalno. Jesu li igračke samo igračke, ili su ipak nešto više? Što o tome misli, pitali smo pedagoginju Ivanu Cepić: “Mislim da su igračke, kao i igra sama po sebi, neizmjerno važne za djetetov razvoj – emocionalni, kognitivni, socijalni. Ali, također mislim da previše igračaka nije dobro jer mogu omesti djecu u razvijanju punog potencijala njihove mašte. Igra je ta koja je ključna. Ipak, dok su djeca skroz mala i dok se još ne znaju sami igrati i nemaju razvijenu sposobnost maštanja i zamišljanja, igračke su bitne kako bi ih na to potaknule. Tek negdje od druge, treće godine života smatra da sama igra, ona koja nastaje iz najveće dječje dosade, ona slobodna i spontana igra koja dječju maštu vodi do neslućenih razmjera, to je ono najbitnije i ono iz čega dijete najviše crpi, uči i razvija se u svakom smislu. Ona koju smo mi odrasli, nažalost, putem nekako izgubili…“
Koliko god mislili da tu nema neke znanstvene fantastike, da su igračke tu isključivo za dječju razbibrigu (i očuvanje živaca roditelja koji više nemaju snage zabavljati “svoje zlato”), s time se ne bi složila brojna istraživanja koja navode kako je igra krucijalna za djetetov napredak i razvoj intelekta. Bez obzira na to igraju li se s kartonskim kutijama i vrećicama, najnovijom lutkom Elze ili 3D legićima, igra ima izravan utjecaj na djetetovo poimanje i upoznavanje svijeta. Da su djeca kao male spužvice koje upijaju sve oko sebe, to odavno znamo, stoga ne čudi da najviše uče upravo iz igre s obzirom na to da im je to najčešća aktivnosti. Ne samo da uče vještine nego postaju svjesni socijalne okoline na temelju podražaja koje primaju iz iste. Upravo iz tog razloga roditelji imaju odgovornost da ih izlože različitim i pozitivnim podražajima i samim time pokušaju suzbiti predrasude i stereotipe koji bi se kod djece mogli razviti u budućnosti. Činjenica je da su roditelji ti koji u najranijim godinama djeteta diktiraju s kakvim će se igračkama igrati. Igračke su samo igračke tako dugo dok djecu ne naučimo što su igračke za cure, a što za dečke, a u isto vrijeme nismo ni svjesni koliko ih takvim učenjem ograničavamo. S time se složila i pedagoginja Cepić koja smatra da “za djecu, barem iz neke dječje perspektive, one iskonske, ne postoje uniseks ili igračke prilagođene spolu. To su njima samo igračke. Ne svrstavaju ih u kategorije, one ih samo vesele i zanimaju ili ne. Djeca su jednostavna, a odrasli su ti koji kompliciraju. Tek kad malo porastu, počinju slušati što govore odrasli ili njihovi prijatelji. Tu kreće kopiranje i ponavljanje onoga što i kako drugi rade te se tada najčešće javlja distinkcija “ja sam dečko, a dečki se ne igraju s lutkama i djevojčice se ne igraju s autićima“.“
Igračke za curice uglavnom se svode na lutkice, bebe, barbike ili kućanske aparate, stoga ne čudi to da su odmalena orijentirane prema važnosti fizičkog izgleda (barbike), kako razvijaju osjećaj za brigu prema drugima i empatičnost (bebe) ili uče vještine koje će kasnije iskoristiti i u vlastitom kućanstvu. Za sva ta iskustva i vještine dječaci su izravno zakinuti ako im se ponavlja kako se “ne mogu time igrati jer je to za curice.” Identično je i s druge strane – tipične muške igračke su uglavnom kocke, autići, alati i kroz igru takvim igračkama dječaci uče tipične motoričke vještine – kako nešto izgraditi, popraviti. Podupirući djevojčice da se igraju i takvim igračkama, možda ih baš usmjeravamo ka tome da se kasnije u životu odluče za recimo karijeru u STEM zanimanjima. Igračke opet mogu imati i utjecaj na razvoj neželjenih ponašanja djece, kao što je kod djevojčica iskrivljena slika o vlastitome tijelu i težnja da budu savršene, a kod dječaka primjerice pojava izraženije agresivnosti ili čak šovinizma. Naravno da to nikako nije pravilo jer kao što znamo, na ponašanje utječe niz faktora kao što su mediji, društvene mreže, roditelji, učitelji… Jedna igračka usisavača neće pretvoriti djevojčicu u kućanicu iz 50-ih niti će jedna igračka tenka pretvoriti nekog dječaka u ratobornog agresivca. Poanta je u tome da je djecu dobro izlagati raznim podražajima kako bi poprimili odlike oba spola. Maloprije navedena mama dječaka P. divno je to sažela u odgovoru onim “dobronamjernim“ susjedama: “Zašto moje dijete gura kolica s bebom? Zato što on to želi. Zato što on to voli. Zato što on u tome uživa. I ono najbitnije, on ne misli da je to “za curice“ jer djeca ne poznaju razliku između “muških“ i “ženskih“ igračaka. I tako ga planiram odgajati u svakom segmentu njegovog života. Da je open-minded i da će jednog dana i on odgajati svoju djecu kao što je on odgajan. I da svojoj ženi neće pomagati ni u čemu, nego će skupa s njom sudjelovati u svemu. Kao njegov tata.“ Eto, tko zna, možda će tako i moj V. jednog dana potpuno preuzeti kuhinju u svojoj obitelji. Njegovoj potencijalnoj partnerici u budućnosti samo poručujem: “Nema na čemu.“
Ivana Cepić smatra kako se “društvo nikad neće u potpunosti pomiriti s tim da dečki mogu imati roza sobu punu barbika ili da se curica može igrati automehaničara. Društvo još uvijek čine odrasli puni predrasuda koji su se zaboravili igrati. Možda je vrijeme da shvatimo kako smo upravo mi odrasli odgovorni za to da djeci omogućimo ne samo da budu “pravi“ dječaci i “prave“ djevojčice, nego da im dopustimo i da ih potičemo da budu ono što jesu, neovisno o svome spolu.”
I zato, kada vaša djeca odaberu svoje omiljene igračke, kakve god one bili, pustite ih da uživaju u njima točno onako kako žele. Bez predrasuda. Ni vi nemojte zaboraviti na dijete u sebi i malo više gledajte svijet kroz ružičaste naočale. Ili plave, svejedno je.
