Čini se da za Noć vještica, odnosno Halloween, svaka druga osoba želi biti netko iz rekordno popularne serije Squid Game, što je neizbježno, no nekima ipak malo čudno. Je li licemjerno biti netko od stražara ili natjecatelja i natjecateljica, ili pak aktivistički?
Iako bi čovjek rekao da se pripreme za Noć vještica rade mjesecima prije, čini se da su se svi koji su prepoznali popularnost Squid Gamea odlučili malo umočiti prste u ovaj novčani potencijal i plasirali razni merch iz serije koja je svojom beskrupuloznošću i kritikom kapitalizma iznenadila cijeli planet.
View this post on Instagram
Toliko su počeli preplavljivati društvene mreže i, čini se, školske Halloween tulume, da je jedan školski okrug u SAD-u čak zabranio Squid Game kostime (iako, s onim od Vriska vjerojatno nemaju problema). S obzirom na to da je riječ o najpopularnijoj seriji otkad je Netflixa, možemo reći da je pomama za kostimima bila neizbježna, no zbog poruke serije ipak malo neobična odluka. Ili?
View this post on Instagram
Squid Game je daleko najpopularnija Netflixova serija i vrlo je jasno ogledalo o raznim zlima kapitalizma. Smještena u Južnoj Koreji, koja ima duboke i široko rasprostranjene ekonomske razlike, govori o osiromašenoj skupini ljudi koji su prisiljeni igrati dječje igre kako bi dobili šansu da osvoje svotu novca koja će im promijeniti život. Jedini trik je da će umrijeti ako izgube, i biti vrlo jezivo pokopani.
View this post on Instagram
Neovisno o tome što pojedini kritičari nisu skroz zadovoljni razradom i krajem jer se kasnije očito pomamila za (SPOILER!) potrebom za svojevrsnim Punisherom, a time i drugom sezonom (čitaj: dodatnom finom zaradom) – činjenica jest ta da je Hwang Dong-hyuk, koji je scenarij napisao još prije 10 godina i pritom ostao bez par zuba, potvrdio da se radi o namjernoj kritici našeg ekonomskog sustava. To čini razne autentične, a pogotovo imitacije kostima serije, poprilično blesavima.
View this post on Instagram
No, realno, zar nisu kostimi u seriji bili odlični? Ružičasti kombinezoni i fora maske, pa i trenirke koje su jako štih 90-ih – gotovo da su tražile da budu još godinama dio kostimskog asortimana u robnim kućama. Uz bok klaunova i čega god još dosadnog. Dok je Leeloo Dallas iz Petog elementa ili Ninu Sayers iz Crnog labuda malo teže utjeloviti na taj jedan dan, ovo samo nataknete na sebe i još vam je i ugodno ostatak večeri.
Nije uopće problem u tome što se netko želi odjenuti u lik u seriji kojom su oduševljeni i uopće koncept da je netko licemjeran zbog toga ne bi trebao biti predmet rasprave. Riječ je, na kraju dana, o fikciji, a nije niti prvi niti zadnji element u nekoj umjetnosti ili zabavnoj industriji koji kritizira kapitalizam.
View this post on Instagram
Ono što je uznemirujuće je koliko u trenu nešto što je jedva uopće ekranizirano (naime, tvorac serije je godinama jedva preživljavao i svi su mu odbijali pilot) zbog svoje kritike, tako brzo uspije biti prilagođeno kapitalizmu protiv kojeg progovara.
Činjenica da se masovna proizvodnja, u vremenu kada naglašavamo problem iste, toliko lako organizira, isproducira i doveze do naših trgovina je zapanjujuća, i ogledalo problema s kojim se ni ne nosimo jer smo na njega navikli. Kada tome pridodamo normalnost neslužbenih kostima koje Amazon ili eBay dozvoljavaju na svojim web-shopovima jer od toga masovno zarade – i ne vidimo niti u tome problem – zaista budi sumnju u neke buduće utopističke verzije ekonomskog sustava u koje polažemo nade. I ne zaboravimo da se Squid Game ‘ladno mogao odviti i u Amazonu, sudeći po njihovom beskrupuloznom odnosu prema svojim radnicima tijekom pandemije.
View this post on Instagram
Ono jezivije i od prve epizode Squid Gamea je činjenica da kupujemo proizvode od istih korporacija koje su nas stavile u mali kavez ekonomskog očaja – želeći dati podršku onome što volimo u seriji. Kostimima možda i želimo kritizirati ono što u Squid Gameu mrzimo, no jest malo… čudno, u nedostatku druge riječi, to činiti tako da date par stotina kuna upravo najoglednijim primjerima ekonomskih giganta koje se kritizira.
Naravno, to ne znači da već takvih primjera nema i da se sad svi pravimo pametni. Svi smo mi dio kotačića koji sudjeluje u kapitalizmu, no postoje određene granice na koje se treba upozoravati i koje si treba osvijestiti. To ne znači da kostime treba šivati golim rukama, već odgovornije odabirati kome ćete dati svoj teško zarađeni novac. A mislim, možete i šivati.
Foto: Netflix
